„Civilizacija je stanje u kojem se oplemenjuju maniri čovjeka od grubosti divljačkog života te se usavršavaju u umjetnosti i učenju” (Noah Webster)
Nedžad Bašić
Kraj 20. i početak 21. stoljeća je period uraganskih političkih promjena u međunarodnoj zajednici. Promjene su vidljive na ideološkoj, političkoj, razvojnoj, tehnološkoj i moralnoj platformi. Ovaj period delikatnog razvoja ljudske zajednice ostat će u najizoštrenijem fokusu čovječanstva zbog prerastanje desničarske populističke retorike i sve homogeniju ideologiju autoritarnog populizma kao koncepta autoritarnog populističkog nacionalizma s ciljem urušavanja ideologije globalnog liberalizma, koja je bila dominirajuća ideologija na međunarodnoj političkoj sceni od sloma nacizma krajem II svjetskog rata.
Kako desničarski populistički nacionalizam, po uzoru na nacional-socijalizam, ima opasnu pretenziju izazivanja velikih sukoba pod izgovorom otvaranja širih prostora za demokratizaciju i slobode i prava čovjeka, što ga može činiti na prvi pogled prihvatljivim, otpor prema ovom procesu još uvijek ostaje ideološki zamagljen i nedefiniran. Zamagljenost i nedefiniranost ideološkog odgovora prema autoritarnoj populističkoj retorici u 21. stoljeću efektno će poslužit autoritarnom populizmu da preuzme ideologiju nacizma kao sopstvenu ideologiju borbe protiv globalizacije i univerzalnih sloboda i vrijednosti, koje vidi isključivo kao moderni tehnološki i kulturni imperijalizma velikih i moćnih država i korporacija. U interpretaciji autoritarnih populista nacionalizam je pozitivna snaga koja otvara novi prostor slobodnog razvoja nacionalnih država koji je u velikoj mjeri, po njima, onemogućen ideologijom liberalnog internacionalizma i djelovanjem međunarodnih globalnih organizacija, kao što su UN, EU, Sjevernoatlantski odbrambeni savez (NATO), međunarodni krivični sud. Birajući slabe potporne zidove međunarodne multilateralne političke i pravne arhitekture i globalizacije, koje su uprkos svim slabostima i nedosljednostima izvukle iz siromaštva jednu trećinu svjetske populacije, provele dekolonizaciju, produžila životni vijek čovjeka, i uvele brojne siromašne zemlje u zonu brzog i eksplozivnog razvoja, upravo će se te institucije naći na najoštrijem udaru autoritarne populističke retorike.
Autoritarna populistička retorika modernog nacionalizma traži apsolutnu slobodu nacionalnog sistema vrijednosti i odbacivanje svih univerzalnih vrijednosti i zakona globalnog upravljanja i ideologije multilateralnog liberalizma, tražeći u tome garanciju za naciju da upravlja sama sobom shodno njenim interesima bez ikakvog ograničenja u odnosu na interese drugih nacija, što će silu i moć učiniti određujućom destinacijom autoritarne nacionalne držve.
Za autoritarne populiste svaka ideja univerzalnih razvojnih, moralnih ili pravnih standarda nije ništa drugo nego platforma novog hegemonizma i imperijalizma koji se po svojoj prirodi diskriminatorno miješaju u unutarnje stvari nacionalnih država što u njima ugrožava tradicionalne kulturne standarde i nacionalnu kulturu življenja naroda namećući time nejednakost i privilegije u korist internacionalnih sistema vrijednosti. Kada takva autoritarna populistička ideologija zauzme središnje mjesto, u nacionalnom matriksu ostaje malo prostora za toleranciju prema idealu univerzalnosti. U tom skučenom prostoru autoritarni populistički nacionalizam prerasta u opsesiju za svoje sljedbenike i zahtijeva monopolizaciju svih segmenata u javnoj sferi, gdje nema mjesta za univerzalne ljudske vrijednosti.
Autoritarna populistička ideologija traži određenje nacije kao homogene zajednice koja govori jednim jezikom i koja slijedi jedinstven kulturni i vjerski matriks što odražava ideologiju male manjine a ne širinu i mudrost svih ljudi u zajednici. Promulgiranjem vjere u nacionalizam temelji se na ideji da je „uzajamna lojalnost pojedinaca jednih prema drugima najmoćnija sila koja djeluje u političkom carstvu“. Ta mala hermetički zatvorena zajednica sa unutarnjom homogenom nacionalnom, kulturnom, jezičkom, vjerskom i historijskom strukturom, čini pokretačku snagu razaranja univerzalnih vrijednosti. Time autoritarna populistička ideologija vodi do nostalgične slike nacionalizma kao strukture mira u kojoj se obezbjedjuju svi osnovni minimalni zahtjevi preživljavanja, sloboda i dostojanstva za sve koji pripadaju većinskom plemenu istog roda, koje je redovito nemilosrdno prema onima koji mu ne pripadaju.
Na konceptu nacije koju promovira autoritarna populistička ideologija na samom početku 21. stoljeća otvara se novi ideološki rat između nacionalizma i univerzalizma koji u političkom prostoru ubrzo prerasta u konflikt između dva određujuća sistema vrijednosti: sistem vrijednosti „Gulaga“ i sistema vrijednosti „Google“, kao određujućeg konflikta u ovom stoljeću. Taj neizbježni sukob između neovisne hermetički zatvorene, autoritarne nacionalne-vjerske države i njenog globalnog saveza sa istim prototipom država i univerzalnog carstva novih tehnologija, globalnih standarda i globalnih sistema vrijednosti, definitivno će odrediti dalju sudbinu prava i sloboda čovjeka, dakako i sudbinu čovječanstva u ovom milenijumu.
Na ovoj ideološkoj matrici brojni autoritarni populistički pokreti širom svijeta otvoreno će demonstrirati ideju razaranja globalnih standarda i institucija međunarodne zajednice, što neizostavno traži ukidanje svih univerzalnih organizacija i zakona koji bi mogli ograničiti samostalnot nacije kao homogene jezičke, kulturne, vjerske i historijske strukture u 21. stoljeću. To je upravo ono što će autoritarni populistički nacionalizam učiniti privlačnim u demokratskim društvima, i učiniti ga pokretačkom snagom razaranja multikulturalnih zajednica na samom početku 21. stoljeća, demonstrirajući time urgentnu potrebu stvaranja „doktrine kreativne modernosti“ kao nove globalne liberalne ideologije koja bi bila u mogućnosti da ponudi adekvatan odgovori na ovaj politički izazov u 21. stoljeću.
To susretanje između autoritarne populističke ideologije i doktrine kreativne modernosti odvijaće se kao odlučujuća bitka za slobodu homo sapiensa u ovom milenijumu. (*)