Haris Jašić još od desete godine počeo je sa treninzima nogometa, usput se bavio i taekwondo (dogurao do crnog pojasa), ali nogomet je bio njegova istinska ljubav i opredjeljene. Njegov otac i majka nisu osporavali njegove želje i Haris otpočinje druženje sa nogometnom loptom. Još kao predpionir je pokazivao izuzetan talent. Uslijedili su pehari, medalje i priznanja. -Svako od njih je davao mu novi motiv da daje više, da odigra bolje, ističe njegov otac Husein, inače rođeni Todorovljanin i majka Hatidža. Odlične igre nisu promakle mnogim skautima ali najbrži je bio skaut Celtika iz Glazgova koji u Americi, tačnije u Dalasu ima svoju nogometnu akademiju. Tako će mladi Haris u narednom periodu braniti boje Celtika u Juniorskoj ekipi. Po dolasku u Bosnu, Haris nije mogao bez nogometa i slučajni susret na finalu nogometnog kupa USK-a u Ćoralićima kod Cazina, bio je sudbonosan, da se autor ovih redova sretne sa Huseinom i Harisom. Pao je dogovor da se vidimo u Kladuši, jer je Haris želio vidjeti stadion Nogometnog kluba „Krajišnik“. Na našu žalost sve je bilo zaključano tako da nismo mogli fotografije napraviti na stadionu, nego ispred kapije.
-Žao mi je što nisam potrčao po ovom zelenom bosanskom tepihu u Velikoj Kladuši, jer ovdje Bosna tako lijepo miriše. Ali se nadam, pošto u Bosni ostajem dva mjeseca da će mi se želja ostvariti. Ja jednostavno ne mogu bez nogometne lopte i ovdje ću nastaviti sa aktivnim odmorom, a u Bihaću gdje su mi roditelji napravili kuću, radit ću sa trenerom Ervinom Samilagićem. O njemu sam čuo sve naj bolje. Bio je izvrstan nogometaš, kapiten mlade Nogometne reprezentacije BiH i sada je izuzetan nogometni pedagog.
Haris ima puno želja. Želi da što više upozna zemlju svojih predaka, nogometne legende, ali i kulturu, tradiciju i običaje. Kroz ovo kratko druženje ni najmanje ne sumnjamo da će toga dosta odnijeti u SAD-e i s ponosom reći da je Bosanac. Kada smo ga upitali za nogometnog uzora, odgovorio je: -Bez sumnje to su Mesi i naš Miralem Pjanić. Imam masu njihovih video klipova i kad god imam priliku pokušavam da savladam njihove majstorije. Istina, još sam daleko od njih, ali vjerujem u sebe i sigurno ću im se jako, jako približiti. Ako mi se ukaže prilika da nastupam za BiH, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Dao bih cijelu Ameriku za par minuta u dresu domovine mojih predaka. Ešref HADŽIĆ