U Sarajevu je održan „Ženski sud za mlade“, događaj koji je dio šire inicijative „Ženski karavan za pravdu i pomirenje“, u organizaciji Fondacije Lara. Ova inicijativa je realizovana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Jedan od najvećih ciljeva Fondacije Lara jeste uključivanje ženske perspektive u procese izgradnje mira kroz dijeljenje priča o ženama koje su preživjele rat, nasilje i strašne gubitke.

Kada sam se prošlo ljeto uključila u rad Fondacije Lara, saznala sam za „Ženski sud“, mehanizam tranzicione pravde koji su pokrenule aktivistkinje i feministkinje sa prostora bivše Jugoslavije. Prvi njihov događaj održan je u Sarajevu 2015. godine. Gledajući njihove nastupe, toliko sam bila dirnuta njihovom snagom i energijom da sam već tad počela sanjariti da ću jednog dana uraditi nešto slično. S tim rečeno, moja inicijativa svakako nije originalna ideja, već sam nastojala da prenesem strukturu i duh „Ženskog suda“ na mlađe generacije žena koje nisu lično doživjele rat, ali ga svakako nose duboko u sebi.

„Ženski sud za mlade“ je prostor koji smo ja i dr. Selvira Draganović, moja profesorica sa fakulteta, pažljivo gradile mjesecima unazad. Prije samog suda, učesnice ovog projekta su prošle kroz psihoterapeutske radionice gdje su učile da se otvaraju u vezi svojih iskustava, te da ih pretapaju u priče. Čitav taj proces je vodila profesorica Selvira čija stručnost nije samo u njenom znanju, već u načinu na koji zna slušati, prepoznati i podstaći ono što se teško izgovara.

Program je započeo sa predavanjem profesorice Selvire gdje je pričala o značaju narativa u iscjeljenju trauma. Objasnila je kako traumatizirane osobe često o sebi formiraju obesnažujuće narative, i kako je upravo pričanje priča alat za rekonstruisanje identiteta, emocionalno povezivanje, i kolektivno osnaživanje. Bez priče, trauma se prenosi šutnjom i nevidljivim obrascima ponašanja, dok svjesnim pričanjem možemo prekinuti taj začarani krug. Sažetke priča koje ćete pročitati u nastavku nisu fikcija, one su nastale uslijed intenzivnog rada i kopanja po sebi, te podrške i nježnosti koje smo pružile jedna drugoj tokom našeg suda.

Edna Aletić (25), koja je po struci ekonomista, je otvorila segment ličnih priča. Njena priča je vezana za njene roditelje koji su preživjeli rat – njenog oca, bivšeg vojnika koji i dalje hrli u kupovinu brašna pri naznaci bilo kakve krize; majke koja ne podnosi glasne zvukove i koja tiho hoda po kući, kao da ne postoji. Ti obrasci ponašanja, koji su Edni nekada bili čudni ili iritantni, danas su svjedočanstva njihove borbe za život. Ono što je Edna naučila jeste da je trauma zajedničko naslijeđe, a da nas jedino istinsko razumijevanje onoga kroz šta su naši roditelji prošli može osloboditi.

Maida Zagorac (33) rođena je 1992. u Sarajevu. Ona govori o tišini koja je pratila njeno odrastanje. Odrasla je u toplini ženskog kolektiva, koja nije izliječila bol ali ga je pokrila. Rat ju je razdvojio od sestre već na početku i stvorio gotovo nepremostive razlike među njima. Te pukotine su se godinama kasnije morale zaliječiti ne sličnostima, već međusobnim poštovanjem i naporom. Maida nam poručuje da trauma ne može nestati, ali se njene posljedice mogu ublažiti kroz ljubav i iskrenost.

