Ove godine navršava se pola stoljeća od smrti velikokladuške Coco Chanel, nadarene krojačice i šivačice Katarine-Kate Hrovat (2. novembar 1912 – 9. mart 1976) i 20 godina od knjižne objave njenih vrlo dragocjenih sjećanja, zapisanih inače od 1946. do 1951. godine. Katarina-Kata je bila šesto dijete u domu roditelja Slovenaca, te rođena sestra istaknutih velikokladuških revolucionara Viktorije-Vike Hrovat (1910-2008) i Antona-Tone Hrovata (1915-1941). Njen najmlađi brat Dragutin-Drago Hrovat (1922-2012) bio je ugledni društveni radnik i veterinar u Velikoj Kladuši.
Još u mladosti Katarina-Kata je teško oboljela od plućne tuberkuloze, zato su članovi njene porodice učinili doista sve što su mogli da je spase. I tako je došla ona u elitno lječilište Topolšica u slovenskom dijelu pokrajine Štajerske. Tu se je zadržala od sredine 1940. godine do prvih dana mjeseca maja 1941. godine. U svojim zapisanim sjećanjima istakla je također napad Nijemaca i Italijana na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, te pljačku svega što je Nijemcima moglo koristiti u ratu, hapšenje komunista i ponižavanje članova lječilišnog osoblja, koje je moralo na kiši pješačiti oko šest kilometara do naselja Šoštanj, kako bi prisustvovali njemačkoj paradi, ukrašenoj brojnim, malim i velikim zastavama sa kukastim križevima. Tvrdila je, kako je u tim danima ipak bila sasvim dobra hrana pa su oboljeli odlučili da pojedu sve što mogu, kako bi manje ostalo za Nijemce.
Zanimljivo je, da je baš u blagovaonici-menzi lječilišta Topolšica 9. maja 1945. godine general Alexander Löhr (1885-1947) potpisao kapitulaciju njemačke vojske, kojom je završen Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. O tome i dandanas svjedoči vrlo zanimljiva muzejska postavka, koja je poznata pod nazivom Spominska soba »Topolšica 9. maj 1945« (uz ovaj zapis prilažem i fotografiju te muzejske postavke).
Rečenicu iz sjećanja Katarine-Kate Hrovat »Pismo je iz Maribora od Vere I.«, inače zapisanu 14. februara 1946. godine, uzeo sam za naslov moje dokumentarne fotografske izložbe, posvećene velikokladuškim Slovencima, koja je prije točno mjesec dana otvorena u Ljubljani. Na toj izložbi Katarina-Kata je predstavljena na jednom od velikih plakata, čiju fotografiju prilažem uz ovaj tekst. Tu je spomenuta i crvena proleterska zastava, koju je počela šivati u kasno proljeće 1941. godine.
Na kraju ovog zapisa citiram također njene rečenice na papir prenesene 15. maja 1946. godine iz kojih se jasno vidi koliko su joj nedostajali brat Anton-Tono i revolucionar Milan Pilipović (1919-1941), te koliko je pratila događaje u domovini svojih roditelja, Sloveniji: »Danas je 15. maj 1946. godine. Vrijeme prolazi, ali uspomene ostaju. Sve te podsjeća na stare uspomene: da se 1. maj slavi svečano, a dosad za vrijeme Jugoslavije, nisi smio ni spomenuti, iako je naša kuća bila okićena prvog maja. Ako nikako nismo mogli-smjeli, mi bismo metli cvijeće u vaze pa na prozor. Sad u maju je bilo neko suđenje ubici našeg Tone. Kako bih rado da je živ, da može danas da slobodno radi. On i Milan da su živi. Pomagali bi da Kladuša bude naprednija. Onaj bandit što je pomogao Milana uhvatiti suđen je 18 godina. Sve me to podsjeća na stare, ali bolne uspomene. Da su oni živi kako bi sad oni radili! Sad je svršen oružani rat, nema borbe oružjem, ali sad je nastala političko-ekonomska borba. Kako bi se oni samo borili za naš Trst, kako bi oni protestvovali, kako bi manifestovali. Mene jako tišti ta nepravda, ali ja slabo radim, slaboga sam zdravlja i danas ležim u krevetu i prebirem po starim uspomenama«.
Upravo u tom kratkom citatu iz njene knjige istaknuta sudbina Trsta, koji je bio sve do kraja Prvog svjetskog rata najveći slovenski grad, a također i njene vrlo česte posjete Sloveniji, svjedoče da krv nije voda i da se korjeni nikad ne zaboravljaju.
Husein Sejko Mekanović, diplomirani povijeničar umjetnosti