„Mržnja nastaje onda kad nam postane jasno da smo nemoćni“. (Max Scheler)
Nedžad Bašić
U „Balkanskom kafeu“ u Kijevu, što vrijeme više odmiče i vladar i crkva sve više osjećaju užasnu mržnju prema čovjeku zbog nemoći da obuzdaju njegovu sumju u njihove nostalgične snove povratka staroj carskoj imperiji i slavi gdje njihova moć i ugled ne trpe nikakva ograničenja ni sumnje. Od kako je čovjek klonuo pred snagom jedinstva kraljevskog bezvlašća i osionosti, crkvene duhovne i klerikalne neiskrenosti, bezakonje i nemilost prema njemu sve je moćnije i brutalnije. Svom silinom mu se nameće nostalogična ideologija nacionalizma s maglovitom idejom poslušnosti prema bogu, s imaginarnim duhovnim blagostanjem „novog svijeta“ koji se pojavljuje na horizontima eksplozije korupcija, kriminala, nacionalizma, rasizma i mržnje. U labirintima izolacionizma, fažizma i boljševizam, svaka predstava o slobodi čovjeka i njegovih prava topi se i nestaje.
U „Balkanskom kafeu“ u Kijevu, u strategiji igre crkve i vladara, nuklearno razaranje, ekološka i tehnološke distorzije čovječanstva, kao najveća prijetnja čovjeku, doživljava se kao reinkarnacija božije volje i moći kralja da se svijet učini „boljim i pravednijim mjestom življenja“, u kojem ne bi bilo mjesta pobuni protiv crkve niti otkazivanja poslušnosti vladaru. Odbacivanjem pobune i neposlušnosti nazire se gađenje kralja i boga prema dolazećem modernom, tehničkom dobu koje bi moglo učiniti čovjeka opasnim buntovnikom. Kohabitacija svetovne i sakralne demokracije koja monopolizira rasipništvo i kontrolu svenarodnog bogatstva uvodi cjelo društvo u svijet endemske korupcije, nasilništva, laži, prevare i licemjerstva, što moć vladara i duhovnost crkve vodi u nepomirljiv sukob sa slobodom mišljenja i pravima čovjeka, što otvara direktni put ka samouništenju čovječanstva. I tako i vladar (kralj) i crkva (bog) upadaju u veliku zamku sopstvene oholosti i licemjerstva, koja se još uvijek ne razaznaje u filozofskim raspravama koje se vode u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu.
Odsustvo pobune i neposlušnosti čovjeka prema vladaru i crkvi vodi u smrtnu (još uvijek skrivenu) prijetnju za čovjeka. „Mirnu savjest i slobodu“ može imati samo onaj koji malo ili „ništa“ nezna, što nevinost čovjeka izjednačava se sa njegovim neznanjem i njegovom pasivnošću, što otvara put stvaranja „novog svijeta“ punog inhibicija, strahova, neznanja i sukoba. Svako ko želi da učestvuje u demokraciji „novog svijeta“ mora se slijepo pokoriti fatumu (sudbini). Onaj ko to odbija čini „grijeh“ i nemilosrdno mora nestati iz ove igre kralja (vladara) i boga (crkve).
I što imaginacija vladarevog i crkvenog „svijeta“ sve izravnije vodi u mržnju i izoliranost čovjeka od čovjeka, otpor čovječanstva prema „njihovom svijetu“ sve je moćniji i jači. Info-tehnološka i bio-tehnološka revolucija koje su čovječanstvo uvele u svijet vještačke inteligencije, kompjuterskih algoritama, genetskog inženjeringa i blokčejna, učinit će čovjeka da se sve manje osjeća beznačajnim i skrušenim pred naletom populističke nacionalističke ideologije i klero-sakralne demagogije u kojoj se mržnja pretvara u radost umiranja.
U ideologiji bratstva kralja (vladara) i boga (crkve), stvarnost i moć „globalnog tehnološkog saveza“ doživljava se kao reklamnmi spot „Dejzi“ u kojem se opstanak čovječanstva vidi kao „kreativna revolucija razaranja i ubijanja“. Ta „kreativna revolucija razaranja i ubijanja“ otvara novu debatu u „Balkanskom kafeu“ u kijevskom imaginarnom teatru. Može li jedinstvo neograničene kraljevske moći, potrošene duhovnosti crkve i poslušnost čovjeka spasiti čovječanstvo od globalnog nuklearnog razaranja, ekološke i tehnološke distorzije čovječanstva? Može li ta „kreativna revolucija razaranja i ubijanja“ stvoriti novo mitološko čudovište „Lavijatan” koje će svima nametnuti „prirodno stanje” mira u kojem će svi biti u stalnom strahu od nasilne smrti?
Neograničena moć u rukama vladara i crkve koja oduzima kreativnost i slobodu čovjeku, povećava ulog moguće nuklearne katastrofe i ekološke i tehnološke distorzije čovječanstva. Kako se te egzistencionalne prijetnje kako za čovjeka, tako i za kralja i boga, mogu prevladati isključivo i jedino kreativnom i slobodnom suradnjom među ljudima koji su oslobođeni straha i poslušnosti, čini i vladara i crkvu uplašenim i nervoznim, što njihov savez gura u sve mračnije i besmislenije zločine. Time jedinstvo svetovne autoritarne populističke ideologije vladara i crkvene promiskuitetne sakralne duhovnosti, stvara „kreativnu revoluciju razaranja i ubijanja“, koja krči put direktno do njihove neizbježne eutanazije, što to jedinstvo čini nemoćnim da učini „njihov svijet“ boljim mjestom življenja, što stvara novu jaču mržnju prema čovjeku i sopostvenom narodu. Ta mržnja vladara i crkve koja proističe iz njihove nemoći sve više će gurati čovjeka da definitivne preuzme teret lične odgovornost umjesto srama, što ga direktno vodi u pobunu protiv tiranije, što čini istinsko moralno breme na leđima svakog naroda. (*)