Nekoliko osoba napisalo je svoja sjećanja o Aferi ’87 koja su publikovana u istoimenoj knjizi na str. 253-300. Autor knjige je o svakom napisao po par rečenica sa kojima je želio objasniti čitaocu zbog čega je sjećanje uvrstio u knjigu. Koliko je izbor autora sjećanja reprezentativan i koliko su njihova sjećanja doprinos da se događaj bolje razumije i rastumači, te objektivnije vrednuje ostavljam čitaocima knjige da sami procjene. Ovaj izbor napisao sam po svom ćeifu na osnovu pažljivog čitanja i razmišljanja o onom što sam pročitao. Razlog uvrštavanja ovog izbora u feljton jeste, pored ostalog, da eventualno još ponekog zainteresiram da javno evocira ono što je preživio ili ono što je dokučio poslije, ili oboje, kako je kome po volji! O svom dugogodišnjem suradniku koji se nije štedio da pomogne u nastajanju knjige, ali je izgleda bio „škrt” u svojim sjećanjima, autor je na str. 254. napisao: „Inžinjer Džemal Ahmetović je u vrijeme Afere imao 37 godina od kojih par godina kao istaknuti privredni rukovodilac-direktor kladuškog Saniteksa. Tokom školovanja u Bihaću i Dugoj Resi imao je, pored ostalog, mogućnost da bolje upozna mentalitet ljudi-pripadnika dviju različitih civilizacija…U sjećanjima je nedorečen. Znam sigurno da o temi može napisati debelu knjigu“. Od brojnih detalja koje sam pokušao „iscijediti” doznao sam i slijedeće: „Negdje bliže polovine 1987. u moju kancelariju je bahnuo Hamdija Pozderac, nenajavljen i bez pratnje. Sadržaj razgovora i nije bio nešto posebno tako da ni danas o tome nisam načisto. Sve mi je još čudnije kad se ima u vidu da se od prije i nismo bogzna kako poznavali”. Autor knjige na jednom drugom mjestu navodi kako je Džemal jedan od rijetkih osoba čija su se predviđanja o pojedinim događajima-osobama vremenom obistinila. Iz Džemalovih sjećanja (str. 263) izdvajam: „Afera se otvara i javno obznanjuje. U Kladušu ulaze egzekutori ovog velikog projekta. Na čelu su novinari, TV snimatelji, političari, agenti, policajci i ne znam ti ja tko još nije došao. Za politiku su bili zaduženi Abdulah Mutapčić, Smajo Bešlija i Edina Rešidović. Interesantno: svi Muslimani, a vjetar duva iz Beograda… Izricanje političkih mjera bila je lakrdija. Svima je otprilike pisano isto obrazloženje… Propaganda je bila učinkovita, tako da je u početku preko 80 posto građana i radnika osuđivalo gospodina Abdića i dio njegovih suradnika. Kada su radnici i ostali vidjeli da padom A/C pada i standard na regiji počelo je postepeno trežnjenje… U vrijeme izlaska gospodina Abdića iz zatvora preko 90 posto radnika i građana ponovo su bili uz njega…”

Na privremenom radu

Najobimnije sjećanje napisao je sam autor knjige. Iz njegovog sjećanja saznajem da je isti jedno vrijeme bio član Privremenog poslovodnog odbora A/C – zamjenik prof. Osmana Pirije. Iz zbilja temeljitog sjećanja izdvajam mali djelić: „Kad sa vremenske distance od 20-tak godina pokušavam sagledati-ocijeniti ulogu rahmetli prof. Osmana Pirije u A/C polovinom 1989. sklon sam mišljenju da su se oni koji su ga poslali „grdno prevarili“. Ovo mišljenje temeljim na tome što je još u vrijeme Pirijinog mandata u javnosti bila raširena teza kako je dug A/C već i od imovine, kako ga je nemoguće vratiti pa se očekivalo da Pirija svojim javnim istupima tu tezu pojača, da obznani još „pikanterija“. Poznato je da prof. Pirija tokom obavljanja funkcije predsjednika Privremenog poslovodnog odbora nije javno rekao ni jednu ružnu stvar o A/C, Abdiću, Cazinskoj krajini. Mi koji smo pomagali da uspije u svom mandatu bili smo mali, sitni šerafčići  koji smo pripremali pouzdane informacije…“. Višestrukim čitanjem Hirkićevog sjećanja dojmilo mi se njegovo nastojanje, prosto vrebanje prilike da prof. Piriju upita o njegovim motivima dolaska u Kladušu i A/C. Tako na kraju 276. i početku 277. str. piše: „…jednom prilikom kad smo bili sami i završili neki posao primijetio sam da je profesor raspoložen-zadovoljan i ja odapnem: – Profesore, izvinite mogu li nešto pitati? Pitanje je više osobno nego službeno. Ako i ne odgovorite ništa se neće promijeniti. – Pitajte kolega, šta vas interesuje, profesor će odgovoriti. Ja sam uvijek spreman odgovarati na pitanja. Takav je profesorski poziv“. To me ohrabrilo i nastavim: – Vidim kakva sve poniženja doživljavate i vjerujete da mi je zbog toga neugodno, a moje pitanje je šta su vam bili motivi da se prihvatite svega ovog? On me malo bolje pogleda i sa osmjehom kaže: -Znate kolega, ovakav slučaj kakav je A/C se događa veoma rijetko. Možda jednom tokom čovjekovog života, a ja sam prevalio šezdesetu. Ovo je veliki izazov na kojem se može mnogo naučiti i ja sam spreman da dosta žrtvujem da bi nešto vrijedno naučio. Ovakva poslastica nije mogla proći da se prof. Pirija ne upetlja…“Politička igra

