Nakon što sam vidio da su usaglašene trase auto-puta Sarajevo-Beograd preko Tuzle i Bijeljine i brza cesta Sarajevo-Višerad-Vardište i da će ovi putni pravci biti izgrađeni putem tzv. „Turskog aranžmana“, ne mogu se načuditi plitkosti i amaterizmu bošnjačkih političara, jer su u prioritet stavili putne pravce koji to uistinu nisu. Prije podrobnije elaboracije ove tvrdnje, navodim nekoliko podataka na osnovu kojih se može lako vidjeti da su ovi putni pravci političkog, a ne ekonomskog karaktera:

  • BDP BiH u 2018. godini iznosio je 32 milijarde KM,
  • vrijednost uvoza u istoj godini iznosila je 19 milijardi KM,
  • vrijednost izvoza iznosila je 12 milijardi KM,
  • deficit vanjskotrgovinske razmjene iznosio je sedam milijardi KM,
  • pokrivenost uvoza izvozom je 62%.

Navođenje ovih pet makroekonomskih veličina potrebno je da bi dekomponirali saobraćajne tokove vanjskotrgovinske razmjene. Predviđenim koridorima prema Beogradu, odnosno Srbiji, pa nadalje prema Istoku, uvezli smo roba u 2018. godini u vrijednosti 3,5 milijardi KM, gdje na Srbiju otpada 1,9 milijardi KM, na Tursku 797 miliona, na Rusiju 850 miliona KM, što čini 18,42% od ukupnog uvoza. Izvoz u istoj godini iznosio je u Srbiju 1.140 miliona KM, Crnu Goru 363 miliona, Tursku 292 miliona, ukupno 1.792 miliona ili 14,93% od ukupnog izvoza BiH. Sa Zapada smo uvezli roba u rijednosti od 15,5 milijardi ili 81,58%, a izvezli 10.208 miliona ili 85,07%. U ove podatke uračunate su samo robe, ali ne i putnici. Ako bi i njihova putovanja vrijednosno izrazili, onda bi se još više smanjilo učešće prometa trasom prema Srbiji i Istoku uopšte, a povećalo učešće prema Zapadu. Zaključak: preferiramo nešto što nije opravdano.

Koridorom „5C“ izvezli smo roba u vrijednosti od 299 miliona KM, što predstavlja 2,49% od ukupnog izvoza. Istina, u ovu cifru nije uračunat i odlazak naših turista u Mađarsku, Slovačku, Češku i Poljsku, odnosno odlazak građana BiH na „odmor“ na Baltičko more!?

Na osnovu naprijed navedenih elementarnih podataka, jasno je da je ulagati oko tri milijarde eura u navedene putne pravce prema Beogradu iz kreditnih sredstava u situaciji kada smo po dohotku po stanovniku na zadnjem mjestu u regionu, kada je stopa nezaposlenosti preko 40%, kada je nerazvijena industrija, a zapuštena poljoprivreda i kada mladi (obrazovani) masovno napuštaju Zemlju, da je besmisleno i neodgovorno. Stoga se kao ekonomista i dobronamjeran Bosanac moram osvrnuti na isplativost predviđenog projekta. Ovo posebno stoga jer o njemu šute i ćute razni instituti i univerziteti u BiH! Zašto?! Uz to, Država entitetima prepušta odluke o međunarodnim putnim koridorima iako su oni po Dejtonskom sporazumu u nadležnosti BiH. Obaveze po osnovu finansiranja ovih koridora padaju na teret Države, a određuju ih entiteti, što odluke o prihvatanju ovih koridora od strane Bošnjaka čini još više neprihvatljivim.Isplativost svakog savremenog putnog pravca mjeri se poređenjem vrijednosti usluga prevoza roba  i putnika, izraženih kroz tzv. putarinu i troškova održavanja puta plus obaveza po osnovu anuiteta u jednoj godini i sl. Da bi se izračunala isplativost izgradnje ovih putnih ili bilo kojih pravaca, pored tržišno-finansijske, koriste se Cost-benefit analiza i Cost-efektivines analiza. One predstavljaju analitičke metode za ocjenu isplativosti. Osim njih koriste se i metode optimizacije, kao što su metode linearnog programiranja i druge metode operacionih istraživanja, zatim metode planiranja i programiranja, koje obuhvataju različite simulacijske modele (statističko-matematičke, ekonometrijske), input-autput analiza i tehnika. U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na Cost benefit analizu i djelimično na Cost efektivines analizu i to stoga jer protagonisti odluke da se grade ovi putni pravci i da se za to utroši oko šest milijardi KM kreditnih sredstava, ni jednom rječju nisu pomenuli ove metode i rezultate do kojih se mora doći njihovom primjenom, što je nedopustivo i što jasno ukazuje da su se donosioci ovih odluka rukovodili političkim volutarizmom, a ne ekonomskom racionalnošću.

