Nedžad Bašić
„Istina je strašno patim, ali papa i car kažu da se borimo za plemenit cilj, tako da moja patnja ima smisla“ (katolički vojnik u bici na Bjeloj gori).
Kada su nacisti osvojili vlast u Njemačkoj organizovali su spaljivanje slika tzv. „degenerisane umjetnosti“ koje su mogle imati bilo kakvu asocijaciju sa kritikom nacizma. Među tim slikama našla se je i slika Otta Dix-a, njemačkog slikara, koja prikazuje strahote i patnje ljudi u ratu što je moglo utjecati na mlade Njemce da se odupru mobilizaciji koju su tad provodili nacisti pripremajući se za rat. Za pobjedu nacizma bile su potrebne slike moćnog vladara kao gospodara rata koji se uzdiže iznad običnih ljudi i njihovih slabosti i strahova, vladara uz kojeg stoji crkva (bog) što mu daje moralnu snagu i šalje poruku da je njegov rat pravedan i cilj opravdan i blagosloven. Time se stvara geometrijska apstrakcija borbe između dobra i zla, između nas (dobrih, čistih i pravednih) i njih (loših, podlih, prljavih i nepravednih) koji hoće da nam uzmu i um i srce. To je bilo doba stvaranja i dominacije ideologija nacionalsocijalizma i boljševizma u kojima se stvara fenomen „dobrog varvarstva“ kojim se jedino može stvoriti novo bolje i pravednije društvo koje stvara fenomenalan nagona za uništenjem svega onog što je tuđe i nama strano. To je bilo doba stvaranja zastrašujuće volje i hrabrosti da se juriša u ništavilo i nesreću koja će odnijeti milione ljudskih života, i nanijeti velika razaranja i uništavanja koja do tad čovječanstvo nije spoznalo. To je bilo doba stvaranja užasno lošeg ljudskog uma koji je otvarao novu eru „modernih ljudskih patnji, razaranja i umiranja“.
Fotografija zaleglog već ostarijelog moćnog vladara iza grudobrana sa snajperom u ruci koji gađa improvizovanu figuru čovjeka, koja je ovih dana obišla svijet, simbol je nove modernizacije lošeg ljudskog uma i povratka nacizma i boljševizma u politički teatar današnjeg svijeta u kojem ljudi na žrtveni oltar svom vladaru prinose čak i svoju rođenu djecu. Zastrašujuće je bilo gledati tri golobrada dječaka ne starija od 15 godina, kako obučeni u vojničke uniforme i opremljeni sa snajperima po naredbi svoga oca čekaju na žrtveniku vladarevog (kraljevog) ludila, u kojem je teško odrediti granicu između straha i beščašća čovjeka. Nesrećni ljudi još ne shvataju pogubnost manipulacija u koje su uhvaćeni vladarevom bezkrupuloznošću i surovošću i pohlepnošću i nepoštenjem crkve, noseći teško breme nade i iluzija da je rat pozornica gdje će steći hrabrost, bogatstvo i slavu i biti primljeni u zajednicu besmrtnog patriotizma. Ne sanjajući kakve ih sve strahote i stradanja čekaju na bojnom polju na koje ih upućuje autoritarni vladari i pohlepna crkva, ti nesrećni mladi ljudi još ne shvataju da im je vladar običan šarlatan koji im ne može ponuditi ništa izuzev patnje i smrti.
Zbog razorne nuklearne moći, koja im je danas dostupna, autoritarni populistički režimi danas su opasniji, beskrupulozniji i krvožedniji od nacističkih i boljševičkih režima iz prošlog stoljeća. Opasniji su i zbog toga što stvaraju jedan novi mentalitet čovjeka koji se više ne vezuje samo za lijevu ili desnu političku orjentaciju, za revolucionarne ili (anti)klerikalne pokrete, reakcionarne ili konzervativne ideje. U tom zastrašujućem mentalnom sklopu ulogu žrtve preuzima slobodni čovjek koji odbija prihvatiti poslušnost vladaru i bogu, i time preuzima simboliku odgovornosti za sve nesreće i nedjela počinjene u društvu. Ta moć dominacije ideologije autoritarnog populizma proizilazi iz jedinstva ideologije nacionalizma (identiteta i tradicije) i ideologije izborne demokracije (modernizacije i pravde). S tom ideologizovanom sublimacijom nacionalizma i demokracije, obezbjeđena je legalna moć iskorijenjavanja ljudskog „apstraktnog zla“ oličenog u slobodi pobune čovjeka. Tamo gdje nema slobode pobune čovjeka tamo se nesmetano stvara genetski izopačena ideologija autoritarnog varvarskog populizma, koja legitimno proizvodi „zločin za svačiji ukus“ bez ikakve odgovornosti i straha od kazne. Mentalna struktura koju stvara autoritarni populizam u 21. stoljeću, ima za cilj stvaranje društva „indulgencije“ u kojem se „oprost grijeha“ i zločina može otkupiti isključivo lojalnošću i poslušnošću vladaru (kralju) i crkvi (bogu), što je čini privlačnom i za desnu i za lijevu političku opciju, i za kršćanske, i za muslimanske, i za budističke, i za jevrejske autoritarne režime. Na taj način ova mentalna struktura autoritarnog populizma otvara dovoljno prostora za emocije iracionalne mržnje i haotičnosti, što stvara opasnu sublimaciju autoritarne ideologije, identiteta, vjere, tradicije i demokracije. Otud proističe velika razorna moć autoritarne populističke ideologije koja se danas razliva preko svim meridijanma i uporednika.
„Patim, i to je loše, zato je i cijeli rat loš. Ako kajzer i sveštenstvo svejedno podržavaju ovaj rat, onda mora biti da griješe“. (Otto Dix, njemački slikar) (*)