U kontekstu suspektnih mobilizacija za formiranje udruženja „svih fela” brojka od 1.457 registriranih udruženja u dva grada i šest općina USK-a izaziva strahopoštovanje i prosto pitanje „šta rade i čime se konkretno bave tolika udruženja“
Piše: Midhat DEDIĆ
Unsko-sanski kanton (USK), službeni je to podatak Ministarstva pravosuđa i uprave USK-a za 2017. godinu u Registru udruženja koje vodi ovaj vladin resor, ima 1.457 udruženja. Po gradovima i općinama to izgleda ovako: Bihać 538, Cazin 256, Sanski Most 168, Velika Kladuša 141, Bosanska Krupa 126, Ključ 88, Bužim 85 i Bosanski Petrovac 55.
Društvene okolnosti u kojima se više sa strane, od međunarodnih donatora, nego od domaćih faktora, potiče razvoj nevladinog sektora zbog razvoja slobodnog demokratskog i modernog građanskog civilnog društva stvorile su na prostoru BiH veliki broj udruženja i fondacija (termin iz naziva državnog Zakona o udruženjima i fondacijama). Kvantitet organizacija civilnog društva na USK-u ne odgovora kvalitetu njihovog rada i doprinosa lokalnim zajednicama, teza je koju je lako braniti.
USK je očit primjer, a numerički slična situacija je manje-više i u ostalim kantonima Federacije BiH, te manjeg entiteta (Republika Srpska, RS) i Distrikta Brčko. Prema objavljenim podacima Centra za promociju civilnog društva (CPCD) za 2017. godinu od 25.000 registriranih nevladinih organizacija u državnom Registru, svega 15.000 je nadležnim agencijama podnijelo svoje izvještaje kojima dokazuju aktivnost.
Oko 10.000 udruženja i fondacija egzistiraju u sivoj zoni civilnog društva, nevidljive ne samo za organe države koja prate njihov rad, nego i za medije i javnost. U ogromnom broju nevladinih organizacija ima onih čija je misija plemenita i humana, koje ispunjavaju svoju društvenu zadaću, ali je, čini se, daleko veći broj onih „drugih”. Nisu rijetki slučajevi, mediji i ponekad i policijske agencije to otkriju, da se iza nevladinih organizacija, odnosno udruženja, kriju zapravo profiterska udruženja čiji je jedini cilj „lov na sredstva”. Ovakva udruženja egzistiraju tačno onoliko dugo koliko traju grantovi i donacije.
Progresivni razvoj privatnih potencijala
Stoga ćemo ovu našu istraživačku „šetnju” po Unsko-sanskom nevladinom sektoru započeti potpuno pouzdanom informacijom o otvorenoj istrazi Tužilaštva USK-a protiv jednog udruženja sa odrednicom u nazivu „regionalni razvoj” koje je, kako stvari stoje, iskoristilo značajna novčana sredstva (oko 30.000 KM) Ministarstva privrede USK-a i „ugasilo se”, a da nije podnijelo izvještaje o utrošku doznačenih sredstava za taj tzv. regionalni razvoj. Pomenuto udruženje čiji puni naziv ne objavljujemo, jer nije poznat epilog tužilačkog posla, prema ciljevima naznačenim u Statutu udruženja bavilo se „jačanjem privrednih kapaciteta USK-a kroz podršku projektima međunarodne i domaće privredne suradnje“. Ma šta to značilo. Za svoju misiju dobijalo je sredstva iz granta neprofitnih organizacija Ministarstva privrede. Tužilaštvo USK-a sada istražuje da li je ovo, u međuvremeno, eutanizirano udruženje zaista jačalo privredne kapacitete USK-a kroz podršku projektima međunarodne i domaće privredne saradnje, ili je, moguće, razvijalo privatne potencijale svojih osnivača. Ili da pojednostavimo, da li je novac završavao u privatnim džepovima.
Do ovakvih informacija dolazi se teško ili nikako (tihi otpor institucija pravosuđa da javnosti plasiraju ovakve vijesti stalni su životni saputnik novinara-istraživača), baš kao što mediji u BiH uglavnom sporadično prate rad NVO, kako kada je riječ o „dobrim pričama“, tako i onda kada se zloupotrebljava položaj organizacija civilnog društva, a javnost interesira „i jedna i druga strana medalje“. Postoje udruženja „blisko“ uvezana sa vlastodršcima, odnosno aktuelnim političkim elitama koja preko „svojih ljudi“ redovito sa državnih budžeta dobivaju značajna sredstva, a skoro nikada ili vrlo rijetko u javnost se „probije“ informacija da li su i na koji način enormna sredstva opravdana, odnosno da li neko vrši kontrolu utroška ovih budžetskih sredstava. U bh medijskom prostoru postoji nekolicina ozbiljnih medija koji se bave istraživanjima i ovih vrsta zloupotreba budžetskih sredstava.
U tom kontekstu, kontekstu suspektnih mobilizacija za formiranje udruženja „svih fela“ brojka od 1.457 registriranih udruženja u dva grada i šest općina USK-a izaziva strahopoštovanje i prosto pitanje „šta rade i čime se konkretno bave tolika udruženja”. Ovoliki broj udruženja osim šoka koji izazove kod slušaoca, stvara i predrasude i konfuziju u glavama i vječitu sumnju kao plodno tlo za razmišljanja kako se veoma značajan broj nevladnih organizacija odnosno udruženja osnivaju kako bi osigurali unosan biznis svojim osnivačima. Iskustva i saznanja su različita.