Suština Cost benefit analize je utvrđivanje i uspoređivanje sadašnje vrijednosti svih očekivanih koristi i sadašnje vrijednosti troškova njegove realizacije. Budući da ulaganja mogu biti različita, ona se mjere različitim kriterijima. Pri tome kriteriji ocjene mogu obuhvatiti tržišnu efikasnost ulaganja i finansijske efekte ulaganja i društvenu efikasnost ulaganja. Stoga ćemo razmatrati svaku od ovih metoda, a najšire Cost benefit analizu u ocjeni ovih, predmetnih ulaganja.

Ako ocjena uključuje samo tržišno-finansijsku ocjenu, onda je osnovni  kriterij ulaganja profitabilnost. U slučaju da je u pitanju projekt šireg značaja i veće predračunske vrijednosti, tada se pored tržišno-finansijske vrši i šira, društveno-ekonomska (makroekonomska) analiza efekata koji su od važnosti za određenu regiju ili nacionalnu ekonomiju. Ova ocjena najčešće se vrši sa aspekta akumulativnosti i zaposlenosti. Osnovni kriterij ocjene (ulaganja) svodi se na zahtjev da ukupne koristi budu veće od ukupnih troškova. To je polazni princip svake ocjene projekta.

Suština ove analize je utvrđivanje i upoređivanje sadašnje vrijednosti svih očekivanih koristi i sadašnje vrijednosti troškova njegove realizacije. Tako je teorijski prihvatljiv svaki projekt čije su neto koristi veće od nule. S obzirom da su raspoloživa sredstva ograničena u odnosu na potrebe za njima, zadatak cost-benefit analize je da omogući njihovu optimalnu alokaciju i to na osnovu poređenja troškova i koristi od ulaganja. Prema tome, proizlazi da je jedna od osnovnih karakteristika cost-benefit analize razmatranje alternativnih mogućnosti upotrebe raspoloživih resursa. Druga karakteristika je insistiranje na društvenim (makro) efektima, što je bitno razlikuje od drugih metoda i analiza. Ako navedeno primjenimo na projekat koridora Sarajevo-Beograd, onda je jasno da ni jedna od navedene dvije karakteristike nisu uopšte uzimane u obzir. Zašto?!

Izračunavanje neto koristi (NK) ulaganja, svedenih na sadašnje vrijednosti, vrši se oduzimanjem ukupnih troškova (T) od ukupne koristi (K), odnosno (NK=K-T), prema formuli: NK=∑t  Kn-Tn / (1+i)n   (1) n=0 gdje simboli znače: NK-neto koristi svedene na sadašnju vrijednost, K-korist, T-trošak, pri čemu se postavlja uslov da je NK=0.

Drugo, izračunavanje odnosa troškova i koristi svedenih na sadašnju vrijednost K/T, t.j. K /T==∑tKn / (1+i)n : ∑t Tn / (1+i)n, n=0 n=0 pri čemu je zahtjev da je K/T≥1 ili dijeljenjem NSV koristi sa NSV troškova K-T/T, t.j. neto K/T= ∑t Kn/(1+i)n : Tn/(1+i)n (2), n=0 uz zahtjev da je  K/T ≥ 0.

Postupak ocjene isplativosti sastoji se iz više faza. Prvo se određuju direktni troškovi realizacije projekta, troškovi održavanja i korištenja, a zatim se vrši procjena indirektnih koristi među koje spadaju porast zaposlenosti, prihoda, neto koristi, prestrukturiranje djelatnosti i sl. Svega naprijed navedenog nema konktretizovanog i kvantifikovanog, pa čak ni procijenjenog kod ovoga projekta.

