SREBRENICA – Rado posjetim Srebrenicu kada god se za to ukaže prilika. Ovoga puta, za razliku od prethodne tri, ova posjeta je bila zamišljena bez ikakvog novinarskog zadatka. Stoga sam se u zanimljive destinacije koje smo u Srebrenici posjetili uputio bez kompletne novinarske opreme, a ona je ipak bila potrebna. Znaju humanisti iz firme „AmelŠeha“ da baš rado putujem među povratnike u Srebrenicu, pa je tako bilo i ovoga puta uoči bajramskih blagdana. Rečeno mi je da mi ne treba novinarska oprema pa sam ponio samo foto aparat. Međutim, ukazala se ipak prilika za jednu zanimljivu priču za koju sam tek na terenu saznao.
Naime, firma „AmelŠeh“ iz Velike Kladuše obezbijedila je kamion materijala iz svog asortimana kojeg je namijenila za dvojicu povratnika u srebrenička sela iznad jezera Perućac. I ništa neobično jer je za domaćinstvo Sabita Mandžića i njegove supruge Hajre koji imaju sedmero djece ova firma kao bajramski dar obezbijedila sav potrebni stiropor sa pripadajućim materijalom za utopljavanje kuće. Drugi dio materijala bio je namijenjen Izudinu Aliću (35) a radi se o tadašnjem desetogodišnjem dječaku kojem je u poznatom video zapisu zločinac Ratko Mladić u Potočarima 1995. godine prilikom pada Srebrenice dao čokoladu, pomilovao ga po kosi i kazao kako će sve biti u redu. Ono što je u ovoj priči još zanimljivo jeste još jedan Izzuddin Dino Begić iz Cazina. Stoga, evo jedne neplanirane a zanimljive priče.
Srcem pomažu i ne žele publicitet
Vlasnik i direktor firme „AmelŠeh“ su na internetu pročitali priču o jednoj humanitarnoj akciji za povratnika Sabita Mandžića u srebreničko selo Gladović – Dobra. Ovom povratniku je u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima izgorio traktor kojim je prehranjivao svoju devetočlanu porodicu, a čija kuća se nalazi iznad jezera Perućac koje je nastalo izgradnjom poznate hidrocentrale Bajna Bašta.
Ovoj devetočlanoj porodici trebala je pomoć u koju su se uključili Ćamil Duraković, bivši načelnik Općine Srebrenica i Alija Tabaković, kandidat za načelnika Srebrenice na predstojećim izborima. U najkraćem, ova akcija koja je pokrenuta prije oko mjesec dana već je okončana i Mandžići čekaju traktor vrijedan 26.000,00 KM jer zbog prirode i terena i posla mora biti poseban pa je i tolika, iako polovan, njegova cijena.
Vidjeli su iz „AmelŠeha“ da se na kući treba poraditi da bi se utoplila za ovu čestitu i radišnu porodicu, kako su to govorili pokretači akcije. Nazvali su iz „AmelŠeha“ Sabita, zatražili potrebnu kvadraturu vanjskog dijela kuće, a sve ostalo se može pogledati u video zapisu.
Evo nekoliko podataka koji su opredjeljivali donatore da ovoj porodici pomognu u kratkom roku. Sabit ima živu majku i još dva brata i svi su povratnici u Gladoviće. Posebno je vrijedan podatak da je u porodicama Mandžić petnaestero djece. Porodicama je teško prehranjivati porodicu jer žive isključivo od poljoprivrede, a ni djeci nije lako, ponajprije što do srednje škole te od petog do devetog razreda moraju putovati trideset kilometara u jednom smjeru a do petog razreda ta udaljenost je šest kilometara. Dobro je u svemu da je prijevoz obezbijeđen. Sabit i Hajra Mandžić su se s dvoje djece 2002. godine vratili na ratom razrušeno ognjište u mjestu Gladovići, a od povratka u svoje selo, Mandžići su postali brojniji za još petero djece. Velika porodica danas živi od poljoprivrede i stočarstva na samoj granici sa Srbijom, s pogledom na jezero Perućac, a zahvaljujući humanistima iz firme „AmelŠeh“ na jezero će zimus gledati iz toplijih dječjih soba. Za kraj prvog dijela priče ističemo kako Sabit i kaže i primjerom pokazuje kako se od vlastitog rada ipak može od poljoprivrede i stočarstva živjeti.
-Mene ako pitaju, kao čovjeka i patriotu, ja bih Sabitu kupio duplo bolji traktor nego što je imao, jer ga zaslužuje životom evo na ovom pragu, na granici gdje jeste. Sabitu ne treba donositi ribu za ručak već ribarski štap, kazao je Ćamil Duraković.