Vahidin Omanović, direktor Centra za izgradnju mira (CIM) iz Sanskog Mosta, udruženja koje djeluje 15 godina i etabliralo se kroz brojne partnerske projekte, treninge i volonterski rad na regionalnom nivou kao organizacija koja gradi povjerenje među građanima, ističe kako je u početku vladalo generalno nepovjerenje prema NVO-u. Posebno je to bilo izraženo u RS-u, gdje su NVO, naprosto pravolinijski proglašavane antivladinim, antisrpsrpskim, izdajničkim, „soroševcima”. Omanović smatra da je broj od 168 udruženja u Sanskom Mostu ogroman obzirom da je svega nekoliko udruženja javno vidljivo, a vjeruje kako je udruženjima jako bitno da budu vidljivi u lokalnoj zajednici.
-Meni je neobično da nakon 15 godina ima u Sanskom Mostu ljudi koji, kad mu kažeš CIM, gledaju blijedo, ne znaju o čemu se radi, ali prihvatamo i to. Kroz našu organizaciju i projekte prošlo je više od 1.000 ljudi na lokalnom i više hiljada na državnom nivou. Posljednjih godina odlasci iz BiH i iz Sanskog Mosta osjete se i na našem radu, primjećujemo to u volonterskom klubu gdje je ranijih godina bilo 60 volontera za razne naše aktivnosti, a danas ih je desetak, kaže Omanović. CIM se finansira donacijama ambasada i međunarodnih fondacija koje podržavaju mirovne projekte, omladinski aktivizam i postkonfliktna liječenja, a sa općinskog nivoa, prema riječima Omanovića, dobili su samo u jednoj prilici sredstva za kupovinu opreme članovima međureligijskog hora (2.000 KM) koji su predstavljali BiH na međunarodnom takmičenju horova u Ohridu (Sjeverna Makedonija).
CIM je jedno od 77 udruženja koje se može uočiti na službenoj web stranici Općine Sanski Most. Gdje se „izgubio” ostatak od 91 udruženja, koliko ih se vodi u Registru udruženja Ministarstva pravde USK-a? Na to pitanje niko ne može, niti zna dati odgovor. Osim Sanskog Mosta, još gradovi Bihać i Cazin te općine Velika Kladuša i Ključ imaju na svojim službenim internet stranicama linkove sa nevladinim organizacijama, dok su NVO „nevidljivi” na web portalima općina Bužim, Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac. Broj prikazanih udruženja kako kod Bihaća i Cazina te Velike Kladuše i Ključa drastično je manji od broja registriranih u resoru pravde, iz čega bi se mogla izvući barem dva logična zaključka – ili su totalno neaktivni i nevidljivi u javnoj sferi ili su ugašeni, samostalno ili po zakonskim pretpostavkama.
„Plan B“ za dobro plaćeni biznis
Udruženja na web stranici Općine Sanski Most podijeljena su po sektorima na udruženja žena, mladih, poljoprivredna, boračka i udruženja iz oblasti kulture, socijalnog i humanitarnog rada. Udruženja žena je osam, četiri iz mjesnih zajednica van grada i sva se vode kao aktivna. Među pet udruženja mladih, barem kod dva, Vijeća mladih Općine Sanski Most i Udruženja „Sana u srcu”, zbog personalnih nominalija, odnosno imena odgovornih lica, može se dvojiti da li se radi o nevladinim ili vladinim udruženjima. Naime, kod Vijeća mladih Općine Sanski Most potpredsjednik Udruženja je predsjednik Kluba SDA u Općinskom vijeću Sanski Most Mensur Seferović i član najužeg rukovodstva SDA Sanski Most, a adresa Udruženja, Bare 8. je njegova vlastita. Kod Udruženja „Sana u srcu“ predsjednik Udruženja Said Midžan je direktor Javne ustanove Sportska dvorana i član rukovodstva vladajuće SDA u Sanskom Mostu, a potpredsjednik Mirza Kamber, sin predsjednika SDA Sanski Most. Kako je ova politička stranka vladajuća i načelnik općine je kadar SDA, logično je pretpostaviti da ova dva udruženja imaju apriorne benefite koji se ogledaju u idealnoj budžetskoj podršci. Među 37 udruženja iz oblasti kulture, socijalnog i humanitarnog rada podaci o odgovornim licima od kojih su neki duže od 10 godina mrtvi (Mustafa Šahinović), a drugi odavno odselili iz Sanskog Mosta (Alma Talić, Aiša Hadžiahmetović) odaju uvjerenje kako se radi o NVO koje postoje samo „na papiru”. Uočavamo još jedno „zanimljivo” Udruženje „Plan B“, čiji je predsjednik Mirza Kamber, a potpredsjednik Said Midžan. Prvi je, kao što smo već konstatirali, sin predsjednika SDA Sanski Most, a drugi stranački direktor. Zanimljivost i „značaj” ovog udruženja ogleda se u vrlo specifičnom „manevru” koji je odrađen kako bi se stvorili uslovi za unosan privatni biznis predsjednika Udruženja „Plan B”. Naime, predsjednik „Plana B” Mirza Kamber je sa Općinom Sanski Most potpisao 2017. godine ugovor o zakupu zemljišta u gradskom parku za reklamni digitalni pano od 01. aprila 2017. do 01. aprila 2018. godine. U međuvremenu, pravo ne reklamni digitalni pano u centru Sanskog Mosta bez prateće dokumentacije preuzelo je pravno lice „Fabular”. Direktor „Fabulara” je Mirza Kamber, koji je istovremeno i predsjednik Udruženja „Plan B”. Udruženje je, očigledno, dobro poslužilo za organizaciju vrlo dobro plaćenog biznisa.