Budući da se radi o projektu velike predračunske vrijednosti i dugog roka implementacije i da je on rizičan, informacije koje daje cost-benefit analiza treba smatrati prihvatljivim uz određeni stepen vjerovatnoće i neizvjesnosti. U cilju smanjivanja rizika obično se primjenjuje analiza osjetljivosti kojom se procjenjuje neizvjesnost dobijenih informacija. Uprkos teškoćama i problemima koji se javljaju kod primjene tehnike, cost-benefit analiza smatra se korisnom i prihvatljivom i kod produktivnih projekata i kod projekata koji se mjere isključivo društvenom koristi i troškovima.

S obzirom da će se očekivani troškovi i koristi od realizacije ulaganja u ovaj projekat manifestovati u bližoj i daljoj budućnosti, da bi bili uporedivi, oni se moraju homogenizovati. Ovo homogenizovanje vrši se diskontovanjem, odnosno svođenjem na sadašnju vrijednost, budući da jedna KM dohotka sada i nakon određenog vremena nema istu vrijednost. Svođenje na sadašnju vrijednost potrebno je i zbog eventualnog obezvrjeđivanja novca (inflacije) i vremenskih preferencija u potrošnji. U postupku cost-benefit analize potrebno je:[1]

  1. definisati ulaganja i vrijednost ulaganja,
  2. utvrditi očekivane troškove i koristi od ulaganja,
  3. izvršiti izbor stope kriterija (diskontne cijene izvora sredstava),
  4. diskontovanje troškova i koristi u cilju donošenja odluke o prihvatljivosti ili odbacivanju datog ulaganja.

Prvi korak u ovoj analizi je definisanje projekta. Ono se vrši na osnovu cilja koji se namjerava postići ulaganjem. Pri procjeni projekta treba uzimati direktne, ali i indirektne (sekundarne) efekte, bez obzira da li su oni mjerljivi ili ne. U ovom slučaju važno je odrediti sadržaj projekta (ulaganja) da bi se na osnovu toga mogli procijeniti njegovi pozitivni ili (i) negativni efekti. Osim toga, pri procjeni treba uzimati u obzir direktne i indirektne efekte i upoređivati ih međusobno i sa ostalim mogućim prijektima, odnosno mogućim ulaganjima, čega u konkretnom slučaju nema.

Drugi korak odnosi se na utvrđivanje stope kriterija (diskontne stope) koja se koristi za svođenje očekivanih koristi (K) i troškova (T) na sadašnju vrijednost očekivanih koristi (NK) i na sadašnju vrijednost očekivanih troškova (TN), odnosno:

  1. NK = K1/(1+i)+ K2/(1+i)2 +…..+ Kn/(1+i)n = K1/(1+i)n (4)
  2. TN = T1/(1+i)+ T2/(1+i)2 +…..+ Tn /(1+i)n = T1/(1+i)n (5)

Promjene kamatne stope kao kriterijalne bitno utiče na izračunavanje sadašnje vrijednosti očekivanih troškova i koristi. Ove promjene, po pravilu, veće su ako je duži period trajanja projekta. Za navedene tvrdnje možemo se poslužiti jednostavnim primjerima. Naime, ako neki projekt x daje koristi u protuvrijednosti 10.000 KM godišnje kroz pet godina i ako se one diskontuju po stopi od 3%, njihova sadašnja vrijednost iznosiće 45.797 KM, a ako se diskontuju po stopi od 8%, ta vrijednost će se smanjiti na 39.927 KM. Ako se iste koristi od istog projekta (x) očekuju za 15 godina, a ne za pet godina i diskontuju istim stopama, onda će odgovarajuća sadašnja vrijednost iznositi 116.204 KM, odnosno 85.594 KM. Proizlazi da se promjenom diskontne stope ili roka trajanja i razlike u iznosima sadašnje vrijednosti mijenjaju i pod pretpostavkom da svi ostali faktori ostaju nepromijenjeni.[2] 

Treći korak odnosi se na upoređivanje troškova i koristi. Oni se izračunavaju u obliku razlike ili u obliku koeficijenta njihovih sadašnjih vrijednosti, odnosno: NK=∑t Kn-Tn/(1+i)n (6) NK=∑t  K/(1+i)n -∑t  Tn/(1+i)n  n=0   n=0  n=0  K/T= ∑t Kn/∑t  Tn/(1+i)n  (7)  TN= ∑t  K1/(1+i)n/∑t  T1/(1+i)n n=0 n=0 n=0  n=0

