Kada se 1984. godine, na Olimpjskim igrama u Los Anđelesu, Anton Josipović, Banjalučanin i Bosanac u srcu i duši, popeo na olimpijsko postolje i sa zlatnom medaljom oko vrata, za njega ali i za cijelu tadašnju Jugoslaviju, bio je istinski heroj. U rodnoj Banjaluci pripremljen je, do tada neviđen doček, dostojan Olimijskog pobjednika. O tim danima, Ante (kako ga od milja zovu) priča sa sjetom koja mu se oslikava na ispijenom licu (Dibetes ga iz dana u dan gotovo ispija).

-Sve je došlo, rekao bih, nakon mukotrpnog rada cijele ekipe BK „Slavija“. Mi smo 1982. godine imali najbolji bokserski klub u tadašnjoj državi. Tih osamdesetih godina smo bili prvaci tadašnje Jugoslavije, bilo je to 1982. godine, da bi kasnije ja osvojio i Zlatnu medalju na Balkanskom prvenstvu. Kad su u pitanju Olimpijske igre, na njih sam otišao u „top formi“. Istina imao sam i malo sreće. Naime, U Los Angelesu bio sam prvi naš olimpijac koji je osvojio zlatnu medalju bez borbe. Jer, u drugoj polufinalnoj borbi diskvalificiran je amerikanac Evander Holyfield u borbi protiv novozelanđanina Kevina Barryja. Koliko se sjećam, Holyfield je udario, nokautirao Barryja, nakon sučeva znaka za prekid borbe. Tako je ispalo. Valjda je to sudbina.

Po mome dolasku u Banja Luku, uslijedili su mnogi pozivi za gostovanje. Jedan od njih je bio i iz Velike Kladuše. Bilo je stvarno ne zaboravno. Vi „Ljuti Krajišnici“ imate najbolju dušu na svijetu, gostoprimstvo, srdačnost. Na stadionu NK „Krajišnik“ bilo je oko 10.000 gledalaca. Kada me je oficijalni spiker najavio, osjetio sam se nekako počašćen. Shvatio sam koliko ljudi vole boks. Naravno, bilo je i drugih sličnih događaja, ali Kladuša je ostala u mome srcu i nikad to neću zaboraviti, kaže Ante.

Danas, Anton Ante Josipović živi od olimpijske penzije. Često je u prostorijama BK „Slavija“. Savjetuje mlađe boksere, daje uputstva i ponekad prenosi svoje znanje i iskustvo. Prijatelji svih grana sporta ga redovno obilaze, popije se kahva i evociraju uspomene. Na našu primjedbu i ujedno prijedlog da dođe u Kladušu, uz karakterističan osmijeh je odgovorio: -Iskreno želim. Na Vama je da mi to organizujete. Rado ćemo ja, moji prijatelj Brane Pekez i Muhamed Ibrahimbegović – Fišer biti tvoji gosti. Kladušu ćemo skupa obići, da vidimo, tko me još pamti. Posebno želim da naglasim, da pratim portal ReprezenT kojeg mi je preporučio naš zajednički prijatelj Pekez. I samo da znaš, nisam zaboravio intervju koji si uradio za zagrebačku sportsku reviju „Sprint“, gdje sam nakon mnogo vremena osvanuo na naslovnoj strani. Jaoj, kako su ti kolege iz Banja Luke zavidili i bili ljuti na nas obojicu…

Ako se stvari budu odvijale kako smo planirali krajem juna bi se i to moglo realizirati. Ešref HADŽIĆ