Piše: prof. dr. H. Muratović
Povodom godišnjice smrti rahmetli akademika Muje Demirovića osjećam ljudsku potrebu da se u ime Općine Bužim i u svoje ime obratim javnosti. U ime Općine obaraćam se stoga jer nije bio nijedan iole značajan događaj, a da akademik Demirović nije bio prisutan i aktivno u njemu učestvovao. U svoje ime obraćam zbog poštovanja prema naučnom opusu i društvenom angažmanu kolege Demirovića i stoga što smo u zadnjih pet godina njegovog života zajedno vrlo intenzivno radili na promociji kulturne baštine Bošnjaka, probosanske politike i odbrani atributa države BiH.
Rahmetli akademik Mujo Demirović ostavio je iza sebe puno toga. Navesti samo najznačajnija djela zahtijevalo bi puno prostora i vremena. Stoga ću ovom prilikom samo reći da je za naučni opus i uopćenito društveni angažman svakog čovjeka, važno koliko ga ljudi prihvati i koliko opstane kroz vrijeme. Današnje obilježavanje svjedoči da je naučni opus i društveni angažman akademika Demirovića prihvaćen i da će opstati kroz vrijeme. Jer, fokus njegovog naučnog angažmana kontinuirano su bili Bošnjaci i država BiH, kao konstanta, koja nema, niti će ikada imati bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja. Njih je branio pameću, ispravno naglašavajući da za opstojnost na ovim našim turbulentnim prostorima više nisu dovoljni inat, tvrdoglavost i sirova hrabrost, već naučni, sistematski i institucionalni pristup problemima očuvanja nacionalnog identiteta Bošnjaka preko kvalitetnog obrazovanja, konkurentnog privređivanja i političke hrabrosti da se Bošnjaci i država BiH podjednako brane u Sarajevu, Banja Luci, Splitu, Zagrebu ili bilo gdje u svijetu, kao što se brane i u našoj Krajini. Zadnji naš nastup na simpoziju u Splitu i danas mi zvoni u ušima, jer mi je profesor Mujo tada rekao: „Kolega, danas moramo reći istinu i Bosnu braniti žestoko, ali argumentirano, po cijenu da nas uhapse!“ Bez dileme sam prihvatio njegovu sugestiju i izlaganje započeo citirajući Krležu, koji je svojevremeno rekao „staro Evropo, stara k..vo, ti ništa ne znaš o Bosancima, koji ni pred kim ne kleče…“ i Mešu Selimovića da „prijateljstvo najviše obavezuje u Bosni, ali da se mi Bosanci iznova uvijek moramo zapitati da li smo prevarili sami sebe, previše vjerujući drugima“! Dakle, odmah smo krenuli žestoko i prisutnim dali do znanja da pri odbrani države BiH nema taktiziranja.
Akademik Demirović ispravno je shvatio da mi Bošnjaci moramo poznavati svoju historiju, da bi se pravilno odredili prema potrebama sadašnjosti i u hodu, prema budućnosti, te da se moramo osloboditi vlastitih zabluda na će nas, kao žrtve zadnjeg i prethodnih ratova, spašavati stranci, već da se prvenstveno moramo oslanjati na sebe same. Pri tome ne smijemo prihvatiti logiku ispraznih fraza na račun tvrdih istina, tražeći deklarativno jedinstvo, a igrajući sa trećerazrednim igračima na najvažnijim državnim mjestima. Posebno je inzistirao na tezi da mi Bošnjaci moramo biti životno zainteresovani za državu BiH, jer smo objektivno kičme Države, ali da nju moramo graditi zajedno i ravnopravno sa druga dva naroda, ali da nikada ne smijemo biti inferiorni u bilo čemu. Nadalje, s pravom je inzistirao na potrebi raznovrsnosti mišljenja, govoreći da mi do civilizacijskih vrednota moramo dolaziti stalnim, slobodnim i ravnopravnim dijalogom koji će nas dovesti do rješenja, a ne da se moramo uvijek „klati“, što bi kolokvijalno rekli Krajišnici. Uz to, potencirao je da mi moramo biti svjesni da se naša kultura miješa i prožima sa drugima, ali da pri tome naš kulturni, nacionalni i državotvorni identitet ne smijemo dopustiti da bude ugrožen od bilo koga.
S obzirom da akademik Demirović svoje stavove nije prilagođavao prema bilo kome i prema bilo čijoj politici koja nije korespondirala sa interesima države BiH, te da pri tome nije žalio ni sebe, ni druge, vjerujem da bi danas u uzavreloj političkoj situaciji u BiH rekao: „Ne, mi nećemo ići bilo kome na noge, posebno ne arhitektama rušenja države Bosne i izvođačima radova koji trabunjaju da se sami, dakle, bez posredstva Međunarodne zajednice, moramo dogovoriti, ali po njihovim pravilima i pri tome bezobrazno tražeći od nas Bošnjaka da čak i ne pominjemo udruženi zločinački poduhvat i zločin genocida. Jednostavno, traže od nas pomirenje, podrazumijevajući da smo oprost već učinili. Koji crni oprost i koje pomirenje. Pomirenja, koga: sina bez oca, žene bez muža, oca i majke bez sina, silovane djevojčice, danas žene sa neizbrisivim traumama, sa onima koji su nad njima i njihom najmilijim izvršili zločine samo za to što su bili pripadnici druge nacije i vjere“.
Budući da je akademik Demirović događaje i pojave uvijek označavao pravim imenom, a njihove nosioce direktno pitao kuda oni vode, vjerujem da je živ, da bi danas predstavnike Međunarodne zajednice pitao: kako to da vam ne odgovara civilizacijski oblik uređenja države BiH, kao što je onaj u Evropi?! Dakle, kada se Bošnjacima ne dopušta da budu ono što jesu, kada im se nastoji zabraniti pominjanje strašnih zločina genocida, kada im se ne dopušta civilizacijski oblik uređenja Države i kada ih maksimalno iskorištavaju i/ili tjeraju vani domaći, bošnjački ekonomski izdajnici, koji vode računa samo da sačuvaju veliko bogatstvo oteto u privatizaciji i/ili stvoreno na muci bosanske sirotinje i u mnogim slučajevima na nezakonit način, šta Bošnjacima preostaje? Bošnjacima preostaje da konačno shvate da se problemi države BiH mogu uspješno rješavati pod uslovom da imamo dovoljno intelektualne bistrine, političke hrabrosti za djelovanje, moralne odgovornosti za postupanje, ali bez iskrivljene ideologije i da probleme rješavamo isključivo u institucijama Države, igrajući sa najjačim ljudima. S obzirom da se naučni i politički angažman kolege Demirovića zasnivao upravo na navedenim postulatima, on se s pravom može smatrati nacionalistom države BiH, ali u kojoj nikom neće biti tijesno i u kojoj će svi biti ravnopravni.
Da bi mnoge izgovorene riječi povodom obilježavanja godišnjice smrti našeg rahmetlije bile vjerodostojne, predlažem da jedna ulica u Bihaću nosi ime po akademiku Muji Demiroviću. (*)