Kada smo kod lokalne administracije Sanskog Mosta na službenoj stranici Općine objavljena je posljednja rang-lista NVO kojima su odobreni projekti u 2017. godini. Radi se o 13 projekata a sudeći po naslovu projekata, moglo bi se zaključiti da se radi o društveno opravdanim.
Na web stranici Općine Velika Kladuša NVO su podijeljene po sektorima: obrazovanje, okoliš, zdravstvo, socijalna zaštita i ljudska prava, lokalna zajednica i stambeni poslovi, pravo i politika, gender, mladi i volonterizam i poslovne i finansijske organizacije. Ukupno 43 NVO (udruženja), a brojka od 141 registrano kladuško udruženje iz 2017. zaziva pitanja gdje se „izgubiše” ostalih 100-tinjak. Zanimljivo, administrator web portala je, vjerovatno po nečijoj uputi, Udruženje žena „Susjedima do mira” upisao u tri sektora. Među 40-tak „odabranih” kladuških NVO nema, recimo, aktivnog Udruženja žena „Ašik kaldrma” iz Podzvizda koje djeluje posljednjih pet godina. Žene iz ove NVO čuvaju od zaborava stare krajiške igre i plesove, krajiška jela, tradiciju vezenja i pletenja. Oko 100-tinjak članica rade za dobrobit lokalne zajednice a najveću podršku, sudeći po javno iskazanim zahvalama, duguju kladuškoj dijaspori. Među NVO koji dugo traju i realiziraju svoju misiju iz dokumenata je Udruženje osoba sa tjelesnim nedostatkom „Amputirac” koje djeluje 17 godina i u kontinuitetu pomaže osobama sa invaliditetom. U Velikoj Kladuši egzistira i krovno Udruženje „Albanaca USK-a“ koje je osnovano kako bi štitilo ljudska prava albanske manjine kojih je više od 11.000 na prostoru USK-a. Moglo bi se na primjeru Velike Kladuše postaviti pitanje „metodologije” odabira udruženja čiji će se spisak naći na službenoj stranici Općine Velika Kladuša.
Budućnost može biti i svijetla
Vjerovatno najdugovječnije kladuško udruženje, uspješno djeluje skoro dvije decenije, osnovale su žene. Udruženje žena „Svjetlija budućnost” na inicijativu Dankinje Mone Ljumberg pokrenulo je „Školu za odrasle”, a grupa kladuških žena potom je u Danskoj, zemlji Šekspirovog kraljevića Hamleta, prošla seminar demokracije. Ovo udruženje spočetka je sa dvogodišnjom donacijom podržalo Ministarstvo vanjskih poslova Danske, a od tada se „Svjetlija budućnost“ samofinansira. Članice ovog udruženja su, kako ističu, svih nacionalnosti, političke pripadnosti i starosne dobi, a prvobitni edukativno-obrazovni projekat „Škola za odrasle” egzistira i danas. Sastoji se u osposobljavanju rada na računaru, educiranju stranih jezika, tečaja za frizere, krojenja i šivanja. Mnogim ženama je edukacija u ovom udruženju pomogla da se prekvalificiraju ili dokfalificiraju i tako nađu novi ili zadrže postojeći posao.
-Naša organizacija je prva u Velikoj Kladuši pokrenula inicijativu na nivou općine na uništavanju ambrozije, štetne korovske biljke. Izvršili smo svojevrsni psihološki pritisak na organ uprave i Općina Velika Kladuša je donijela odluku o obaveznom uništavanju ambrozije svake godine. Propisane su i kaznene mjere, ali se one ne primjenjuju nego se ide na jačanje svijesti građana o štetnosti ambrozije, kaže Bajrama Pehlić.
Pehlić je ogorčena na stanje u NVO sektoru, ističe kako se „zna na terenu“ ko radi, a ko ne radi. -Postoje institucije koje bi morale da prate rad NVO sektora, primjerice, naše udruženje je svake godine slalo kopije finansijskih i programskih godišnjih izvještaja nadležnom ministarstvu gdje smo registrirani. Mislim, ili barem vjerujem, da bi ovakvo pravilo trebalo da bude „na snazi“ i danas, kaže Pehlić.
Hasebu Behrić, bivšu predsjednicu „Svjetlije budućnosti“ od aktivnog rada u udruženju odvratilo je zdravstveno stanje. Ona, međutim, ne dvoji da je udruženje čiji članovi su u 80 posto slučajeva žene, odigralo i igra vrlo značajnu društvenu ulogu. -Većina žena nakon rata se „povuklo u sebe“, a mi smo ih „vraćali u život“ kroz naše projekte, a posebno kada smo sa jednom organizacijom iz Vašingtona radili na osnaživanju kladuških žena kroz radionice i praktične akcije. Nažalost, većina žena su skeptične za rad u nevladinom sektoru, ali kroz naš i rad sličnih udruženja vidljivi su pomaci. Vjerujemo kako smo kroz naše aktivnosti koje traju skoro dvije decenije doprinijele poboljšanju položaja žena, njihovom ekonomskom jačanju i osnaživanju kroz vlastiti rad, kaže Behrić.
Lovci na grantove
Iako se na području Bihaća, ako ćemo i dalje koristiti podatke iz Registra udruženja USK-a za 2017. godinu, nalazi rekordnih 538 NVO, službena web stranica Grada „poznaje” svega 62. Po sektorima su to dva ekološka, 27 humanitarnih, osam „kulturnih”, 18 boračkih i osam ostalih. Danas je vrlo lako osnovati udruženje – treba ti malo vremena, otprilike 200 KM, tri potpisa i napisan statut.
