Sakupljač starina za vlastitu dušu
Ova reportaža objavljena je tačno prije tri godine te kao zanimljiva i atraktivna, zaslužuje da istu ponovimo, a treća godišnjica je najpogodnija prilika za to.
STIJENA – Život bez uspomena je gotovo bezvrijedan i posve prazan što svako na svoj način za sebe može potvrditi. Stoga nije neobično da ljudi na razne načine nastoje sačuvati uspomene, kako bi im se vraćali, obnavljali ih u sjećanjima i prenosili drugim generacijama. Upravo ovo posljednje bilo je motiv Muminu Bajriću iz Stijene prilikom osnivanja privatnog muzeja u njegovom vlastitom dvorištu koje je naslonjeno na zidine Starog grada u Stijeni. Ovaj svojevrsni muzej nije nastao preko noći već nekoliko godina skupljanjem raznih predmeta po okolnim selima kako bi ih Mumin sačuvao od zaborava i pokazao budućim naraštajima. Sedamdesetdvogodišnji Mumin Bajić vlasnik je jedinstvenog muzeja starina, a njihova etnološka zbirka broji za sada više od 100 eksponata. Ovaj Stijenjanin priča da je prije pet godina počeo da prikuplja stare i rijetke predmete, koji mnogi iz kuća odbacuju, a on u njima vidi istinsku vrijednost. Za njegov hobi ubrzo se pročulo, pa mu rođaci, komšije i prijatelji sve više pomažu donoseći stare predmete koji su se na našim prostorima ne tako davno koristili ili pak preporučuju gdje takve stvari može sam potražiti. Mumin je inače u penziji, ima vremena na pretek i nije znao šta bi s njim, pa je riješio izgraditi kućicu za eksponate – muzej – i sakupljati ih. Prilikom skidanja krova sa stare kuće na njenom tavanu je pronašao neke stare predmete koji se više nisu koristili, koji su tamo bili sklonjeni pošto su odavno izgubili svoju funkciju i nisu se više upotrebljavali, jer su bili zastarjeli, odnosno sazrjeli za muzej. Među njima je bilo svega i svačega, a za oko mu je nekako posebno zapeo jedan stari kantar čijeg se korištenja sjeća iz djetinjstva. Muminu, koji je odrastao pored Starog grada i oduvijek bio vezan za starine, bilo je žao baciti te stare predmete, svjestan da ih gotovo više nema i da prijeti opasnost da ih jednog dana uopće neće biti. Po završetku radova, smjestio ih je u obnovljenu prostoriju svoje kuće dok ne vidi šta će s njima. Možda će ih moći nekom dati, u neki muzej ili nekom ko skuplja takve stvari. Samo ko li još skuplja takvo nešto, pitao se.
Malo po malo, Mumin je muzej napunio starinama
Gledajući jedne prilike te stare stvari koje mu nisu trebale na hrpi u kući, došao je na ideju da te tri stvari spoji zajedno. Stare predmete koje ima izložit će kao eksponate u svojoj kući. Dakle, riješio je da on postane taj neko ko će skupljati stare i nepotrebne predmete i alate. Tako se Mumin dao na posao, obilazio komšije i okolna cazinska sela, te malo po malo, mali muzej se napunio starinama kao i onaj dio dvorišta u njegovoj neposrednoj blizini. Sve je te predmete očistio i uredio, one što su bili pokvareni, popravio je i učinio ih ponovo funkcionalnim. Na svakom od njih je napisao ime darivaoca, „nek’ se zna od koga je“. Naravno, ni izdaleka to nisu sve starinske stvari koje bi on volio naći, ali kaže da će ih biti još da sa njima dodatno obogati svoj muzej. Inače, on je sretan i oduševljen kad nađe bilo koju starinsku stvar i kad je može izložiti u svom muzeju, oduševljen je i sretan kad dođu posjetioci da vide njegovu zbirku starina.
Svaki taj predmet ima svoju priču, manje li više zanimljivu. Tako recimo jedan fenjer kojeg je našao na svom tavanu prilikom rušenja stare kuće sada visi iznad vrata muzeja pored kojeg piše velikim slovima MUZEJ. Ili recimo stari kantar potječe iz dućana njegovih predaka koji je bio sagrađen tu negdje u dvorištu sadašnje kuće, dok stari žrvanj potječe iz jednog od pet starih mlinova koji su nekad bili na rijeci Horljavi čijih se imena Mumin još sjeća: Bugat, Čardak, Mala Horljava, Velika Horljava i Kamen. Odavno nema nijednog, kao što jednog dana neće biti ni stijenskog Starog grada o kojem se niko ne stara, koji se sve više raspada i propada, o čemu svjedoči i srednjovjekovna donja kapija koja samo što se nije srušila. Godinama se Mumin nadao i priželjkivao da neko od vlasti (a ko bi drugi) uzme brigu nad Starim gradom u svoje ruke, da ga renovira i pretvori u turističku atrakciju. Ali od toga za sada ništa. Izgleda da je što se tiče stijenskog Starog grada i njegovog procvata i zadnja nada odavno umrla. Htio, ne htio, Mumin je prestao vjerovati u tako nešto, ali nije prestao vjerovati u sebe i ono što radi, te će kako reče, to raditi do svog zadnjeg daha.
Mumin Bajrić posjeduje cjelokupnu historiju stijenskog kraja
Muzej starina Mumina Bajrića danas čuva gotovo cijelu historiju stijenskog kraja, a ukrašava ga razno posuđe od gline, drveta ili metala, kućanski predmeti za rad i pomagala, dijelovi namještaja, prostirka i odjevni predmeti. To su samo neke od stvari koje nude nešto sasvim drugačije od onog ustaljenog izgleda jednog urbanog sela kakvo je Stijena koje je udaljeno desetak kilometara od Cazina. Ovaj muzej zbog svojih sadržaja privlači sve više znatiželjnika iz okoline, ali i onih koji posjećuju Stari grad. Predmeti koji su se nekad koristili u poljoprivredi, poput drvenih kola, stanova za tkanje, stupa, trlica, strojeva za sjetvu, grablji, motika i drugih našli su svoje mjesto u ovom muzeju koji se nalazi neposredno uz Stari grad i naslonjen je na dvije strane gradskih zidina do kojih se nalazi Muminova kuća sa lijepo uređenim dvorištem. Tu na sred dvorišta bila je jedna stara bosanska kuća koju Mumin nikako ne može prežaliti. -Stara je kuća srušena zbog izgradnje nove, a kako bi danas dobrodošla za ove predmete. To je bila predivna stara bosanska kuća koju nikako ne mogu prežaliti, kazao nam je Mumin Bajrić, vlasnik privatnog muzeja.
Tu neposredno uz zidine Starog grada, u njegovom dvorištu, Mumin je izgradio jednu malu kućicu i na njenom ulazu ispisao njenu namjenu: muzej. –Tu sam kućicu svojim rukama napravio, i sve što se nalazi u njoj i tamo pored – pokaza rukom – sve sam sam sakupio po Stijeni i okolini. Doduše nešto su mi i ljudi sami donijeli kad su čuli da skupljam stare stvari, pojasnio nam je Mumin.
Prilikom naše posjete kod Mumina su bili njegovi prijatelji i poznanici koji su upravo vraćali neke eksponate kojima su se privremeno poslužili. Svaki predmet u njegovom muzeju imao je svoju svrhu, zbog nečeg je bio izrađen, neko ga je koristio kako bi sebi s njim život olakšao. A ima tu svega i svačega, od starih alata do drvenih konjskih kola. Vani oko muzeja su izložene velike stvari, kojima otvoreno podneblje ne može brzo i lako nanijeti veću štetu, dok su one sitnije, osjetljive na vremenske prilike i neprilike, promjene i padavine, smještene u unutrašnjosti njegova muzeja. -Dođu mi tako ljudi da posjete muzej, i ovi domaći, a i „stranci“ kad čuju da tako nešto, iako skromno, u Stijeni postoji, dodao je Mumin.
Pomogne li financijski lokalna zajednica Muminu, u Stijeni bi jednog dana kao atrakcija mogla stajati i etno kuća sa brojnim i zanimljivim predmetima koje sada šira javnost može vidjeti samo na slikama, a drvena kola, stan za tkanje, volovski jaram i brojni drugi alati su čudne alatke svog vremena. Za kraj ove reportaže: Stijenjani, ne prodajte djedovinu u bescijenje, čuvajte je za svoje potomstvo, a ako ne znate gdje, obratite se Muminu kojeg sasvim sigurno u Stijeni svako poznaje. Esad ŠABANAGIĆ