Svoju priču ispričala sam i ja (23). Odrasla sam u porodici koja je svjesno skrivala bol rata kako bi me zaštitila. Nacionalizam, rat, etničke podjele i religija bili su mi nepoznati pojmovi, dok nisam u prvom srednje pročitala priču koju je moja mama napisala o svom progonstvu. Tada sam shvatila kolika je snaga u svjedočenju i odlučila da želim graditi prostore gdje i drugi mogu javno dijeliti svoje priče. Za mene, borba protiv fašizma ne dolazi kroz epohalne ideje o pravdi i domovini, već kroz svakodnevne geste: kroz slušanje, empatiju, toplinu, male dodire i poglede, kroz mrežu podrške kakvu smo mi stvorile između sebe na sudu.

Amina Hasanović (26), pedagoginja, ispričala je priču o roditeljima koji su preživjeli rat sa strašnim posljedicama. Iako su uspjeli stvoriti kuću punu ljubavi, njihova bol je bila glasna – izražena kroz trzaje tokom grmljavine, noćnih mora koje ih bude usred noći, i srušene kuće koja je Aminonog oca u jednom dahu ostavila siročetom i beskućnikom. Amina sebe vidi kao most između generacija – ona je glas onih koji nisu preživjeli i ne mogu govoriti.

Ajša Mujačić (23) posvetila je svoju priču mami, ženi koja je cijeli život bila sporedni lik u vlastitoj priči. Prognana iz Banje Luke, studirala je dok nije znala da li joj je porodica živa. Njena tiha snaga oblikovala je Ajšu, a njeno ćutanje postalo je naslijeđe koje Ajša odlučuje razotkriti – ne da bi izliječila traumu, već da bi joj napravila mjesta.

Đana Kurbegović (22) završila je segment ličnih priča glasom koji spaja nespojivo – bunt i nježnost. Kroz kontrast oca borca i majke koja je rat preživjela u podrumu, Đana nam pokazuje kako se muška trauma često priznaje, dok se žensko iskustvo prešućuje, potiskuje i umanjuje- pa čak i od strane samih žena. Odrasla je brzo, jer su njeni roditelji, kojima je djetinjstvo bilo oduzeto u ratu, često nesvjesno tražili od nje da bude snažna umjesto da joj pruže sigurno utočište. Đana kaže kako ne moramo tišinom prikivati ta iskustva, jer istinsko iscjeljenje počinje onda kada sebi damo pravo na glas i autentičnost.

U drugom dijelu programa, održan je panel na kojem smo razgovarale o važnosti granica kada pričamo o traumama. Pitala sam učesnice: Šta bi one uradile da su bile na mjestu svojih roditelja? Kada i kako pričati o ratu s djecom? Zaključili smo da narativi o traumi moraju biti pažljivo oblikovani prije nego se prenesu na sljedeću generaciju. Govoriti o boli je važno, ali moramo biti svjesni njenih posljedica. Terapijska obrada traume je nužna prije nego što se prenese – a u Bosni i Hercegovini, terapija je i dalje luksuz. Većina ljudi, pogotovo u ruralnim dijelovima naše države, nema pristup ni osnovnim prilikama za razgovor o ovim temama. Pored toga, sam pojam mentalnog zdravlja je veliki tabu na našim prostorima. Mnogi još nisu spremni pružiti priliku ovakvom vidu liječenja ili jednostavno biraju da ne vjeruju da im može pomoći. Kada uzmemo u obzir „zavjeru šutnje” koju, naročito na Balkanu, često njeguju starije generacije kada je riječ o boli i teškim temama, takav stav postaje razumljiv. Upravo zato profesorica Selvira i ja nastavljamo širiti ovaj projekat – kako bismo pokazale da o boli treba i može da se govori. Čak i oni koji još nisu spremni da progovore, ali čuju tuđe priče, teško mogu ostati ravnodušni. Ono u što sam sigurna je da javno svjedočenje o duboko ličnim iskustvima ima moć da pokrene čak i planine.