Prema ovim formulama prihvatljiv je svaki projekt ako je NK>0, odnosno  TN>1 i to onda ako ne postoje finansijska ograničenja i ako je rentabilnost ulaganja jedini kriterij ocjene projekta. Istina, u stvarnosti rijetko su ostvarive pretpostavke da nema ograničenja u finansiranju i da su svi projekti djeljivi, pa marginalističko načelo (da se finansiraju svi projekti dok se ne izjednači njihova sadašnja vrijednost), nema nikakvo značenje u praksi. Opšta prihvatljivost projekta, finansiranih iz javnih izvora je: NK>0, odnosno PVk >1. Ako su u igri konkurentni projekti i ako postoje izvori njihovog finansiranja, onda su prihvatljivi projekti sa većom razlikom sadašnje vrijednosti očekivanih koristi i troškova. Budući da svega ovoga nema kod konkretnih ulaganja, to ih čini više rizičnim i isplativo upitnim, što karakteriše i pomenuti projekat izgradnje putnih koridora prema Beogradu.

U primjeni cost-benefit analize postoje tri problema (ograničenja), koji se odnose na:

  • problem mjerenja troškova i koristi,
  • problem izbora diskontne stope (stope zaduženja ili kriterija) i
  • problem viševarijantnosti, odnosno mogućeg sukoba ciljeva ulaganja.

Pored  ovih, pojavljuju se i specifični problemi u ovoj djelatnosti. Naime, proizvod ili usluga ne mogu u svim slučajevima biti predmet tržišne razmjene. Iako logika upućuje na to da bi inputi i autputi ovoga ulaganja trebali biti vrednovani po tržišnim cijenama, nema garancije da će cijene odražavati stvarne troškove i koristi, pa ih stoga treba korigovati. Međutim, postoji objektivna bojazan da će donosioci odluka  primjeniti skrivene cijene i time iskriviti stvarne efekte ulaganja i poslovanja ovih putnih koridora. Svjestan sam da je striktna direktna primjena tržišnih cijena, kao mjerila vrijednosti inputa i autputa ovoga projekta teško primjenjiva stoga jer se ovdje radi o nedovoljno konkurentnom tržištu, da će biti iskrivljenih cijena zbog  primjene određene (selektivne) politike i slično. Pri tome, obračunska cijena, kao zamjena za uravnoteženu tržišnu cijenu, treba da uvažava karakter tržišta, odnosno da li je ono perfektno ili imperfektno. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o imperfektnom tržištu, u igri će zasigurno kao obračunske biti skrivene, a tržišne cijene.Izbor diskontne stope u primjeni cost-benefit analize je naročito važan i izaziva određene dileme s obzirom da bilo kakva promjena ove stope dovodi do promjene neto koristi projekta. Pri određivanju diskontne (kriterijalne) stope dilema je da li odrediti stopu koja preferira individualnog korisnika ili „društvenu“ stopu. Ako se primjenjuje prva stopa, onda se najmanje pomjeraju vremenske preferencije individualnih korisnika. Međutim, problem je što jedinstvena stopa postoji samo pod uslovom potpune konkurencije i transparentnosti i da se ne oporezuje dobit kompanije, da se ne bi remetila ravnotežna cijena duga i vlastitih ulaganja, odnosno izvora sredstava. U praksi su obje pretpostavke nerealne. Tržište kapitala nije transparentno, kamatna stopa zavisi o roku dospijeća, visine ulaganja, riziku ulaganja, itd. Problem je, dakle, kako doći do jedinstvene ili ponderisane prosječne kamatne stope, kao cijene izvora, s obzirom da ni ona nema neke praktične koristi jer je više teorijskog karaktera. Diskontna stopa koja služi za određivanje sadašnje vrijednosti društvenih troškova, zavisi iz kojih se izvora ulaganje finansira, odnosno da li iz sredstava namijenjenih potrošnji ili onih namijenjenih investicijama. Ako su društveni projekti zamjena za privatna ulaganja, onda društveni trošak zavisi od planirane stope rentabilnosti investicije koja je zamijenjena. U ovakvim slučajevima rješenje se pronalazi tako da se utvrdi prosječna diskontna stopa tržišta kapitala, a da se oportunitetni troškovi javnog projekta vrednuju u visini njegove realizacije.

