Ranije sam bio pristalica odbrojavanja, više nego što sam danas. Nema više odbrojavanja! Onih novogodišnjih deset, devet, osam… Ili onih kad se isčekuje neki događaj pa se odbrojava dan po dan, sat po sat, minut po minut. Svaki dan za jedan broj manje, sve dok se nismo oprostili od Stare. Odbrojavanje povećava napetost i unaprijed od nečega stvara historiju. Evo nas hvala Bogu u prvom mjesecu u Novoj, koji je valjda bitan samo po tome što je prvi u godini i što sa njime ulazimo u izbornu godinu. Za desetak mjeseci bit ćemo ponovo na poprištu političkog ratišta. Tako najnježnije zvuči romantizirana verzija izborne najave. A, ne, nećemo o tome! Ne zavrijeđuje jer političari i njihove stranke liče na slike mafijaša i lopova, odnosno zločinačkih organizacija, naravno u očima poštenog, bolje obavještenog svijeta. Zato bježimo od predstojećih izbora u ovoj godini i svega što nas očekuje. Radije se vratimo Staroj kojoj je odzvonilo, koja je u našem gradu obilježila krizu učinkovitosti vlasti, krizu morala, krizu svijesti, krizu svega i svačega… „Pokopali“ smo je, uz sveopće slavlje i radost što smo zakoračili u Novu – 2018. godinu. Vrijeme će ubrzo pokazati da li smo bili u pravu što smo se radovali dolasku Nove godine ili ne!? Istina, protekla godina nije bila sjajna, obilježile su je opstrukcije najgore vrste, kako zakonodavne tako i izvršne vlasti. Opstrukcije su dolazile sa svih nivoa, od lokalnih zajednica i iz komšiluka, te od (ne)postojeće opozicije u Općinskom vijeću. Još je puno toga po čemu možemo, ako hoćemo, pamtiti godinu koju smo tek ispratili, ali podsjetit ćemo se ipak, nek se zna. Na kantonalnom nivou možemo s’ pravom ustvrditi da je protekla godina bila – totalno loša pa prema tome drugačije nije moglo biti niti kod nas u Velikoj Kladuši, općini koja je svojim kontinuiranim nazadovanjem godinama, u svemu i svačemu, dospjela na posljednje mjesto od svih općina u USK-u. Obilježje tog nazadovanja je bijedni položaj Kladuščana, nažalost, izazvan već spomenutom krizom funkcionisanja vlasti. Kladuščani su iznova podijeljeni, sada na one koji su navodno za razvoj i onih koji su protiv tog razvoja. Iako je teško u ovakvu podjelu povjerovati i vidjeti primjere njenog postojanja, ona je zvanično aktuelnoj vlasti otežavajuća okolnost zašto se ništa ili vrlo malo pozitivnoga cima naprijed. Na svu sreću, ovakom negativnom ocjenom ne možemo ocijeniti druge općine u Kantonu. Tu je, treba biti objektivan, situacija negdje nešto bolja a negdje znatno bolja i nigdje lošija. To što u Velikoj Kladuši svjedočimo stalnim političkim turbulencijama i nije tako loša pojava, naravno, ne tvrdim ovo u ime građana jer njima je svega preko glave, a od turbulencija im se vrti u glavi. Međutim, objektivno i realno, treba se nadati vremenu kada će ovima na vlasti odzvoniti kao što je odzvonilo njihovm prethodnicima. I šta poslije? Ništa, biće samo još gore. Treba samo izdržati, što (pre)umornim Kladuščanima baš i ne polazi za rukom pa sve u većem broju traže kruha negdje drugdje, mnogi nažalost, traže kruha pored pogače, a što je svakako proizvođačima turbulencija vjetar u krila. 
Godina iza nas je, eto, bila takva kakva je bila i naknadne intervencije za nekakav popravak jednostavno nisu moguće. Ali šta nas to onda čeka u Novoj godini, kakve su procjene, prognoze? Ne treba a priori biti pesimista, ali naravno ne treba biti ni nešto posebno „vidovit“, pa ne vidjeti da nam 2018. godina neće donijeti mnogo dobroga. Spisak katastrofičnih naznaka u svijetu je zbilja dugačak i… daj Bože da bude prema dobru! Veliku Kladušu takve katastrofe za sada zaobilaze i ovdašnja elementarna nepogoda je samo aktuelna izvršna i zakonodavna vlast koja je u potpunosti izolirana iznutra, dakle od komšija i viših nivoa vlasti u BiH, ali. nažalost, i od stranih čimbenika koji djeluju u BiH. Otvorenost prema vani (Inđiji i drugima) za sada ne pokazuje vidljive rezultate. Kladuščani će u izolaciji živjeti najmanje do slijedećih Općinskih izbora, a možda i duže. Stoga je u Velikoj Kladuši sasvim izvjesno da će se kriza normalnog funkcionisanja vlasti nastaviti, tim prije što logika vladanja ovdje jednostavno ne dozvoljava stabilnu i prosperitetnu vlast. Gdje to, osim u Velikoj Kladuši, ima toliko eksperimenata i noviteta (najmlađi pa (ne)zavisni načelnik, najstariji načelnik, više savjetnika nego u bilo kom kabinetu šefa neke velike države, nova zapošljavanja u javnom preduzeću ali na teret budžeta, porodično upravljanje lokalnom zajednicom, bahatost u rukovođenju javnim preduzećima, trgovačka koalicija u OV sa „preletačima“…)? Takvi eksperimenti koče razvoj privrede čemu pogoduje sistem koji kao takav stalno regeneriše krizu i na koncu – propast, ukoliko se naravno, u međuvremenu nešto bitno ne izmijeni. A, volje da se nešto bitno promijeni – možda i ima, ali podrške nema! Niti u Bosni, niti u entitetima, kantonima, općinama, niti u Općinskom vijeću…Vječni status kvo potvrdit će najvjerojatnije i predstojeći Opći izbori!? Pa, gdje nam je kraj? Perspektiva u Novoj, koja je tek započela, dakle nije nimalo ružičasta, naprotiv. Zato, sretna nam Nova godina i – nek’ nam je dragi Bog na pomoći! Drugi nam više niko neće i ne može pomoći, niti treba, jer mi stalno živimo u uvjerenju da nam je za sve loše stvari apsolutni krivac nego drugi, a ne naša vlast. Ako je naša vlast naš izbor, ko je onda krivac?! Vlast je samo ogledalo naroda! Ovakvi kakvi smo, bolje nismo ni zaslužili! Esad ŠABANAGIĆ