Kada govorimo o vlastitim traumama, moramo ostati svjesni kompleksnosti ljudskog iskustva. Iako smo bili povrijeđeni, i dalje možemo nanositi bol drugima – naročito ako vlastite traume koristimo da opravdamo etnonacionalnalizam ili da se postavimo kao moralno superiorni. Sasvim je ljudski da ne znamo kuda da stavimo svoj bol pa ga koristimo da ojačamo narativ da smo bolji, pravedniji ili ispravniji od drugih. U društvu u kojem se ratni zločinci glorifikuju, a genocid negira, moramo biti oprezni da naša bol ne postane sredstvo novih povreda. Da bismo zdravo obradili svoju traumu, moramo da svjedočimo o onome što nam je učinjeno, ali i da preuzmemo odgovornost za način na koji to iskustvo dalje nosimo i prenosimo.

U nastavku slijede neke od izjava publike, onih koji su došli da čuju naše priče i da nas podrže:

Bez sumnje, jedan od najposebnijih događaja na kojem sam ikad bila. Šest djevojaka, sa šest različtih priča je uspjelo emotivno ujediniti publiku kroz jedan događaj. Energija koju sam osjetila u prostorij se ne može opisati riječima, to se jednostavno mora doživjeti. Koliko je bilo bitno učesnicama da podijele svoje priče i emotivno ih procesiraju, toliko je bilo bitno da se publika pronađe u njihovim izjavama, i osjeti koliko je blizu promjena pogleda na ratne traume. –Amina Džinalija (21), studentkinja psihologije. –Sud me ostavio baš nekako… tiho potresenom. Ne onim glasnim, dramatičnim šokom, nego onim osjećajem koji ti sjedne u stomaku i ostane tu danima. Toliko priča, toliko emocija, i sve mi je to odjednom približilo i priču moje mame, i tek sad shvatam kroz šta je sve prolazila. –Azra Mehmedović, studentkinja psihologije.

-Iskustvo me podsjetilo na to koliko je važno da mladi prepoznaju svoju odgovornost prema društvu i zemlji u kojoj živimo. Da hrabrost nije samo u odlasku u nepoznato, već u tome da ostajemo, borimo se i mijenjamo ono što nije u redu. Promjena dolazi od nas, kroz naizgled sitne korake, –Amna Čolić (21), studentkinja psihologije.

-Ženski sudovi za mlade su više od simbolike – oni stvaraju konkretan prostor za djelovanje i promjene. Ovakvi sudovi su dokaz da alternativa postoji – mjesto gdje se glas žene čuje bez prekidanja, bez sumnje, bez ignorisanja. To je revolucionarno, i upravo zato moramo insistirati da se ovakvi događaji nastave i šire, –Amar Gradišić (23), student političkih nauka.

-Na ženski sud sam otišla s uvjerenjem da se transgeneracijska trauma ne odnosi na mene, bar ne u ovom kontekstu. Međutim, prostoriju sam napustila potpuno suprotnog mišljenja. Ovo se itekako odnosi ne samo na mene, već i sve pristune. Priče koje su iznešene ostat će dugo simboli snage u mojim sjećanjima. Sve tako jedinstvene, a u svakoj opet pronađoh dijelić sebe, –Lejla Mašinović (23), studentkinja psihologije.

-Ovaj događaj nije bio samo prisjećanje, već i poziv na razumijevanje nas samih – jer ono što nisu rekli naši roditelji, mi i dalje osjećamo. Strah od gubitka porodice, osjećaj nesigurnosti i stalne opreznosti sve to ostaje utkano u naše odrastanje, –Adina Aletić (22), studentkinja psihologije.

-Na mene je ovaj projekat ostavio dubok utisak. Osjećala sam se povezano s pričama ovih hrabrih djevojaka i još više cijenim važnost priča o traumi. Projekat me podsjetio na značaj empatije, međugeneracijske podrške i borbe za pravdu kroz istinu. Iskreno se nadam da će ovo biti prvi od mnogobrojnih dogđaja ovog tipa jer smatram da je na vrlo uspješan način podstakao mlade na razmišljanje, zbližavanje sa majkama, upoznavanjem vlastite historije i širenje svjesnosti o transgeneracijskoj traumi, –Ena Muhamerović (21), studentkinja psihologije.

Autor: Tara-Michelle Gliha