VELIKA KLADUŠA – U ugostiteljskim sadržajima „Starog grada“ u Velikoj Kladuši Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ priredila je promociju serijala knjiga „Genocidna namjera Bratunac 1992“ autora Ramiza Salkića. Izdavač knjiga je Udruženje porodica i prijatelja nestalih Bošnjaka „Naša sjećanja“ Bratunac te Bošnjačko udruženje preživjelih logoraša.

Ovom prilikom promovirane su tri knjige iz edicije „Genocidna namjera Bratunac 1992“, autora Ramiza Salkića kojoj je moderatorica bila prof. Bisenija Mušedinović a promotori prof. Ejub Keserović i Murat Tahirović. Posjeta ovoj promociji prevazišla je sva očekivanja.

Riječi dobrodošlice u ime organizatora uputio je Sakib Selimović, predsjednik BZK „Preporod“  Velika Kladuša. Tok promocije sa svoja dva nastupa upotpunile su članice Hora „El Verdu“.

Inače, Projekt „Genocidna namjera Bratunac 1992“  autora mr. Ramiza Salkića ima za cilj da sveobuhvatno prikaže zločine počinjene nad Bošnjacima  Bratunca tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U ukupno sedam izdanja planirano je da budu opisani događaji tokom oružanog progona Bošnjaka Bratunca prije svega kroz izjave preživjelih svjedoka. Tri od pomenutih sedam knjiga razotkrivaju usložene aspekte izvršenih zločina i stradanja na području Bratunca i okolnih mjesta što je izuzetno značajno za bosanskohercegovačku historiju i današnje društvo. Riječ je o knjigama koje su dio šireg projekta prikaza i dokumentovanja genocidne namjere nad Bošnjacima Bratunca 1992. godine, a koje obrađuju dešavanja iz perioda agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u naseljima Hranča, Repovac i Borkovac te naselju Glogova a treća knjiga u ostalim naseljima općine Bratunac u Republici Srpskoj Voljavica, Biljače, Zalužja i još nekoliko bošnjačkih naselja uz rijeku Drinu. Za ova tri izdanja knjige govorili su preživjeli tortura i zločina na pomenutim područjima.

-Autor djela, koji je i sam svjedok događaja, donosi sinhronizovano, istraživački , realno, događaje i ljude koje imenuje pravim imenom, on kroz druge priča i svoju istinitu priču o stradanju vlastite porodice, rodbine, prijatelja, komšija, poznanika. Postoji nekoliko veza koje spajaju sve tri knjige, njihov sadržaj koji dokumentuje zločine, a to su svjedoci preživjelih, spiskovi ubijenih Bošnjaka, civilnih žrtava agresije, optužnice i presude te proces povratka.

–Ovo istraživanje i pripreme za pisanje ovih knjiga počeo sam 2018. godine, prikupljanjem dokumentacije, uzimanjem izjava od ljudi… Karakteristika ovih i narednih knjiga jeste da one govore rječnikom svjedoka, žrtve… Ja sam objedinio ove izjave i dokumente, a suština je u izjavama svjedoka. Kada završim cijeli ciklus, imat ćemo više od 200 autentičnih, dosad nigdje objavljenih izjava ljudi koji su preživjeli zločine nad Bošnjacima u Bratuncu 1992. godine, ali je opisan i njihov put progona u „zaštićenu zonu UN Srebrenica“, a onda put od Srebrenice do Tuzle. I nakon toga njihov povratak u mjesta iz kojih su protjerani, kazao je Salkić.

–Karakteristika za zločine u Bratuncu jeste da nema dovoljno presuđenih. U Bratuncu je bilo više od deset logora za Bošnjake. Za te logore nema presuđenih. Glogova je mjesto gdje je počinjeno prvo masovno strijeljanje tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Devetog maja, na Dan pobjede nad fašizmom, u nekoliko ciklusa istog dana izvršeno je strijeljanje više od 64 Bošnjaka, pored mjesne džamije, dodao je Salkić.

–Prema našim podacima, broj ubijenih Bošnjaka Bratunca je 3.536, od 1992. do 1995. godine. Na području opštine Bratunac otkriveno je 405 grobnica, u kojima su pronađena oko 2.653 posmrtna ostatka, dodao je Salkić.

O značaju knjige govorio je i prof. Ejub Keserović, koji je kazao da su djela važna, jer govore o 1992. godini.

–Ramiz Salkić je veliki borac za Bosnu i Bošnjake! U toj svojoj borbi je na prvoj liniji fronta, jer ta borba je u RS… (recezent Dr. Džananović: „…i kao žrtva zločina tokom agresije, on je najznačajniji, najaktivniji, najglasniji i najhrabriji Bošnjak u manjem bh. entitetu…) Pored izravne borbe koju vodi na političkom polju, gdje ni jednog momenta ne daje pardona srpskim političarima, tu borbu prenosi i na djela koja izdaje u kontinuitetu! Ramiz je izdao više djela a između ostalog i ova trilogija pod nazivom „Genocidna namjera Bratunac 1992“, uvodne su riječi prof. Ejuba Keserovića, kao prvog promotora.

