Ovo je repriza jednog priloga iz aprila prošle godine sa videozapisom i izjavama tadašnjih i današnjih gospodara Velike Kladuše zabilježenih 2011. godine prilikom prve prodaje dijelova “Agrokomerca” pred Općinskim sudom Velika Kladuša. Gospodari Velike Kladuše ostali su isti samo su zamijenili dresove pa je vjerovatno zbog toga i posve drugačija igra danas. Hvala Ibri i Rasemi Pilipović koji su, kao prijatelji ove Redakcije, svojom objavom istog priloga dali ideju da repriziramo ovaj po mnogo čemu zanimljiv prilog. Svakako pogledajte ko je i šta govorio tada.
Lagali su tada, danas legalno kradu
VELIKA KLADUŠA – Radnici „Agrokomerca“ i sa njima Kladušani zajedno, uspjeli su svoje preduzeće spasiti i očuvati u ratu, nažalost, u miru to nisu mogli. U priči koju donosimo kroz video zapis možemo zapravo vidjeti kako su se radnici, odnosno njihovi lideri borili za „Agrokomerc“, čini se, u usporedbi sa drugim obespravljenim radnicima u BiH, mlako, jalovo i praznim obećanjima. Ročišta o prodaji „Agrokomerca“ odnosno kompleksa Prehrambene industrije, u početku, 2011. godine barem je okupljao nekoliko hiljada radnika i građana na mirne proteste te stotinjak policajaca da osiguravaju dostojanstvo na istima.
Pet godina kasnije, Prehrambenu industriju vrijednu dvadesetipet miliona maraka kupila je razvojna banka FBiH. Ovim činom zapravo, Vlada FBiH kao navodni titular imovine „Agrokomerca“, kupila je tako svoju imovinu, a iznos od 2,2 miliona maraka legao je na žiro račun Općinskog suda u Velikoj Kladuši, u srijedu, 20. aprila. Tog dana i Porezna uprava trebala je blokirati sve račune u ovom gigantu, koji su inače blokirani već godinama, ali je to Vlada FBiH odložila za izvjesno vrijeme. O prodaji i njenom načinu bilo je već dosta govora. Njome će se pokriti sve kriminalne radnje i završiti po onoj narodnoj: „Ujeo vuk magare“ ili po poznatoj iz susjedstva: „Ko je jamio, jamio je“! Podsjećamo da je Prehrambena industrija prodana radi namirenja duga slijedećim povjeriocima: 1. „Triglav“ BH osiguranje d.d., 2. Refika Đogić, Velika Kladuša, 3. Remzija Okanović, Marjanovac, 4. „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg, 5. Ajka Balić, Velika Kladuša, 6. Porezna uprava FBiH i 7. Dijana Midžić. Pokušali smo u Općinskom sudu od sutkinje Dragane Đerić Cerović, dobiti informaciju o tomu kako će se ova nedostatna sredstva podijeliti povjeriocima. Sutkinja je nevoljko tek kazala kako će se najprije namiriti troškovi sudskog postupka, potom založni povjerioci a potom rangirani povjerioci, na što će se čekati dok se ne obračunaju kamate.
U ovu sramnu i, prije svega štetnu prodaju, imovine vrijedne dvadesetipet miliona za deseti dio njene vrijednosti upletena je Vlada FBiH sa premijerom Fadilom Novalićem, a potom i krajiški ministar poljoprivrede Šemsudin Dedić i krajiški tajkuni kojima će Vlada FBiH najvjerovatnije po bagatelnoj cijeni prepustiti ovaj gigant. Takva je valjda strategija ove Vlade FBiH. Takav rasplet događaja mogao se i očekivati jer su radnici i njihovi lideri zašutjeli i potpuno se ohladili kada je „Agrokomerc“ u pitanju. Ne možemo se više sjetiti niti negdje pročitati bilo kakvu reakciju u posljednje vrijeme osim vapaja radnika koji su stekli uslove za penziju ali do tog prava teško ili nikako ne mogu doći. Pozitivan je doduše ali posve nedjelotvoran i nečujan vapaj Općinske organizacije SDP Velika Kladuša koja se jedina, za sada, oglasila u vezi legalne pljačke hala u Crvarevcu. „Agrokomerc“ se ranije ipak pljačkao tajno, a danas se to čini javno što potvrđuje primjer najnovije prodaje hala u Crvarevcu kao staro željezo. Mještani koji su (sa)čuvali ove hale, više to ne mogu, nemaju snage a niti podrške. U više navrata smo pokušali doći do informacija o čemu se zapravo radi, ali direktora ovog giganta nije moguće nikako uloviti jer je stalno na putu ili poslovnim sastancima, navodno. O kakvim se službenim putevima i poslovnim sastancima radi kada u firmi od svih aktivnosti funkcioniše samo prodaja preostale imovine preduzeća u staro željezo, ne možemo nažalost ništa doznati.
Svjedočili smo u Crvarevcu „javnoj pljački“ imovine „Agrokomerca“ iako je direktor zabranio ulazak novinarima a prisutni radnici bježe od kamere plašeći se, kako kažu, otkaza, ako ih direktor vidi. Poslužili smo se lukavstvom i činjenicom da se radi o državnom vlasništvu te smo ipak nešto snimili i unutar žice, usprkos protivljenju, no većinu smo ipak snimali izvan ograde, zbog solidarsnosti sa prisutnim radnicima. Sve ovo opisano i dojam na terenu su jad i bijeda Države a potom i direktora firme koji svoju plaću zarađuje prodavajući hale u staro željezo po cijeni desetak do petnaest feniga. Mještani koji imaju svoje kuće neposredno uz ove hale, nemogu se čudom načuditi šta se i kako to sve radi a tobože pokriveno papirima. Njih brine prizor koji će ostati nakon što se sve opljačka i činjenica da će pored takvog rugla morati živjeti. Za to, naravno, niko danas ne mari. Prije sedam dana, također po bagatelnoj cijeni prodana je i zgrada Instituta u Polju, sa pripadajućim zemljištem. Kako sve to skupa izgleda na terenu, koliki i kakav interes za svoju imovinu pokazuju radnici koji su je gradili i stvarali, a posebno nezainteresiranost Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara, zadovoljava one koji smatraju da je sve bolje nego da imovina i dalje nezbrinuta i nečuvana propada. Kupci ko su da su vodit će računa o svojoj imovini i nešto će sa njom činiti, jer nije baš lako odriješti kesu i izbrojiti miliončić i više maraka. Ekipa „Mreže“ Federalne televizije bila je jučer u „Agrokomercu“, u kojem, kako čujemo, kuha. No, šta i zašto kuha, i informacije koje smo dobili, neprovjerene su, tako da ćemo „kuhanje“ ostaviti za neku drugu priliku. Esad ŠABANAGIĆ