Ustaše hladnim oružjem pobile i pokopale oko 4.100 Srba Velike Kladuše i okolnih sela
VELIKA KLADUŠA – Događaj s početka Drugog svjetskog rata koji se dešavao na području Velike Kladuše zaboravljen je i ne spominje se, i pored činjenice što je to bio jedan od najkrvavijih i najtužnijih događaja u bivšoj Jugoslaviji. Stoga smo, radi što vjerodostojnije reportaže o događaju pomoć potražili od Sulejmana Sule Muhamedagića (1925). aktuelnog predsjednika Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata, (UABNOR-a) koji je i preživjeli borac Unske operativne grupe. Muhamedagić je u vrijeme dešavanja ovog događaja imao 16 godina i dobro ih se sjeća. Na spomen lokaliteta Kanal i Mehino stanje stariji Kladušani će se sjetiti da se podno Hukića brda odnosno Zagrada na početku rata nešto dešavalo, a samo oni koji čitaju i prate istoriju svog zavičaja znaju pravu istinu, odnosno činjenicu da je samo na tri lokacije na kojima su 27. jula 1956. godine postavljena spomen obilježja, pobijeno i pokopano oko 4.100 srba. Svi oni, djeca, žene i muškarci, uglavnom civili, pobijeni su na brutalan način hladnim oružjem a većina egzekucija se dešavala u pravoslavnoj crkvi u centru Velike Kladuše. Uvezene ustaše sa drugih područja i sa fesovima na glavi i muslimanskim imenima bili su egzekutori koji su dobili naredbu da pobiju sve srpsko što se kreće, od djeteta u kolijevci. Tako je i bilo, kaže naš sagovornik, a krvi je u crkvi bilo u visini jedne cipele. Domaće ustaše nisu željele učestvovati u ovom zločinu. Nije nevažno kazati da se ovaj lokalitet nalazi svega par stotina metara od sadašnjeg graničnog prijelaza Maljevac te neposredno uz samo granicu BiH i Republike Hrvatske. Spomen obilježja postavljena 1956. godine obnovljena su 1999. godine. Sada su zapušteni a pored spomen obilježja u njihovoj neposrednoj blizini nalazi se i šest bunkera.
Lokalitet Mehino stanje je smješteno između Velike Kladuse i Cetingrada, a poznato je upravo po onome što se dešavalo na njemu i oko njega u toku četri ratne godine, a posebno 1941. i početkom 1942. Ušlo je u istoriju NOB-a kao jedno od najkrvavijih i jedno od najtužnijih mjesta. Na Mehinom stanju pokpano je oko 4.100 srpskih žena, djece, među kojima ne baš velik broj odraslih muškaraca. Ono je srpsko groblje u koje su ustaše dovozile zaklane, ubijane, nedužne Srbe ili su ih na tom mjestu klali, ubijali batovima, sjekirama odsjecali glave, tukli lopatama, ubijali prije djete pa tek onda roditelja, natjeravali da roditelji sami ubiju svoju djecu i iživljavali se na razne načine nad nemoćnim narodom, sve zbog toga što su Srbi.
Na Mehinom stanju je ranije izgrađena fortifikacijska odbrana radi otpora, u slučaju napada na Jugoslaviju, koristeći jednim djelom rijeku Glinu kao prirodnu prepreku. U sklopu odbranbene linije izgrađeni su odbranbeni bunkeri, a ispod njih na Mehinom stanju prema Buhvači iskopani su protivtenkovski rovovi, dubine oko 3m, a širine oko 5m. Ustaše su ove rovove iskoristili za kilometarske grobnice. Tri su grobnice duge preko 2 km, u koje su žrtve bacali, a lokalni seljaci zakopavali. Ovdje leže žrtve i iz današnje Republike Hrvatske: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gejkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Žrvnice, Kuplenskog i Selišta a barata se podacima da je samo u njima ubijeno oko 4.000 srpskih seljaka.
Samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u centru Velike Kladuše pogubljeno je više od 2.450 Srba u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine. Poslije napada ustaša, 3. avgusta 1941, i narod sela Pecke napušta svoje domove tražeći spas u Petrovoj gori. Ustaše, koji su upali u selo 3. avgusta, ostaju još dva dana i za to vrijeme uspjevaju na prevaru da privuku veći dio naroda kućama, sa parolom da im se neće ništa dogoditi, samo da otkriju svoje vođe. Tada odvode 56 ljudi sa obećanjima da im se neće ništa dogoditi, da pođu do škole u Crnom Potoku, da će im tamo njihov starješina održati govor i biće pušteni kućama. To obećanje dobili su i u Crnom potoku, ali da će govor biti održan u Velikoj Kladuši. Ali, umjesto govora i puštanja kućama, svih 56 poubijani su na najzvjerskiji način na Mehinom stanju.
O ovom događaju postoji puno pisanih tragova i svjedočanstava, a svakako je autentično i ovo koje nam je ispričao živi svjedok Sulejman Sula Muhamedagić, na mjestu na kojem se zločin i dogodio. Stoga preporučujemo pogledati ovaj video zapis.
Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ
