U knjizi „Velika Kladuša kroz stoljeća” na više mjesta se spominju požari, paljevine, zgarišta. Tako se na str. 31/32 može pročitati da je goropadni Malkoč-beg 1558. u jednom naletu popalio Kladušu, Bojnu i Vrnograč. Lopašić u svojoj knjizi „Bihać i Bihaćka krajina” (str. 209) spominje požare 1582., 1585… Malo znamo o razmjerima ondašnjih požara, ali znamo da su poslije paljevina duže vremena mjesta ostajala pusta, obnova dugo trajala… Ono što se sigurno nije promijenilo od postanka vatre jeste da plamen peče-žeže, guta, pustoši i ostavlja zgarišta na kojima zadugo ništa ne raste.
O januarskom požaru 1987. u Prehrambenom kompleksu Polje kod Velike Kladuše se „sve zna” osim palikuće. Ako bi i danas upitali malo znatiželjnijeg Kladušana o tom vatrenom „spektaklu” čuli bi svega i svačega, a poneki bi spominjali i imena za koja tvrde da su obavili ovaj „historijski zadatak”. Kao i kod ostalih velikih katastrofa „istina” je ono što objavi zvanična institucija i time stavi tačku. U vrijeme ovog požara službovao sam u Banja Luci i među vojnim starješinama nije moglo biti ni pomisli da se posumnja u zvaničnu informaciju o bilo čemu pa ni o kladuškom požaru! Prema onom što se može prihvatiti kao pouzdano jeste da se radi o velikom požaru koji se dogodio u zimsko vrijeme, koji je prouzrokovao velike štete (barata se cifrom od oko 5 miliona dolara), po kojem je istražno-sudski postupak obustavljen, o kojem se može pročitati više verzija, o kojem…Ono što je neupitno jeste da se radi o najvećem požaru na tlu Krajine tokom minulog stoljeća!
Šta je publikovano o januarskom požaru
Malo opširniji osvrt na ovaj događaj učinili su Emin Huskić, Đulaga Alibegić, Ramo Hikrić. Petar Dodik u svojoj knjizi navodi samo ono što je Duško Zgonjanin u funkciji republičkog sekreterijata za unutrašnje poslove napisao. Eventualni osvrti ostalih autora nisu mi poznati! Prema onom što je Emin Huskić napisao proizlazi da je požar „podmetnut od rukovodstva firme”. Na str. 27. knjige „Svi zločini…” piše: „Tajnu požara u Repromu, koji je uvod u potpuni krah „Agrokomerca“, još uvijek jedini zna Fikret Abdić. Ukoliko je zbilja gorjelo onako kako je Komitet naredio, partijska kazna „ukora” za odgovorne čini se preblagom. Ukoliko se radi o smišljenoj insinuaciji, onda je ona imala za cilj da u dimu sakrije brojne nepravilnosti unutar sistema „Agrokomerc”, sakrije gubitke i prekomjerno štancanje mjenica”. Veoma precizan opis uviđaja, prijave i sudskog postupka opisao je Đulaga Alibegić u svom novinarskom feljtonu 2002. Kao predsjednik Osnovnog suda u Velikoj Kladuši bio je upisan na listu dežurstva na dan izbijanja požara (25. januar 1987). Prema onom što je Đulaga opisao demantovano je na osnovu vještačenja i supervještačenja da je uzrok požara termoakomulaciona peć koja je u zvaničnoj policijskoj informaciji isticana kao najvjerovatniji uzrok. Na jednom mjestu svog feljtona piše: „Na TV se vijesti o požaru zahuktavaju. TV daje snimke izvana i iznutra, a mene prožignu u prsima jer me niko nije pitao za snimanje. Niko nije tražio dozvolu, niti sam vidio kamere na licu mjesta. A ja sam istražni sudija i vođa parade, kako me oslovio Tomo, prvi dan… Murtić je bio kratak i čak rezolutan. Hoće koliko je danas da se sve završi i da se počne s raščišćavanjem terena. Zove me iz nekog hotela, na putu je ali dolazi isti dan, kaže „glavni” je ljut zato što se čeka toliko”. U četvrtom nastavku feljtona Đulaga piše: „Zakazujem pretres, dolaze osumnjičeni, iskazi, priče, evidentiranje svjedoka. Prvo ročište nagovještava tmurnu atmosferu. Direktori „Agrokomerca“ zabrinuti, uplašeni…”. Ovdje je možda i mjesto za jedno pitanje i odgovor: Po čemu se Đulagin izvještaj razlikuje od izvještaja ostalih državnih institucija o „Agrokomercu“ tokom 1987.? Mene što se tiče, u Đulagin izvještaj