Većina autora zalaže se za utvrđivanje tzv. društvene stope, a ne tržišne kamatne stope (kao diskontne stope) za javna ulaganja. Ovi autori tvrde da bi društvena stopa „trebala biti niža zbog djelovanja niza okolnosti: 1. što je vremenski i prostorni horizont odlučivanja nosilaca ekonomske politike mnogo širi nego ostalih privrednih subjekata; 2. što ostali privredni subjekti izražavaju daleko veću sklonost postojećoj potrošnji i podcjenjuju značaj štednje. To je naročito slučaj kod zemalja s nižim dohotkom per capita; 3. navodi se da korisnici podcjenjuju dohodak zbog odgođene potrošnje jer previđaju činjenicu da akumulacija kapitala povećava dohodak i drugih, a ne samo investitora, a to se može smatrati pozitivnim vanjskim učinkom dodatne štednje i 4. opravdanje za utvrđivanje društvene diskontne stope vidi se i u tome što jedna ravnotežna kamatna stopa kao endogena varijabla ekonomskog procesa vrlo rijetko postoji, već se pokušava formirati pod egzogenim uticajem fiskalne i monetarne politike.[3] Razumljivo je da je ovakva društvena stopa rezultat diskrecione odluke[4] onoga ko odlučuje, pa je ona stoga, arbitrarna. Javni investitori diskontnu stopu određuju prema troškovima izvora sredstava (što je realno) ili prema diskontnoj (eskontnoj) stopi centralne banke (što je manje realno). Ako se neki projekt treba vrednovati sa aspekta više  društveno značajnih nezavisnih ciljeva, onda to predstavlja dodatni problem za cost-benefit analizu. Naime, ova analiza mjeri društvenu efikasnost ulaganja. Međutim, s obzirom da nije samo ona važna, važni mogu biti i povećanje zaposlenosti, preraspodjela dohotka i sl. Dakle, kada su u pitanju važni, a nemjerljivi (ili teško mjerljivi) ciljevi, onda je relativni ponder kao kriterij vrednovanja ulaganja, politička odluka. Međutim, u konkretnom slučaju nisu procijenjene ni tržišne, ni društvene stope, kao diskontne stope. Iako se radi o načelnoj odluci za izbor ovih putnih pravaca, pravovremeno upozoravam da kriterij ne bi smjela biti samo politička odluka, već da se u proračun obavezno uključe tržišna, pa tek onda društvena stopa kao kriterijalne stope. Prigovori na ovu metodu mogu se odnositi na to da je ona:[5]   

  • relativno statična (i kao takva neprikladna za projekte koji podrazumijevaju i važnije strukturne promjene);
  • da je povezana s neizvjesnošću, jer se radi o proračunu budućih (očekivanih) troškova, pa se primjenjuju odgovarajući ponderi ili se vrši analiza osjetljivosti, da bi se utvrdila moguća odstupanja planiranih varijabli;
  • relativna socijalno-politička konotacija, s obzirom da kada se favorizuje rentabilnost, što dovodi do diskriminacije projekata koje bi koristili najugroženiji dijelovi društva (bolesni, siromašni, hendikepirani i sl.).

Navedeni problemi i ograničenja u primjeni cost-benefit analize nisu mali i treba ih uvažavati. Ova ograničenja samo upozoravaju na domete ove analize, ali ne dovode u pitanje njenu korisnost  kao analitičke metode pri vrednovanju društvenih projekata. Isto tako, cost-benefit analiza ne nudi gotova rješenja, niti isključuje političku odluku, već služi kao sistemski pristup u vrednovanju javnih projekata.[6] Ovo je slučaj i sa predmetnim projektom izgradnje putanih pravaca Sarajevo-Beograd.

