„Svijet u koji se spuštamo je nekakav svijet mržnje, svijet parola. Obojene košulje. Bodljikava žica. Gumeni pendreci. Tajne ćelije u kojima električna svijetlost gori i noću i danju, a detektivi te posmatraju dok spavaš. I povorke i plakati sa ogromnim licima, i rulja od milion ljudi, koji svi kliču vodji dok ne zagluše sami sebe i pomisle da ga zaista obožavaju, a svo vrijeme ga duboko u sebi mrze toliko da žele da povrate“. (George Orwell)

Nedžad BAŠIĆ

Na samom početku 21. stoljeća, stoljeća novih tehnologija, novih generacija sloboda i prava čovjeka i novih nadanja čovječanstva, svijedoci smo stvaranja novog saveza AUTORITARNIH PREDATORA I NASILNIKA. Taj novi predatorski savez, koji je ujedinjen samo u borbi protiv sloboda i prava čovjeka, uspješno je nametnuo kolektivna prava nacije, države, religije, kao priuritetna prava, koja potiskuju individualna prava čovjeka, što će otvoriti brojna pitanja sudbine čovječanstva u 21. stoljeću. Uspostavljajući dominaciju kolektivnih prava nad individualnim pravima i slobodama čovjeka, autoritarni populizam prividno prikriva i poravnava sve neravnine između stoljećima nepomirljivih vrijednosti kršćanstva (pravoslavlja), islama i komunizma. Kolektivni interesi kriminalnih oligarha, komunističkih lidera, ajatolaha i uleme… našli su se interesno sjedinjeni u vjekovnoj borbi  protiv čovjeka, njegove slobode i prava na život.

U tom jedinstvu autoritarnih interesa svaka ideja socijalne reforme biva diskreditovana nasilnom retorikom autoritarnog populizma. U autorizaciji političkih uvjerenja „autoritarnog populizma“ učestvuje gomila „ozbiljnih mislilaca i opsesivnih ekscentrika, pragmatičara i proroka univerzalnog pogleda, sanjara i čudaka, vjerskih fanatika i ludaka“. Koncept društva koje se pojavljuje na horizontima ove političke autorizacije je društvo sa neprikosnovenom voljom vladara i boga (crkve), sa razvodnjenom melanholijom i strahom čovjeka, više agrarno nego urbano, sa slabim sindikatima i moćnom policijom i vojskom. U tom savezu između vladara i boga (crkve), ozbiljnih mislilaca, ludaka i proroka, čovjek obuzet strahom da ne izgubi posao i strahom od rata, ostaje paralizovan i nesposoban da samostalno misli i djeluje, što cijelo drušvo uvodi u ozbiljnu paniku stvarajući opću psihologiju straha. U toj psihologiji općeg straha brzo se šire dezinformacije što ljude čini nervoznim, ekonomski nesigurnim i više religioznim, što proizvodi sve više nedostatak kontrole nad sopstvenim životom, što stvara otuđeno i sumnjivo okruženje, u kojem se jednostavno traži spasitelj.

U takvom općem okruženju straha, melanholije i osjećanja nemoći čovjeka, jedan proračunat ludak i lažov može da uvede cjeli narod u psihičko stanje bolesti. Polako metodično i sistematski autoritarni populisti „isteruju narod iz pameti“. To je globalno psihološko raspadanje nacije koje uzima sve više i više maha što na sve strane širi kriminal, nemoral, laž i prevare. Laž i prevara, kriminal i nemoral, prezir i mržnja, postaju neophodni a time i istiniti. U toj vibraciji između lažne istine i istinite laži svako  počinje pitati sam sebe: Da li sam lud? Da li su svi ludi? Da li je cijeli svijet lud? I to je definitivno ciljani efekat autoritarne političke retorike ludaka i populista. U tom općem psihološkom raspadanju nacije (fenomen plinskog svijetla) u kojem „razum razdvaja ljude a strast ih ujedinjuje“ gubi se svaka razlika između vjere, nacionalizma, fašizma, boljševizma i komunizma. Parola ispisana u retorici autoritarnih populista „sve je u državi, ništa izvan države, ništa protiv države“, je objektivno profašistički stav, koji postaje noćna mora  demokratske skice svijeta u 21. stoljeća.

Kakva je priroda ove autoritarne vjersko-nacionalističke i ideološko-populističke retorike koja prijeti da izraste u ideologiju populističke „trajne radosti i sreće savršenog svijeta“, u kojoj bi borba za čovjeka izgledala kao besmislena utopija u 21. stoljeću. U ovom nadrealnom okruženju progres čovječanstva u 21. stoljeću nije ništa drugo do ostvarivanje niza utopija, koje su inspirativni protiotrov pesimiza i neznanje čovjeka, kako to primjećuje Oskar Vajld. Prava i slobode čovjeka kada se učine utopijskom idejom upravo tad čine esencijalnu pokretačku snagu razvoja čovječanstva. U svijetlu utopijske borbe za slobode čovjeka, „trajna radost i sreća savršenog autoritarnog populističkog svijeta“ otkriva svu prazninu i nemoć autoritarne populističke retorike da jasno skicira sliku svog „savršenog svijeta“, u kojem nema individualnih prava i sloboda čovjeka, nema slobodne misli i slobodne volje čovjeka, već samo volja vladara i boga (crkve) koja natkriljuje slobodnu volju čovjeka i naroda.

Autoritarna populistička retorika neminovno prerasta u sumornu i dosadnu dijalektiku međusobnog razumjevanja i privlačnosti populističkih demagogija. Autoritarna populistička demagogija  koje se u „novom svijetu“ oslanja na strah, mržnju i surovost, nema svoju unutarnju vitalnost, koja je uvjetovana emocijama, slobodama i pravima čovjeka, da bi mogla preživi 21. stoljeće. Falcifikovanje unutarnje emocije autoritarnog populističkog „novog svijeta“ koristeći se „iracionalnim porivima javnosti“, samo ubrzava njegovo unutarnje trulenje i razaranje.

Proces unutarnjeg trulenja i razaranja „autoritarnog populističkog svijeta“ ne ostavlja čovječanstvo imunim od infekcije populističke retorike svagdje tamo gdje je društvo otvrdlo u zlokobnim podjelama između zadovoljstva i dirinčenja, tiranije i neslobode, moćnih i nemoćnih, osionih i uplašenih, pismenih i nepismenih. „Košmarna atmosfera, bespomoćnost čovjeka, nestanak koncepta pravde i objektivne istine, tajnost, prevara i izdaja“ stalni su pratioci autoritarnog populizma kojeg je nemoguće reciklirati tamo gdje su prava i slobode čovjeka potisnute na marginu. (*)