Gdje su ostalih skoro 500 udruženja Bihaća? Koliko rade za zajednicu i društvo, a koliko „za sebe”? Suspektnost „nevidljivih” udruženja ogleda se u potpuno zatamnjenoj slici o njihovoj misiji, ciljevima, sadržajima aktivnosti ako ih ima i krajnjim efektima. Najposlije o njihovim finansijskim pokazateljima, ako recikliramo Marksovu filozofsku maksimu sa inverzijom društveno-političkog sistema da „gladan čovjek ne može razmišljati o kapitalizmu”, pa tako ni „vlasnici” NVO „ne rade za eksere” kako bi opravdali svoje postojanje.
Podatak da je od 2008-2012. godine za rad nevladinog sektora u BiH izdvojeno više od 400 miliona KM od strane međunarodnih organizacija i bh vladinog sektora ukazuje da NVO nisu nimalo zanemariv segment cjelokupne slike bh ekonomije. Nije tajna da se često pod firmom NVO osnivaju vladine organizacije. „Tehnika” je vrlo prosta – formiraju ih ljudi iz vlasti preko svojih prijatelja ili članova porodica, pa se onda preko regularnih javnih poziva „pljačkaju” sredstva lokalnih zajednica, kantonalnih i viših nivoa.
Radi se o „lovcima na grantove”, a projekti traju onoliko koliko je potrebno da se naplati novac. Tek detaljne analize aktivnosti NVO i onog šta im piše u statutima te „put novca” mogu detektirati da li su ove NVO istinske dobrovoljne, neprofitne nevladine organizacije ili su obični paravan za laku zaradu pojedincima.
-Projekti „Nahle” (Centar za edukaciju i istraživanje) su odlični, redovito prolaze na javnom pozivu, ili projekti UG „Žene sa Une”, veoma su aktivne i članice Udruženja žena oboljelih od karcinoma dojke „Una”, kulturno-umjetnička društva, pa „Bihaćka građanska inicijativa” (BGI), čini mi se da su aplicirali za projekat knjige, objašnjava nam državni službenik Grada Bihaća, trenutno na godišnjem odmoru. Na informaciju o 538 registriranih udruženja Bihaća zašutio je i nakon nekog vremena dodao kako se vjerovatno radi o „ogromnom broju boračkih udruženja”. On ističe kako Grad Bihać isključivo odobrava sredstva preko javnog poziva i projekata, što u ranijem periodu i nije bio slučaj, kada se dijelilo „na lijepe oči” i kao vid političke podrške, ali i danas kažu u gradskoj administraciji, ima slučajeva, odnosno pokušaja „iznuđivanja” sredstava sa budžeta, jer „nisu bili upoznati sa javnim pozivom”.
Udruženje „Nahla” ili Centar za edukaciju i istraživanje iz Bihaća („Nahla” ima svoje podružnice i u Sarajevu i Tuzli sa ukupno 40 godišnjih projekata i oko 6.000 korisnika, uglavnom žena) bavi se osnaživanjem žene obrazovanjem i kreiranjem poticajnog okruženja za lični razvoj i kompetentno učešće u društvenim procesima. Ovo udruženje potiče, podržava i promovira pozitivne promjene u ličnom, profesionalnom i društvenom životu žene, tako glasi vizija udruženja „Nahla“ sa fokusom na duhovnost, sticanje znanja i vještina, lično i ekonomsko osnaživanje, te fizičko i mentalno zdravlje žene. Jednom riječju – sve. „Nahla“ se može pohvaliti da je njihova članica iz Sarajeva Adisa Tufo, ovogodišnja dobitnica priznanja „Pečat“ bh medija „Večernji list“ pod nazivom „Ponos Bosne i Hercegovine – pothvat“ za unapređenje rada svoje kompanije.
Na Facebook stranici bihaćke „Nahle“ s razlogom smo izdvojili kao osvježavajući i vanstereotipni pristup u medijskoj prezentaciji jedne nevladine organizacije, neposredan i inspirativan oglas za posao u „Nahli“ sa psihoterapijskom porukom kako „svoja vrata držimo širom otvorena kao i svoj um“, kako „vjerujem da najbolje stvari radimo u timu“ te da je „naš posao da kreiramo posebno iskustvo prožeto toplinom za svakog ponaosob“. Vrlo ugodno za čitanje i prijemčivo za reakciju.
„Konkurs za menadžericu u „Nahlinom“ biblio-cafeu
Prepoznaju te po osmijehu i toplini. Za tebe kažu da si vedra i dinamična osoba, voliš da je sve organizirano, posebno te ispunjavaju druženja i upoznavanje sa ljudima. Efikasna si i kreativna u korištenju digitalnih medija i društvenih mreža. Ukoliko voliš kafu, druženje i knjige, onda je ovo posao za tebe! Zato su nam glavni uslovi: –da voliš ljude, –da si dobar domaćin. Kao menadžerica u biblio cafeu ćeš: –biti ugodan i spontan domaćin, –pripremati kreativne napitke i zalogajčiće za razne prigode, –voditi Nahlinu biblioteku te izdavati knjige korisnicama, –promovirati i osmišljavati nove sadržaje biblio cafeaa, –aktivno sa timom raditi na konstantnom poboljšanju usluga.
Šta Nahla nudi?
–Radno vrijeme od 15:00 do 21:00, –Kolektivni godišnji odmor od 30 dana, -Mogućnost napredovanja i ličnog razvoja, –Putovanja na dodatne edukacije i seminare iz struke, –Korištenje Nahlinih programa, –Tim od pomoći i podrške,
KAKO SE PRIJAVITI? Pošalji svoje motivacijsko pismo sa kontakt podacima na email adresu nahlabihac@gmail.com do kraja augusta. Kandidatkinje koje uđu u uži izbor bit će pozvane na intervju. Za dodatne informacije piši nam na ovaj email ili na Nahlinu FB stranic“.