Cost efektivines analiza nastoji da utvrdi alternativni program koji uz date (najmanje) troškove treba da ostvari unaprijed utvrđeni cilj ili grupu ciljeva, koji su komplementarni. Jednostavnija primjena cost-effectiveness analize (metode) proizlazi otuda što se njeni ciljevi ne moraju izraziti u novčanom obliku. Pri izboru alternativnog programa (projekta), problem se rješava na način da se bira onaj projekat koji uz najmanje troškove dovodi do ostvarivanja cilja, odnosno da se u okviru raspoloživog iznosa sredstava bira onaj projekat kojim se ostvaruje cilj, te da se bira onaj program koji obezbjeđuje najbolji odnos uloženih sredstava i ostvarenog cilja ili grupe ciljeva. Cost-effectiveness metoda zasniva se na tome da društvene koristi od ulaganja u dati projekat trebaju da obezbjede bar povrat ulaganja i da program (mjeren u društvenom ili ekonomskom izrazu) bude značajniji od ulaganja. Dakle, vidljivo je da se cost-effectiveness analiza zasniva na postojanju više (alternativnih) načina kako se može ostvariti cilj(evi) i da je ona prevashodno usmjerena na izbor optimalnog pristupa, a ne na smanjivanje troškova.

Definisanje jasnog cilja(eva) prvi je zadatak u primjeni cost-effectiveness analize. Nakon toga slijedi razmatranje raspoloživih alternativa za njegovo ostvarenje, pri čemu se mora voditi računa o vremenskoj dimenziji odlučivanja i određivanju sredstava za svaku od alternativa i na kraju, utvrđivanje kriterija koji će biti primjenjeni da bi se izabrala najpovoljnija alternativa. U procesu cost-effectiveness analize određeni autori[7] navode pet skupina mjerila i to ilustriraju grafičkim primjerom i numeričkim modelom:

  • mjerila efektivnosti- kriterija koji indicira u kojoj mjeri odgovarajuća alternativa zadovoljava postavljeni cilj;
  • mjerila operativnog korištenja- kriterij za razmatranje alternativa sa svih drugih aspekata koji se moraju uzeti u obzir;
  • mjerila za utvrđivanje potrebnih kadrova i opreme- utvrđivanje za svaku alternativu vrste i broja potrebnih kadrova i opreme;
  • cijena inputa;
  • mjerila troškova- utvrđivanje troškova za svaki alternativni pristup izvršenja zadatka, kao i način na koji se troškovi mjere.

Na osnovu navedenog, vidljiva je neophodnost racionalizacije javnih ulaganja i da se u tu svrhu koriste cost-benefit analiza i cost-effectiveness analiza, kao analitičke metode. Iako su, dakle, analitičke i korisne, ove metode nisu dovoljne da se sagledaju učinci javnih ulaganja. Međutim, ove metode su omogućile sistemski pristup u vrednovanju javnih rashoda, prepoznavanje problema i lakše donošenje političkih odluka o ulaganjima u javne projekte. Da li će ulaganje sredstava u javne projekte biti efikasno, zavisi i od drugih faktora, kao što su način i sistem donošenja odluka, organizacija realizacije ciljeva, okolnostima u kojima se određeni zadaci izvršavaju i slično. Prema tome, učinke primjene ovih metoda treba posmatrati u kontekstu navedenih okolnosti i uslova pri kojima će se realizovati konkretni projekat. Nakon šireg obrazloženja cost-banefit analize i kraćeg osvrta na cost-efektivines analizu, postavljam i neka konkretna pitanja:

