BOSANSKA BOJNA/VELIKA KLADUŠA – Velikokladuški lovci okupljeni u Udruženje Lovačka organizacija „Velika Kladuša“ jedno su od najmasovnijih udruženja a financijski najstabilnije i najbogatije, a ako ćemo baš sve isticati, onda i najopasnije. Naravno, takav se dojam može steći gledajući i posmatrajući njihov rad sa strane. Međutim, kada uđete među njih osjetit ćete na svakom koraku jednu veliku porodicu koja funkcioniše kao švicarski sat. Možda smo pretjerali ovakvom konstatacijom ali zasigurno nismo u činjenici da je ovo jedno stabilno i bogato udruženje čemu je doprinio i doprinosi svaki njegov član. Ne samo plaćanjem članarine nego i drugim vidovima doprinosa i svi članovi u udruženju su sami svoji majstori, a neki od njih su i svoja imanja ustupili na raspolaganje, kakav je Izo Ponjo odnosno Izet Ponjević, jedan od naših domaćina. Tajna za opisano leži u činjenici da članovi ovog udruženja, odnosno lovci, vole druženje, prirodu, šetnju, vole sve ono što život čini smislenim i zanimljivim.
Naime, među lovcima smo bili „s povodom“ jer smo prisustvovali prihvatu jedinki jelena i košuta u „prihvatni centar“ posebno pripremljen za tu namjenu. A već na tom događaju potvrdilo se sve navedeno u uvodu ovog priloga. Ovom događaju prisustvovalo je tridesetak lovaca, pomenuto prihvatilište izgrađeno je pored lovačke kuće koja „u divljini“ ima struju, vodu, šank sa frižiredom, TV aparat, zapravo ima sve, a terasa je granica sa prihvatilištem. Ispred lovačke kuće je veliki ogromni drveni stol sa klupama, djelo jedog ili više lovaca, a na klupi se za postače i sve prisutne za iftar nađe pečeno jagnje i sve drugo što uz njega ide.
Jedan detalj zbog kojeg se novinar upustio u ovakav način opisivanja događaja je sreća i zadovoljstvo na licima svih prisutnih koja se osjećala u zraku a potvrdila dolaskom Rame Hušidića (predsjednika ULO) i njegovih saradnika sa pomenutom divljači. Teško je opisati tu sreću i propitivanja o tek pristiglim stanovnicima njihovog okruženja. Pristigla divljač, nakon napornog i dugog puta, od Sarajeva do Velike Kladuše, kao da je i sama osjetila takvu dobrodošlicu pa nije pokazivala nikakav umor niti znakove zabrinutosti i nesnalaženja u novoj sredini. Dapače!
Naravno, više detalja o ovom događaju u video prilogu, uz kojeg treba dodati kako je, tako nam rekoše prisutni, za ovaj nesvakidašnji poklon najzaslužniji Ramo Hušidić, koji je kopao dok nije iskopao da divljač iz Sarajeva dođe u Veliku Kladušu. Naravno, za takav poklon trebalo je imati uslove, a ULO „Velika Kladuša“ van svake sumnje, ima takve uslove koji su opredijelili donatore da tako postupe. ULO „Velika Kladuša“ je pod lupom raznih inspekcija i kontrola Federalnog Ministarstva za okoliš nakon kojih je postajala samo snažnija i organizovanija, jer inače i nebi mogla dobiti saglasnost da drži zatočenu divljač u čemu već ima i određeno iskustvo. Naime, već dvije godine ULO „Velika Kladuša“ dobiva bez problema saglasnost pomenutog Ministarstva na prihvatilište urađeno na oko 25 dunuma imanja našeg domaćina Ize, u kojem su smještene divlje svinje sa mladunčadi, a domaćin nam reče kako rijetko kada prođu 24 sata a da on ne navrati i ne obiđe prihvatilište. Možda će čitatelji posumnjati u činjenicu da vepar, šef parade, kako reče Izo, njega sluša u tolikoj mjeri da smo taj detalj i zabilježili. Na Izinu naredbu da legne, vepar to jednostavno učini i ne miče se dok Izo ne izda novu naredbu. Možda i u ovakvim detaljima leži tajna ljubavi za lovstvom koje ne podrazumijeva samo ubijeanje divljači kakva je inače percepcija u javnosti o lovcima. Upravo opisana aktivnost takvu percepciju u potpunosti demantuje. U sada već dva prihvatilišta će se prirodnom reprodukcijom odgajati podmladak divljači koja će se potom puštati u prirodu, a područje Bosanske Boje je idealno stanište za divljač. Esad ŠABANAGIĆ