Ekonomska samostalnost žene i dalje ključni izazov
U danima nastanka ovog teksta Grad Bihać je raspisao javni poziv za projekte organizacija civilnog društva za sufinansiranje sredstvima Grada u 2019. godini. U javnom pozivu naglašeno je da predlagači moraju biti registrirani u BiH te su određeni i osam prioritetnih oblasti, a po ovom javnom pozivu mogu se prijaviti najviše dva projekta čiji budžet ne prelazi 4.000 KM po projektu. Ovdje se kao odličan primjer razvijenog partnerstva između Grada i nevladine organizacije može navesti primjer UG „Žene sa Une” koje vodi „u ime Grada” projekat „Sigurna kuća” koji je od javnog interesa i oblik zajedničkog angažmana vladine i nevladine organizacije. Može se zaključiti, obzirom na dugotrajnost realiziranja ovog projekta, da je UG „Žene sa Une” pokazalo kako se treba raditi za dobrobit jedne populacije, i „preoteo” ovu aktivnost od Grada na zajedničku korist. Primjeri dobre prakse zajedničkog organiziranja i provođenja aktivnosti i projekata vladinih i nevladinih organizacija su rijetki, ovakva praksa prenosa javnih nadležnosti sa „države” na nevladine organizacije je nerazvijena.
Aida Behrem, menadžerica „Žena sa Une” mišljenja je da se, kada je riječ o nevladinim organizacijama koja u svojim programskim ciljevima i aktivnostima zastupaju i bave se ženskim ljudskim pravima i podsticanjem rodne ravnopravnosti, na području grada Bihaća mogu na prste jedne ruke nabrojati. Kao i u drugim sferama života, tako i u ovom djelu zajedničkih ciljeva za promociju antidiskriminacije, slobode odlučivanja, jednakosti, nenasilja, a promovišući mir, solidarnost, povjerenje, zajedništvo, jednakost i različitost, ove organizacije upućene su jedna na drugu i ostvaruju relativno dobru saradnju. Ona primjećuje kako je u sredinama u kojima postoji veći broj aktivnih ženskih nevladinih organizacija, primjetan veći napredak u uvođenju standarda za ravnopravnost spolova i općenito poboljšanje položaja žena u društvu.
Behrem ističe kako je podizanju svijesti žena u Bosni i Hercegovini o potrebi, mogućnostima te važnosti njihove uloge u društvenom i ekonomskom razvoju zajednice decenijama otvoreno pitanje.
-Međunarodni dokumenti, domaći zakonski okvir i institucionalni mehanizmi podržavaju i ohrabruju djelovanje žena i njihovo uključivanje u sve sfere javnog života, ali u praksi je to malo drugačije i postoje razni izazovi sa kojima se žene suočavaju. Recimo, ekonomska samostalnost kao temelj za poboljšanje položaja žena jedan je od ključnih izazova sa kojima se žene još uvijek suočavaju. Također, jedna od osnovnih kočnica za postizanje pune ravnopravnosti spolova još uvijek velika prisutnost patrijarhalnih stavova i duboko ukorijenjeni stereotipi o ulogama i odgovornostima žena i muškaraca u porodici i društvu, smatra liderica „Žena sa Une“.
Po njoj, patrijarhalne stavove bh društva zasigurno neće izmijeniti valjane zakonske odredbe, ali bi se odgojem mladih generacija i dopuštanjem jednakog izbora možda i moglo uzvratiti šamar granicama koje se mladima postavljaju na osnovu spola u kojem su rođeni.
Behrem kao dugogodišnja aktivistica u nevladinom sektoru smatra da su organizacije civilnog društva u USK-u rascjepkane, insititucionalno slabe i finansijski neodržive i u velikoj mjeri ovisne o političkoj i finansijskoj podršci međunarodne zajednice.
-Javni sektor još uvijek ni civilni sektor ni privatni kapital ne smatra relevantnim partnerima u društveno-ekonomskom razvoju. Zbog toga se finansiranje aktivnosti organizacije civilnog društva tretira isključivo kao izdatak, a ne kao društveno ulaganje koje bi trebalo potaknuti društveni razvoj zajednica i građana, njena je ocjena.
Ona zaključuje kako, kada se uzmu u obzir sve dobre i loše strane u radu organizacija civilnog društva, iako skromna i nedovoljna, uloga nevladinih organizacija, udruženja i asocijacija je, ipak, evidentna; uz pomoć i podršku stručnjaka, volonteri i korisnici mogu u sistemu civilnog društva, putem nevladinih organizacija ustanoviti i iskazati vlastite potrebe i evidentirati vlastite resurse. Koristeći raspoložive resurse, građani svojim snagama, te uz nužnu podršku javnog sektora, mogu doprinositi rješavanju i zadovoljavanju tih potreba.
Za 22 godine ugašena 272 udruženja
U Ministarstvu pravosuđa i uprave USK-a nadležni službenik, stručni savjetnik za pravosuđe koji prati Registar udruženja, Mumin Nezić, inače vrlo profesionalno lice u ovim poslovima, što je opća ocjena velikog broja ljudi koji su imali posla sa registracijom udruženja, kazao je kako nadzor nad radom registriranih udruženja prati kantonalni organ, odnosno ministarstvo, ovisno o ciljevima i djelatnostima registriranih udruženja. Tako npr. sportska udruženja prati Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a, humanitarna Ministarstvo zdravstva i socijalne politike USK-a, boračka udruženja nadležno Ministarstvo za boračka pitanja USK-a. Svaki resor dobije rješenje o upisu udruženja u Registar i ono je onda dužno da prati njihov rad i vrši kontrole. Nezić nam kaže kako je broj udruženja u odnosu na 2017. godinu sada veći, a na pitanje da li je, u međuvremenu, došlo do gašenja pojedinih NVO ističe da je 18 udruženja preko ovlaštenih lica zatražilo gašenje u 2018. godini. To je 1,2 posto od ukupnog broja udruženja u 2017. godini. Nezić navodi podatak o ukupno 272 udruženja koja su ugašena i prestala sa radom od 1997. godine do danas.