–Ovo je historijski dokument koji nam daje uvid u dešavanja tokom agresije, opisuje počinjene ratne zločine, koji treba da imaju ulogu u čuvanju pamćenja i svjedočenju o tragediji Bošnjaka (opštine Bratunac). Istina o masovnim progonima i ubijanjima muslimana u prethodna dva stoljeća uglavnom je bila zataškavana, stoga je od još većeg značaja ova istina koju nam autor donosi i ostavlja u naslijeđe generacijama koje će doći.

Posebna vrijednost je u tome što autor ljude i događaje naziva stvarnim imenom, što je danas rijetkost, dodao je promotor Keserović te pročitao neke od primjera u knjizi.

–Odnosi sa komšijama su bili odlični. Uopće se nije gledala nacionalna pripadnost. Zajedno smo radili i pomagali jedni druge. Stanje u Hranči u proljeće 1992. bilo je dobro, tako smo bar mi mislili. Vjerovali smo komšijama Srbima, više nego sebi. Odgajani smo tako, da nikada nismo ni pomislili da se može desiti to što se desilo, da komšije mogu doći i bez razloga nas ubijati i paliti naše kuće. Jednostavno smo nasjeli na te njihove laži i obmane. Nismo mogli povjerovati da je moguće da naše prve komšije budu naši najveći krvnici. Međunacionalni odnosi su decenijama bili dobri, međutim na kraju je ispalo da su nas upravo komšije Srbi najviše uništili.

U nastavku je Keserović pročitao još konkretnije primjere o dešavanjima koja opisuje Ramiz Salkić. -Među Arkanovcima i Crvenim beretkama bio je i C. Ž. Stajao je ispred Mehine kuće i dozivao Mehu i mene (bio je moj kolega, radili smo zajedno na utovarivaču). Govorio je da izađemo, da smo mi dobri ljudi, da nam neće ništa. Zvučao je ubjedljivo. Fazila je prepoznala svog školskog druga. Molila ga je da nas pusti, plakala je, ali uzalud. Niz selo su išli srpski vojnici, a naše komšije koje sam prepoznala, bili su maskirani s čarapama preko glave. Bila sam ogorčena, jer me iz autobusa izveo taksista Ilija, koji je nama orao i radio i s kojim smo sarađivali. Ubacio je taj predmet i kuća se je zapalila, a kada je podigao čarapu sa lica, prepoznala sam ga jer ima kuću na udaljenosti od 500 m od moje. Ulaze dva četnika u kuću, jednog sam poznavala jer je bio Fehimov kolega. Moj otac je prije rata kumovao sa B. iz Ljute strane. Bili su posebno dobri prijatelji. Izgubila sam se kada sam vidjela da je B. sada došao pred našu kuću.

O odnosu srpskog stanovništva (generalno), Keserović je iz knjige pročitao nekoliko primjera. -Sa Pala smo ispraćeni kamenicama. Srpski civili su napravili špalir i gađali nas. Dovodili su i srpske žene da traže sebi muža. Izabrale bi najljepše momke i više se nebi vratili. Kada nas je vojska zaustavila kod Kravice i istrjerala iz autobusa, djeca su nas gađala kamenjem a neke žene su nas pljuvale, kao da smo životinje ili neki vanzemaljci. Kada su nas zarobili i doveli u Kravice, dočekala nas je velika grupa civila i vojske. U sjećanju mi je ostala jedna žena, srednjih godina, sva u crnom. Prišla je i ludački se derala i plakala, udarala sebe po prsima, čupala kosu i govorila dajte mi samo jednog da zakoljem, da mi bude malo lakše. Sličan scenario se je odigrao i u Bratuncu. U centru grada, ispred kino sale, dočekala nas je još veća grupa ljudi, kao da se održavao koncert… Na mene je nasrnula Milka sa Lemešca i krenula da mi grebe oči. Kako sam bio vezan, uspio sam samo trznuti glavom lijevo-desno, da se nekako odbranim.

I za kraj promocije Keserović je pročitao ponešto o svijesti Bošnjaka prema odbrani i otporu. -Sa okupiranih prostora dolazile su vijesti o krvavom progonu na etničkoj, vjerskoj i političkoj osnovi i masovnim egzekucijama civila. Neki naši ljudi su predavali oružje i smatrali su da su sigurni nakon predaje oružja, te da im ono neće svakako trebati. Tako je većina mislila. Nakon što su od Bošnjaka izuzeli lično i lovačko naoružanje, garantirajući im sigurnost, sada su došli naoružani do zuba, da iskale bijes na golorukim civilima. Prema tome, činjenica da su mještani bili razoružani, da su pokazali lojalnost srbima i da nisu pružali otpor, nije spričila agresora da počini masovna strijeljanja a spali i uništi njihovu imovinu. Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