nemam trunka sumnje jer nije proizašao iz ničijeg naloga, već iz jedne „nepredviđene” okolnosti. Ako su podmetači požara znali vrijeme i druge pojedinosti teško je za povjerovati da su znali tko će biti istražni sudija koji neće bjanko prihvatiti nalaz republičkih inspektora. Da u „Agrokomercu“ odgovornost rukovodećeg kadra (u ovom slučaja Bešlagića, Batakovića, Munjakovića…) prema „naredbama” lokalnih inspektora nije bila na potrebnom nivou, predsjednik kladuškog Osnovnog suda znao je i ranije pa mu nije bilo iznenađenje konstatirati to još jednom! U svojoj knjizi „Afera ’87”, Hirkić je poglavlje V. Signali događaja pod tačkom 2. Vrijeme požara na desetak stranica opisao januarski požar. Sintezu opisa dao je u 15-ak konstatacija, među kojima: „Da su se nekoliko sati poslije pojave požara na mjestu „stvorile” mahom najodgovornije osobe iz sudstva (Tomo Vukičević, predsjednik Višeg suda u Bihaću; Vojislav Pušec, Viši Javni tužilac; Safet Dupanović, načelnik Centra bezbjednosti iz Bihaća, vještaci Republičkog sekreterijata (Boro i Nedžad), Husein Delić, sekretar Opštinskog sekreterijata, predstavnici javnih medija… Završna konstatacija glasi: „Da je istražni sudija donio rješenje o obustavi istrage sa kojim se složio i tužilac i tako „stavljena tačka” na požar stoljeća koji je progutao….”
Odavno je opće rašireno uvjerenje širom Krajine kako je januarski požar 1987. podmetnut. Pod tačkom 2.2 Mogući saboteri-palikuće, Hirkić navodi praktično sve moguće varijante i onda „svojom sistemskom” analizom opisuje vjerovatnost svake pojedinačno. Interesantan je opis varijante koja Abdića stavlja na listu mogućih podmetača požara! U proteklih 20-ak godina nekako „samo od sebe” se iskristaliziralo uvjerenje kako su požar podmetnule-inscenirale policijske strukture kako bi našli jače opravdanje za „ulazak inspektora” u kladuško „carstvo”. Prema onom što je o tome do sada javno publikovano ova hipoteza još „drži vodu”. Svoje pisanje o vjerovatnim scenarijima požara Hirkić je „pojačao” sa svojevrsnim „isljeđivanjem” dva anonimna stručnjaka za požare čije su verzije veoma podudarne-slične. Možda za čitaoce može biti interesantno da je Hirkić svoje dijelove rukopisa poglavlja V. Signali… slao na svojevrsnu „provjeru” nekim od suradnika na ovom projektu. Reakcije suradnika su bile podsticajne pa je poglavlju dodan prilog pod nazivom: Srljanje prema opasnom ponoru. Ovaj prilog (str. 227.) „pokušava objasniti” zašto lažni teleks nalozi i januarski požar 1987. nisu bili dovoljni razlozi za hajku neviđenih razmjera! Pokušaj Abdića polovinom marta 1987. da kod D. Zgonjanina, tadašnjeg republičkog šefa policije, dogovori „odustajanje” od daljnjih istraga, Hirkić opisuje kao najnižu tačku do koje se „Abdić strmoglavio u dotadašnjoj karijeri”. Šteta je što Esad Šabanagić u svom Dossieru o „Agrokomercu“ povodom 15-e godišnjice nije januarskom požaru poklonio više pažnje ili je to namjerno „predvidio”? Mogao je Esad bar malo natuknuti da li i koliko su eventualne anonimne prijave-žalbe građana Kladuše na postupke lokalnih vlasti i „odmazdu” zbog „slabog odaziva” na upis infrastrukture utjecale da se Duško Zgonjanin „prihvati pokroviteljstva” nad januarskim požarom?! Uh, što bi volio znati da li je stvarni palikuća još živ? Bilo je onako kako je bilo. I sada, 30 godina poslije, ostaje većinsko uvjerenje kako su požar podmetnuli vrhunski policijski rukovodioci sa razlogom i motivima koji su kasnije isplivali na površinu. Kad bi se danas neko pojavio sa „čvrstim dokazima” kako je osobno podmetač januarskog požara 1987. veliko je pitanje tko bi mu povjerovao. Januarski požar 1987. kao događaj velike važnosti i značaja kako po materijalnoj šteti tako i po ostalim posljedicama je prebrzo „zaboravljen”, a pouke nisu imale dugoročniji odjek-nauk! (Nastavlja se…)