-Godine 2013. i 2014. tadašnji ministar pravosuđa i uprave naredio je da se izvrši kontrola egzistiranja i rada udruženja koja su formirana prije 2000. godine. Mi smo na adrese udruženja slali upite, ali akti su vraćani sa obrazloženjem o nepostojećoj ili nepoznatoj adresi, pa smo takva udruženja ugasili, kaže Nezić. On je svjestan ogromnog broja udruženja i pretpostavlja da su neka od njih osnovana sa određenim, možda i privatnim ciljem, umjesto društvene misije. Vjeruje kako značajan broj udruženja prestaje biti aktivno i zbog dobro poznate činjenice ogromnog odliva stanovništva sa područja USK-a, takva lica napuste BiH, a ne podnesu zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave USK-a za gašenjem udruženja. Nezić ističe kako ovo ministarstvo nije primjenjivalo novčana kažnjavanja udruženja prema zakonu.
Profesorica muzike Alma Karabeg, vodi Udruženje „Mješoviti hor Harmonija” u Sanskom Mostu već sedam godina, a od prošle godine su i zvanično Udruženje upisano u Registar udruženja Ministarstva pravosuđa i uprave USK-a. Na pomen 168 sanskih udruženja upotrebljava uzrečicu „strašno”, kao verbalni izraz iznenađenja, a onda dodaje kako kao neko ko se godinama kreće u „NVO miljeu” (Hor je do prošle godine bio u sastavu Udruženja CIM), kako u Sanskom Mostu aktivno radi 10-tak udruženja. Ovo neprofitno udruženje finansira se od članarina i donacija, a aktivnost su prelili daleko van granica općine, pa i države. Zahvaljujući njenom liderstvu koje je posebno potvrđeno stručnim znanjem i velikim entuzijazmom „Mješoviti hor Harmonija” postao je nezaobilazna muzička „institucija” u gradu i šire. Profesorica Karabeg prepoznaje skepsu i neku vrstu ugrađenog nerazumijevanja kod građana kad im pomeneš NVO-sektor.
-Većini nije jasno o čemu se radi. Mnogi misle kako NVO služi da se uzmu pare sa nekog budžeta. Udruženje kome sam na čelu okuplja članove, većinom žene, koje imaju afiniteta prema muzici, koje vole druženja i putovanja. Kada je riječ o nekakvoj politici koja bi nam eventualno pomogla, stranka na vlasti isl. rekla bih da nisam politički aktivna, niti želim da moje udruženje ima veze sa tim. Znam da ništa ne mogu dobiti bez projekta…bio je slučaj kad smo pomenuli kako našim pjevačima treba kupiti haljine da lijepo izgledaju na nastupima i neko je tada rekao „zna Alma na koja vrata treba pokucati”. Radilo se o „vratima” političke stranke. Moj odgovor je – ne idem ni na čija vrata, zbog bilo čega, pa neću ići ni zbog Hora. Naš uspjeh nećemo mjeriti i pojačavati „posjetama nekim vratima”. S’ jedne strane sam, možda, na gubitku, toga sam svjesna, ali sam, opet, s druge, profesionalne, ljudske, na dobitku, kaže Karabeg.
Na području grada Cazina od 256 registriranih udruženja u 2017. godini izrazito manji broj je označen na službenoj stranici Grada-tek 14 udruženja iz oblasti kulture, četiri udruženja mladih, te 11 ostalih NVO.
Brisanje neaktivnih NVO iz registrauz pomoć AFIP-a
Od 88 zvanično registriranih udruženja na općini Ključ, sudeći prema informaciji na službenoj internet stranici Općine Ključ, a ona datira iz 2016. godine, ova lokalna zajednica „priznaje” aktivnost za 40 udruženja koja su i navedena na naslovnom linku NVO. No, to je samo dio istine.
Udruženja su kroz svoje aktivnosti tokom 2016. godine doprinijela razvoju civilnog društva, jačanju i zaštiti ljudskih prava, unapređenju postojećih poljoprivrednih aktivnosti, pružanju pomoći u akcijama humanitarnog karaktera, afirmaciji i poboljšanju položaja žena i omladine i njihove sportske aktivnosti, edukaciji mladih kroz instruktivnu nastavu, seminare i razne kurseve, organizovanju kulturno zabavnih aktivnosti, njegovanju i širenju kulture i tradicije naroda BiH, kulturno-obrazovnom obilježavanju događaja iz historije naroda BiH, sakupljanju narodnih rukotvorina, narodnih nošnji i njegovanju običaja naroda BiH i sl. Sva udruženja koja djeluju na području općine Ključ su upoznata sa Zaključkom Općinskog vijeća općine Ključ broj: 05-02-1039/09 po kojem su obavezna da Izvještaji o radu i finansijskom poslovanju za Općinsko vijeće moraju biti razmatrani i prihvaćeni od upravljačkih struktura udruženja-navodi se na zvaničnoj web stranici Općine Ključ.
No, kako na ovom spisku nisu objavljene humanitarne organizacije „Crveni križ” i „Merhamet”, te sportska udruženja koja se vode kod Sportskog saveza Općine Ključ, jer se o njihovim programima i izvještajima raspravlja na sjednicama Općinskog vijeća, mogao bi se izvesti pozdan zaključak da jedino ova lokalna zajednica na USK-u vodi punu brigu o NVO. Zanimljivo je da je Udruženje „Kosmos” u ranijem periodu organiziralo edukativne programe iz informacionih tehnologija kako za predstavnike NVO tako i za zaposlene u Općini Ključ.
