Ne pamtim dobro datume, ali 21. april neću nikad zaboraviti, jer taj tužni datum označava prekretnicu u životu svih Krupljana. Daleke 1992-e godine na taj datum na brda oko Bosanske Krupe dovukao se ratni stroj fašističkog projekta Velike Srbije i počeo brutalnu agresiju na naš grad, uvlačeći nasilno i Krajinu u haos rata. Pored ranijih jasnih pokazatelja takvog scenarija, ipak smo zatečeni nespremni i protjerani smo na lijevu obalu Une.
Ovaj događaj je ušao u istoriju USK-a, trajno obilježivši moju generaciju, koja je nespremna otišla u rat, da bi s vremenom učila ratovati, gubiti i pobjeđivati, a na kraju i trijumfovati i osloboditi svoj rodni grad, ali je u toj opsesiji povratka kući bespovratno izgubila mladost, bezbrižnost, naivnost, a nažalost mnogi i živote. Bezbrižan stil života kakav smo imali do 21-og budućim generacijama ostaće nedostižan, a u usmenom prepričavanju činiće se kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su iz naivnosti i relativnog blagostanja tadašnjeg sitog društva otišla u rat. Danas kad sam i sam roditelj vidim užas koji su preživljavali naši roditelji kad su nas pratili na borbenu liniju, ne znajući da li ćemo se vratiti živi.
Arapi imaju izraz „Al-Nakba“, što bi u prijevodu značilo „katastrofa“, a odnosi se na masovni egzodus blizu 850.000 Arapa iz Palestine 1948-e nakon što su poraženi od cionista. Naša opšta kultura, još uvijek nije stvorila sličan pojam koji bi cjelovito označavao tragediju koja je krajem prošlog vijeka zadesila multietničku Bosnu i fenomen raspada građanskog društva u civilizacijskom usponu u ovo što danas imamo. Koriste se termini pogroma, golgote, egzodusa i slično, ali nikad pojam epopeje, koji bi u prenesenom značenju označavao važno istorijsko razdoblje ili cjelovito zbivanje u nekom razdoblju, a meni se čini pomalo odgovarajućim baš za našu borbu za pravdu i povratak kući. Možda je tako zbog ruševina koje smo tamo zatekli, ali i onih simboličkih ruševina društva i institucija koje su nastale nakon Daytonskog sporazuma.
Anton Pavlovič Čehov je negdje napisao da se kod pametnog čovjeka drugi dio života sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života. Kod nas Krupljana realnost je drukčija, jer nakon katastrofe koja nas je zadesila i u ratu ispoljenog ogromnog optimizma, snage i volje, koji su nas vratili kući, obuzela nas je bezvoljnost i pesimizam, i čaša nam nikad nije napola puna, nego je napola prazna. Istraživanja prednosti optimizma, a simbolično na primjeru napola pune čaše, utvrdila su da je ona i puna i prazna, ali da su osobe kojima je čaša puna po logici stvari manje „žedne“, sretnije su, duže žive i uspješnije su.
Optimističan pogled na život općenito pruža puno više mogućnosti, pa tako optimistične osobe pred preprekama dulje pokušavaju da ih prevaziđu, nastojeći da isprobaju više mogućnosti i uvijek traže neku novu. Mi kao društvo to znamo iz vlastitog ratnog iskustva, jer uvijek ima osnova za optimizam, odnosno nade, pa i da David pobijedi Golijata.
U knjizi „Geopolitika emocija“ Dominique Moisi otvara nove vidike na području geopolitičkog promišljanja svijeta i budućnosti, tezom da svijetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje, a sve tri snažno su povezane sa povjerenjem. Prema Moisiu povjerenje je ključni faktor u načinu na koji nacije reaguju na izazove s kojima su sučeni, ali i u međusobnim odnosima, što uslovljava tok istorije. Jedna od poruka koje ova knjiga šalje je da „usprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i samopouzdanje“. Nije li to lekcija koju je naša kolektivna svijest trebala naučiti i dobro utvrditi iz naše vlastite aprilske Al-Nakbe, ali i cjelokupne istorije? Danas kada je cijeli svijet u transformaciji nada nam je itekako potrebna…
Piše: Samir JAŠARAGIĆ, mag. oec.