  1. da li će ministarstva saobraćaja, instituti ili neki od univerziteta realno i temeljito izračunati isplativost predmetnih ulaganja,
  2. da li će biti ponuđeni relevantni saobraćajni i ekonomski parametri koji kvalifikuju ove koridore kao društveno prihvatljive sa stanovišta države BiH,
  3. kojim modelom će se finansirati pomenuti putni pravci i uz koje uslove, s obzirom da će obaveze po osnovu kredita u konačnici pasti na teret Države,
  4. zašto se preferiraju putni pravci koji u uvozu učestvuju sa 18,42%, a u izvozu 14,93%,
  5. zašto je zanemaren zapadni saobraćajni koridor od Travnika, Jajca, Ključa, Bihaća, Cazina i Kladuše, dakle onaj prema USK,
  6. da li će prije sudnjeg dana biti izgrađen magistralni put Velika Kladuša-Bužim-Bos. Otoka, dužine oko 50 km, koji je imao 1.650 kojekakih zakrpa u martu 2016. i koji je najlošija putna komunikacija na Balkanu. Ovo pitam stoga jer će i naši unuci vraćati kreditna sredstva turskim kreditorima. A kada smo već kod Turske, čemu tolika turskofilija, kada nam je Turska dužna državu (M. Filipović), a dala ju je kneževini Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji, ali ne i nama, već je poslala kaznene ekspedicije na čelu sa Latasom da bukvalno posječe najznačajnije umne Bošnjake i time nas obezglavi. Nadalje, dokle ćemo biti naivni pa ne vidjeti da Turci nama šalju selame i pomažu određene neproduktivne sadržaje, ali ne ulažu u tvornice kao što to čine u Srbiji, i po pravilu, u mjestima gdje ne žive Bošnjaci,
  7. zašto graditi putne pravce koji se ne mogu otplatiti za 100 godina i čije će kreditne obaveze snositi poreski obveznici ove Zemlje, a ne izgraditi tvornice u kojima bi se zaposlilo 77.922 radnika (ulaganje 6.000.000.000:77.000, prosječna cijena jednog radnog mjesta u industriji). U slučaju da se ¼ ovih sredstava uloži u poljoprivredu, onda bi ukupan broj novozaposlenih u BiH premašio cifru od 100 hiljada. Ovo bi bila realnost, a ne prodaja magle, kao što su neki političari pričali o zapošljavanju novih 100 hiljada radnika, što je na kraju ispala laž,
  8. zašto nagrađivati politiku koja ima strateški cilj da razori BiH,
  9. dokle će USK da šuti jer nije ni na kakvom prioritetu. Zar nije dovoljno da smo od koridora „5C“ udaljeni za jednu avionsku stanicu, pa nama treba još jedan putni pravac koji je od nas daleko 400 i više kilometara,
  10. koliko je USK uplatio sredstava po osnovu akciza, a koliko povukao. Na ovome se vidi i amaterska politika poslanika iz USK-a u FBiH i BiH. Dokle?!

P.S.: Tekst istovjetne sadržine pravovremeno sam poslao najvažnijim institucijama BiH i FBiH, odnosno njihovim ministarstvima prometa i komunikacija, upozoravajući ih da u ovaj projekat idu bez bilo kakvog ozbiljnog proračuna isplativosti. Ovo stoga jer nisu definisani: iznos ulaganja, uslovi finansiranja, dinamika izgradnje, način pokrivanja rizika i čije će kompanije biti glavni izvođači radova. Ono što je poznato, jeste da će teret otplate obaveza po osnovu ovoga,  tzv. „Turskog aranžamana“, pasti na teret svih građana BiH. Pored toga, podvukao sam da postoji mogućnost da ovim koridorima bude dodatno omeđena velikosrpska politika, kako to slikovito kaže akademik Muhamed Filipović. Nažalost, odgovora nema od onih koji su za ovo zaduženi, pa ovaj tekst ostaje zapis o nečemu nepoznatom, s nadom da će se naći neko rješenje kad bude i kada račun bude sveden, ako bude (M. Selimović), odnosno kada se propusti u startu ne budu mogli ispraviti na kraju.

[1] Jelčić, B.: Javne financije, Javne financije, RRiF, Zagreb, 2001., str. 494.

[2] Primjer je uzet od H. Muratovića, Javni dug poluga savremenih finansija“, Primus, Banja Luka, 2019., str. 117. i Jurković, P., Javne financije, Masmedia, Zgb, 2007., str. 60.

[3] Jurković, P., Javne finansie, op. cit.., str. 65.

[4] Brümmerhoff, D., Javne finan., prevod, sedmo izdanje, MATE , Zgb, 1996., str. 163.

[5] Muratović, H., Javni dug poluga savremenih finansija, op. cit., str. 120-121.

[6] H.S. Rosen  i Ted Gayer: Javne finansije, www ekof.bg.ac.rs 2011., tr. 182. dr. Brümmerhoff, D., Javne financije, op. cit., str. 502.

[7] Crystal,A.R. i Brewster,W.A.:#Cost-benefit and Cost Effectiveness Analysis in the Health Field, An Introduction, 1997., (preuzeto od  P. Jurkovića, op. cit., str.74.). (Kraj)