Azra Kujundžić, liderica ključkog Udruženja „Dijaspora za razvoj” smatra da je za loše stanje NVO ključno finansiranje. Ona ovu svoju tezu obrazlaže na slijedeći način: –Razlog tome je Zakon o udruženjima i fondacijama koji dopušta da tri osobe mogu formirati udruženje, pa onda dolazi do velikog broja istih koji nisu prošli neophodne edukacije za projektne cikluse. Postoji entuzijazam kod ljudi da registruju udruženje, da poboljšaju društveno-socijalnu situaciju građana, međutim čim se naiđe na prepreku finansiranja isti se postepeno i zatvaraju. Finansiranje NVO-a ne može se ni u kom slučaju oslanjati samo na budžetska sredstva općina i gradova i tako postojati, nego se mora imati jasna vizija i misija djelovanja NVO-a, te edukovan kadar za vođenje istih. Nažalost, pored velikog broja registrovanih NVO – djelovanje većine organizacija civilnog društva završi se kroz godinu-dvije. Za prikupljanje, odnosno obezbjeđivanje kvalitetnih sredstava neophodna je edukacija, prvo pri izradi projektnih prijedloga u skladu sa pravilima i procedurama donatora, a svaki donator ima svoja pravila i procedure koje se moraju poštovati. Također, neophodno je steći reputaciju kroz aktivnosti koje i ne iziskuju sredstva te i na taj način poboljšati život građana, kaže Kujundžić.
Zakonsko rješenje (tri osobe za formiranje udruženja) koje je trebalo da pojednostavi i omasovi nevladin sektor, proizvelo je značajan i, barem za sada, neotklonjiv problem „u sistemu“ koji nije ponudio odgovor u vidu kvalitetne institucionalne kontrole rada udruženja i asocijacija. Pomenuto „rješenje“ nadležnog kantonalnog Ministarstva pravosuđa (slanje pisama na adrese udruženja) pokazalo je manjak inovativnosti, sistematičnosti i motivacije državnih službenika da se istinski „skeniraju“ rad i aktivnosti udruženja na području USK-a. Sa ovim se slaže i ključka liderica Azra Kujundžić, a njen prijedlog rješenja čini se smislenim i vrlo upotrebljivim.
Ona naglašava kao poseban problem upravo činjenicu da „na broju“ imamo ogroman broj NVO, a veliki broj njih je prestao sa radom, iako se i dalje „vode“ u registru.
Ovo bi se najbrže riješilo kada bi se provjerile sve organizacije koje ne dostavljaju završni finansijski izvještaj u AFIP (Finansijska informatička agencija Federacije BiH), te bi se na taj način trebalo izvršiti njihovo brisanje iz evidencije i tako dobiti konačnu sliku registrovanih organizacija koje stvarno rade – predlaže Kujundžić.
Zanimljivo je i njeno razmišljanje o ženama u NVO, odnosno lidericama u nevladinom sektoru, za koje kaže da ih nema puno u BiH, ali da one koje vode organizacije su veoma uspješne.
-Trebalo bi više posvetiti pažnju ženama, mladim lidericama i ženskim osobama koje vode bilo koju vrstu organizacije i koje to rade uspješno. Mislim da su malo zastupljene u medijima, ali su veliki borci u svojim oblastima i u svom radu. Mislim da čak u zadnje vrijeme je slaba i medijska prezentacija žena generalno i u NVO-u i u politici, a znamo da su aktivne u svom radu, zaključuje Azra Kujundžić.
Boračka udruženja i budžetski trafoi
Ono što je polazišna tačka svim lokalnim zajednicama u sferi osnivanja NVO jeste osnivanje enormnog broja tzv. boračkih udruženja. Lavina formiranja različitih udruženja koja u svoje statute „trpaju” oslobodilačku borbu i njene tekovine u svim „oblicima i veličinama” muti elementarnu logiku aktivnosti NVO u ovoj oblasti. O nehotimičnoj „proizvodnji” ovih udruženja u anegdotalnoj formi čuli smo priču u kuloarima Vlade USK-a. Priča ide ovako – čim se dva „lidera” nekog boračkog udruženja posvađaju „na mrtvo ime”, jedan od njih već sutradan dolazi u Ministarstvo pravosuđa i uprave sa dva svjedoka i formira novo boračko udruženje. Na bazi loših međuljudskih odnosa, ali daleko više na bazi ličnih interesa nastala je prava histerija osnivanja boračkih udruženja koja „vuku” sredstva sa različitih nivoa i uglavnom nikome ne polažu računa. Država se tu ponaša malo ležernije nego što bi trebala, nekako „mentalitetno slaba” prema bivšim ratnicima, što oni (misli se na pojedince) obilato koriste. Oni su, što nije nikava tajna, snažna biračka baza političkih stranaka. Npr. boračkim udruženjima Bihaća od 2012-2017. godine na ime „projekata” isplaćeno je 224.910 KM (podaci CIN-a), a tokom 2016. i 2017. boračkim zadrugama je isplaćeno 124.000 KM. U Ključu su od 2012-2017. boračka udruženja dobila 258.434 KM. Zanimljivo je da su „boračka” udruženja Velike Kladuše dobila svega 2.051 KM, tačnije ova sredstva dobilo je Udruženje poginulih i nestalih pripadnika NOZB-a i to još 2012. godine, a dvije boračke zadruge 38.000 KM u 2106. i 2017. godini. Boračka udruženja Bosanskog Petrovca u istom periodu dobila su 53.210 KM, ona u Bužimu 234.876 KM, Cazinu 119.264 KM, te Bosanskoj Krupi 197.105 KM. Apsolutni rekorder na USK-u, ali skoro i u BiH, kada je riječ o finansiranju boračkih udruženja je Sanski Most sa 677.979 KM. Gledajući ukupno, boračka udruženja Sanskog Mosta su tokom praćenog perioda od 2012-2017. godine dobili više sredstava nego boračka udruženja Bihaća, Cazina, Ključa, Bosanskog Petrovca i Velike Kladuše zajedno. Od ukupne sume od 1.089.850 KM boračka udruženja Sanskog Mosta dobila su 62,2 posto. Ovakav čudnovatni omjer poznavaoci političkih kretanja u Krajini dovode u vezu sa očuvanjem vlasti jedne političke stranke kroz „podršku” tzv. nevladinim organizacijama kakve su i udruženja bivših boraca. Poznata je činjenica da je u Sanskom Mostu u neprekinutom nizu od 1996. godine na vlasti Stranka demokratske akcije.
