Afera je montirana sa ciljem eliminacije Hamdije Pozderca
Ono što mi je kao čovjeku posebno teško padalo jeste činjenica da su mladi ljudi (regruti) koji su dolazili iz Cazinske krajine od strane mladića iz drugih krajeva ex Jugoslavije ismijavani i izvrgivani ruglu, npr: „A, vi ste iz Velike Kladuše” i sl. Većina uopće nisu reagirali već su te provokacije stoički podnosili. Međutim, kada sam god bio u situaciji da osobno čujem takve teške i nepravedne optužbe odlučio sam i strogo reagirao, tako da su obje strane bile iznenađene, i provokatori i žrtve. Jednostavno nije im ništa bilo jasno. I sam duboko u duši teško pogođen „Aferom” osjećao sam obavezu da zaštitim te mladiće od neopravdanih provokacija, jer su ti mladi ljudi bili krivi samo zato što su rodom iz Cazinske krajine, a u stvari nikakve veze nisu imali sa „Aferom”. Isto tako jedno od nejasnih pitanja bilo je zašto je i kako prva informacija o „Aferi” upravo došla iz Srbije, tačnije od nekog novinara iz Kruševca?! On je lansirao tu prvu informaciju koju su poslije objavile gotovo sve novine ex države! Zašto??? Slijedeće što me lično iznenadilo i jako zaboljelo jeste činjenica da je gotovo čitava jugoslovenska javnost tako bezrezervno prihvatila informaciju o „Aferi” kao istinu, zdravo za gotovo bez imalo kritičkog sagledavanja realnosti pravog stanja stvari u samom kombinatu Agrokomerc.
Sada se ponovo vraćam onom već postavljenom pitanju zašto je prva žrtva „Afere” bio Hamdija Pozderac? Vjerovatno po nečijoj odluci on nikako nije smio postati predsjednik Predsjedništva SFRJ. Zašto? Prvo, bio je Musliman iz Cazinske krajine, volio je svoj narod iz koga je poticao, ali ni druge nije mrzio, naprotiv više ih je cijenio nego što su ga protivnici mrzili. Nije bio nacionalista, uostalom njegova supruga može to najbolje kazati, jer je i sama poticala iz redova drugog naroda. Vjerovatno da je došao na mjesto koje mu je pripadalo ne samo po ključu nacionalne pripadnosti, već to svojim radom i sposobnostima istinski je zaslužio, daleko prije nego drugi, možda bi sve bilo drugačije. Nacionalisti sa vrha jugoslovenske političke scene su procijenili da bi im Hamdija Pozderac ukoliko dođe na čelo Predsjedništva SFRJ mogao usporiti ili pokvariti paklene planove, koje su u krvi i zlu naumili realizovati. Po mom dubokom uvjerenju to je bio jedan od razloga zašto je Hamdo morao ne samo otići sa političke scene nego nažalost, i sa ovog svijeta. Na našu žalost monteri „Afere” su svoj naum na najbrutalniji način ostvarili. Jednog dana u popodnevnim časovima nakon svih tih neprospavanih noći šetao sam Banjalukom i negdje ispred robne kuće „Boska” susreo sam starog poznanika, koji je ranije kao liječnik radio sa mnom u jednoj vojnoj jedinici, koji mi nakon kratkog pozdrava tiho na uho šapnu: „Ubiše našeg Hamdu, majku im njihovu…”. Ta vijest me šokirala tako da dugo nisam mogao doći sebi, niti bilo šta reći i komentirati. Znao sam da mu je srce puklo od boli zbog nepravde koja mu je osobno radi „Afere” nanesena, a i svim građanima Cazinske krajine. Kasnije su pričali da ga je ubio vozač jednog od čelnih političara BiH. Za sve nas njegova smrt je obavijena velom tajne. Jednostavno monteri „Afere” su ga ubili. Bila je to gorka istina sa kojom smo se morali suočiti. Nije Hamdija bio jedina žrtva, koji je zbog „Afere” život izgubio. Mlađi brat Fikreta Abdića, Hasan izvršio je samoubistvo zbog „Afere”. Pokušao je zaustaviti rasprodaju modernih mašina iz Komunalnog preduzeća gdje je bio direktor do „Afere”, a onda je postavljen privremeni upravnik, koji je u bescjenje prodavao sve mašine. Vidjevši da mašine odlaze u nepovrat digao je ruku na sebe i usmrtio se… Kasnije sam saznao da je i autor prve informacije također napustio ovaj svijet. Kako i zašto? Odgovor je meni nepoznat. Da li je i ovaj slučaj vezan za „Aferu”? Pravi odgovor ne mogu ponuditi! Čudno.
Posljedice „Afere” bile su užasne, proizvodnja je potpuno stala, hiljade zaposlenih ostali su bez posla, a mnogi i bez osnovnih sredstava za egzistenciju. Bila je to katastrofa koju žitelji Cazinske Krajine nikada ne mogu zaboraviti. Preko noći sve se iz temelja promijenilo, nažalost u negativnom smislu. Desilo se ono što niko ni u snu nije mogao sanjati, jer u principu firme, koje proizvode hranu ne mogu propasti ako se dobro i pametno rukovodi. Ne mogu ljudi nikako prihvatiti da je do „Afere” moralo doći. Ako je nekom pored ostalog smetalo što je Agrokomerc bio prisutan svakako sa svojim kvalitetnim proizvodima na čitavom jugoslovenskom tržištu nije se moralo niti smjelo na tako brutalan način obračunati ne samo sa jednim velikim uspješnim poljoprivrednim kombinatom kao što je bio Agrokomerc već i sa čitavim krajem, a to je moja Cazinska krajina. Odjednom su preko noći hiljade radnika ostali bez posla i mjesečne plate, koja je neophodna za preživljavanja, studenti su ostali bez stipendija, a još gore i bez mogućnosti zapošljavanja. Najednom su sve nade u bolju i ljepšu budućnost nestale. Sve je samo ostalo kao pusti san za hiljade mladih ljudi, koji su se nadali da će jednog dana biti u prilici da u praksi pokažu šta su naučili u školama i fakultetima, da povećaju produktivnost rada, da unesu inovacije u proizvodni proces i da stvore uslove za dolazak i zapošljavanje novih radnika… Nažalost, poslije „Afere” većina ljudi se borila za puko preživljavanje. „Afera” je natjerala mnoge mlade ljude da spas potraže u Zapadnoj Evropi tražeći mogućnost zapošljavanja ne pitajući šta će raditi i koliko će zarađivati.
Uvijek ponovo se pitam, a zašto, zbog čega i koga? Međutim, ono što je posve sigurno da je „Afera” bila samo uvertira za dugo planiranu brutalnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, to je bio uvod za najbrutalnije nasilje, koje će u ratu zadesiti i moju voljenu Cazinsku krajinu, jednostavno je opustošiti i u bijeli svijet otjerati na desetine hiljada mojih sunarodnika. Osobno sam pokušao sjećajući se tog strašnog događaja objektivno sa ogromnom dozom subjektivizma prikazati „Aferu” iz mog ugla kako sam je lično doživio i kako sam se u to vrijeme tog događaja osjećao. Tokom proteklih 20-tak godina mnogo toga vezano za „Aferu“ isplivalo je na površinu. Imamo par knjiga, nekoliko feljtona, nebrojeno novinarskih priloga, imamo osvrte na događaj autora sa Istoka i Zapada, imamo još uvijek svježa sjećanja i jake emocije. Ukratko rečeno, imamo sve potrebno da o događaju možemo argumentovanije i objektivnije prosuđivati, ali o tome u narednim brojevima feljtona. (Nastavlja se)