Analitički dokumentovano i savršeno pedantno sjećanje napisao je Sead Nadarević. Izgleda da je prilikom kompjutorske obrade teksta knjige negdje nestala Seadova biografija za koju autor knjige navodi da je priložena. O njemu je Hirkić napisao nekoliko rečenica, a posljednja glasi: „Radi se o čovjeku solidnog obrazovanja, bogatog iskustva, zaljubljeniku u svoj kraj i pomalo razočaranom u pojedince“. U sedam nastavaka Sead je u detalje opisao kontrolu poslovanja koju su vršili inspektori Službe društvenog knjigovodstva za period 01. 01. 1984 do 30. 09. 1987. a odnosilo se na 50 OOUR-a i jednu Radnu zajednicu. Prvo sjećanje počinje: „Aprilskih dana 1987. crni oblaci saviše se nad Cazinsku krajinu, a posebno Veliku Kladušu… Odjednom mi se sledi krv u žilama. Saznajem da se kreću nepoznata lica radi udara  na A/C, Privrednu banku Bihać, Komunalno… Znam da je to politička igra, ali nisam bio svjestan da je to režirano ponavljanje terora…“ Negdje pri kraju sedmog sjećanja Sead je napisao: „Mislim da sam ovim mojim tekstovima dao svoj mali doprinos za štampanje predstojeće knjige iz koje će naša mlada pokoljenja moći saznati kroz kakav smo buran i trnovit životni put prošli da bi izgradili našu voljenu Kladušu i Cazinsku krajinu samo radi budućnosti te iste naše mladosti“.

Preskupa je cijena života…

Posebno nadahnuto sjećanje napisao je Ibrahim Ikanović, čovjek koji je bio predsjednik velikokladuške opštine 80-tih godina prošlog vijeka. Dugogodišnji prosvjetni radnik, privredni rukovodilac, politički funkcioner, autor nekoliko knjiga o Vrnograču u svojim sjećanjima, između ostalog, navodi: „Jednog dana iznenada, a to je bilo u proljeće 1987. godine dnevni list „Borba“ iz Beograda objavi niz članaka o A/C iz Velike Kladuše. Pisalo je tu svega i svačega o A/C i Velikoj Kladuši. Kako reče moj komšija Osman: „To ni psi u maslu ne bi pojeli“… Obzirom da sam dugo godina bio uključen u društveno-politički život u Velikoj Kladuši bio sam u prilici da čujem šta misle o nama i šta nam zamjeraju… Obično se te zamjerke ovako definišu: Vi tamo sve pokupiste. Hoćete standard Beograda, Ljubljane, Zagreba… A/C je naduvani balon koji će brzo nestati“. Prilog na 295. str. završava: „Preskupa je cijena čovjeka na ovim prostorima. Svakodnevno je svako navikao stradati. Stoljećima na ovoj krajiškoj vjetrometini stvara se sloboda i gradi život, koji je upitan. Je li grijeh biti Krajišnik i zašto?“ Kako se može razabrati iz knjige sjećanja su još napisali: Sulejman Latić i Omer Rošić, ali ih u knjizi nema. Gdje su i zašto nestali-izostavljeni nije znano. Da li tehničkom omaškom ili zbog škakljiva sadržaja? (Nastavlja se…)