Desk analiza i sporadično anketiranje aktivista NVO u USK-u potvrđuju „javnu tajnu” da općine u finansiranju udruženja daju apriorni primat osim pomenutih asocijacija boraca i veterana rata i sportskim udruženjima. Takva „sektoralna diskriminacija” nije specifikum USK-a i ona je ravnopravno raspoređena po cijeloj državi.
Ogroman broj NVO na području USK-a osim laičkih pitanja šta i čime se bave, ostavlja veliku dilemu lokalnim zajednicama da li ovakvu masovnost, ma šta ona značila, treba ignorirati. Porazno nepotpuni podaci o bazama NVO na službenim stranicama općinskih administracija u USK-u ukazuju kako NVO i općinske uprave nemaju partnerski odnos te kako ne postoji redovna komunikacija i kontakt.
NVO se u tim relacijama sa „vlašću” pojavljuje kao „Pepeljuga” čije se inicijative i prijedlozi ignoriraju. Čak i kad se od strane općina odrede službenici za NVO obično će to biti nižerangirani, stručni saradnici za „svašta nešto”, pa im se pored redovnog posla dodijeli i dodatna zadaća da prate nevladin sektor.
Umrežavanje – put do uspjeha
Kada je riječ o tehničkoj pomoći nevladinom sektoru, udruženja obično nađu podršku donatora, domaćih ili izvana, ili lokalne vlasti; obično se radi o obezbjeđenju opreme, a vrlo često i prostorija za rad, što je počesto onespokojavajući problem za rad i egzistenciju NVO. Kada ovi „egzistencijalni” ili prioritetni uslovi budu uspješno adaktirani, udruženja imaju „pružene ruke” donatora, domaćih i stranih, na tzv. jačanju i izgradnji ljudskih kapaciteta. Počesto, međutim, ovi edukacijski seminari i „radionice” rade sa par lica, zbog nezainteresiranosti, pogrešne procjene o značaju edukacije ili, naprosto, pogrešno postavljenim ciljevima NVO. Zbog izostanka educiranog kadra, izostaje i kvalitetan rad, umrežavanje sa drugim NVO i donatorima – veliki broj NVO u USK-u su, metaforički, pusti otoci u arhipelagu nekolicine ili desetina dobro uvezanih otoka. „Pusti otoci” ne znaju, naprosto, kome da se obrate za pomoć i implementaciju svojih aktivnosti, ako ih uopće i imaju.
Prema mišljenju poznavalaca, NVO udruženja koja su se dobro umrežila kako u državi tako i u EU kroz razna partnerstva i učešća u različitim projektima, „dobro su se udala” i za njih „nema zime”.
Ako je riječ o transparentnom korištenju finansijskih sredstava za NVO, većina lokalnih zajednica, općina i gradova koristi LOD II metodologiju za raspisivanje javnih poziva za projekte NVO i ima formiranu komisiju koja prati sve prijave i transparentno dodjeljuje sredstva po javnom pozivu. Kao i svugdje postoji taj politički uticaj kod favoriziranja pojedinih udruženja koji je teško spriječiti. Međunarodni donatori, očigledno, znaju dobro za ovu „bh praksu“ pa u posljednje vrijeme kod raspisivanja svojih javnih poziva, traže od jedinica lokalne samouprave koje se javljaju na međunarodne javne pozive da pošalju dokaze o transparentno objavljenom javnom pozivu za organizacije civilnog društva- objašnjava nam dobar poznavalac rada NVO sektora u USK-u.
Transparentnost u radu NVO je, dugoročno, „sine qua non“ uspješnog rada. Lobističke sposobnosti lidera i liderica u tom smislu su poželjne reference, obzirom da veliki broj projekata finasiranih od međunarodnih, ali i domaćih donatora potencira dobre pregovaračke i medijatorske sposobnosti lidera NVO kako bi što kvalitetnije realizirali određene projekte. U posljednje vrijeme znatan broj NVO vrlo lukavo, da ne kažemo, netransparentno (ne postoji institucionalno praćenje u tom smislu) koristi društvene mreže za prikupljanje sredstava, ali na bazi socijalnog moljakanja i bez adekvatnih realnih pokazatelja za šta se novčana sredstva prikupljaju. Ako se zna da društvene mreže poput Googlea, YouTubea, Facebooka, Twittera, Linkedina, Snapchata, Whatsappa i drugih „vladaju svijetom“ onda je jasno da uočena pojava „humanitarnog“ netransparentnog prikupljanja sredstava za NVO sektor nalaže građanski i institucionalni oprez. (*)