I Cazinjani u humanoj akciji za povratnike u srebrenička sela
Ramazana prošle godine Izzuddin Dino Begić, Skokovi kod Cazina, slučajno je, kako kaže, pronašao u novinama tekst o teškom životu sedmočlane porodice u srebreničkom selu Kragljivode. -Uz pomoć prijatelja prikupio sam 2.980 KM i 110 €ura i nešto robe. Krenuo sam sa Asimom Bracom Hadžalić put Srebrenice a potom i do ove porodice. Išli smo bez najave. Na putu blizu kuće ove porodice sreli smo jedno od djece Elvisa Lemeša. Pred kućom nas je dočekala supruga, krava, plastenik a što sve upućuje da se radi o porodici koja živi od poljoprivrede. Ubrzo je iz polja došao Elvis. Kazali smo kojom namjerom smo došli i predali navedeni iznos novca. Kuća je nedovršena, nesređena, na čovjeku se vidi da je veliki radnik. Prvi komšija kilometar-dva, kuća na sred njive, na obroncima iznad jezera Peručac. Zadovoljni smo što smo pomoć predali porodici baš kakvu smo zamišljali, kazao nam je Izzuddin Dino Begić.
Izzuddin i Izudin
-Jedan lijep i stasit momak zatekao se kod ove porodice, bio je to Izudin Alić. Pitam ga otkud se znamo, a on mi reče ono što sam već znao a tada smo potvrdio. Bio je to brat od domaćice kod koje smo došli. Kada smo već blizu, poželjeli smo da posjetimo i imenjaka Izudina. Dočekala nas je njegova majka i vidio sam gdje žive. Izudin ima još dva brata, jedan radi u Sarajevu a mlađi se školuje. Po povratku u Cazin sam objavio slike i najavio da ću raditi akciju za obnovu kuće Izudina Alića koju je naslijedio od svog djeda. Ta namjera je naišla na lijepi odaziv. Sa općine Cazin uključio se Hasib ef. Kličić iz džemata Šabići (Vel. Kladuša). On mi je obećao uključiti dva čovjeka iz Velike Kladuše, a da će jedan biti anoniman (AmelŠeh). U Cazinu mi je prvi dao vjetar u leđa Ahmet Bajramović-Mića iz Donje Koprivne koji je sa donacijom doprinio da pogodimo stolariju, za obje kuće, za Izudinovu i od njegove majke. Stolariju radimo po mjeri. Pogođena je u firmi ABI iz Bužima i oni su izašli u susret, za 500 KM manji račun koji je za obje kuće iznosio 5.700 KM. Sve smo radili preko Organizacionog odbora Udruženja građana „Razvoj“ iz Šturlića, i svi koji se žele uključiti imaju priliku jer akcija traje do kraja augusta. Moj kontakt telefon je: 061-333-888. Kada budemo vozili stolariju kod ove porodice sa nama će ići i majstori da je odmah ugrade, kazao nam je Izzuddin Dino Begić.
Iako ne planirano, ipak smo, nadam se, zabilježili jednu lijepu i humanu priču. Upoznali smo dječaka Izudina sa video zapisa iz 1995. godine kojeg je pomilovao po kosi i dao čokoladu zločinac Ratko Mladić, upoznali smo nova sela u općini Srebrenica koja, iako su smještena pored jezera Perućac, u prelijepom krajoliku, još uvijek nemaju asfalt do tih ljepota. Evo ohrabrujemo Izzuddina da akciju privede kraju i još popravi jer je njegov imenjak Izudin također veliki radnik i dobričina kakvog treba tražiti, čuli smo od njegovih komšija i mještana. Nadamo se da će uređenje životnog ambijenta u vlastitoj kući ohrabriti Izudina da se i oženi i zasnuje vlastitu porodicu jer je krajnje vrijeme.
Izudin je u srebreničkom genocidu izgubio oca i još nekoliko članova uže porodice. Na sahranu ocu u Potočare koji je pokopan među prvima u zajedničkom mezarju, kako kaže, nije išao, jer nije imao novca za put a pješice je predaleko. Danas živi u rodnom selu, 40 kilometara udaljenom od Potočara, i bavi se poljoprivredom. Radi sve moguće poslove koji se ukažu i ne kaje se što se vratio. -Ovdje sam sa bratom koji se još školuje i sa majkom, bavimo se poljoprivredom, imamo nešto stoke i to nam je zanimanje. Jedan brat je zaposlen u Sarajevu. Ne kajem se što sam se vratio, jer mi je u selu, u kojem je rođen moj otac, najljepše, zaključuje Izudin Alić svoju priču.
U svakom pogledu Izudin zaslužuje i pomoć i pažnju ljudi – humanista kakvi su Izzuddin Dino Begić i radnici „AmelŠeha“ okupljeni oko direktora Amela Melkića.
Kada su svi ljudi 11. jula 1995. godine morali napustiti Srebrenicu, Izudin je sa djedom krenuo u Potočare, kako bi u bazi holandskog bataljona našli zaštitu. Izudinov otac krenuo je putem spasa ka Tuzli, ali nije preživio. Imao je tada deset godina i, praktično, nije znao šta se dešava.
U masi, kamera ga je zabilježila dok je razgovarao sa generalom Mladićem, koji je njemu i ostaloj djeci poklonio čokoladu. -Bilo je puno djece u Potočarima i jedan čovjek nam je dao po čokoladu. Ja tada nisam znao ko je to, ali obradovao sam se kao i sva djeca, prisjeća se danas Izudin, koji je tokom našeg razgovora i zaplakao što iz razloga sjećanja na to vrijeme a što vjerovatno i od radosti da će konačno imati vlastiti krov nad glavom zahvaljujući Krajišnicima iz Velike Kladuše i Cazina. Esad ŠABANAGIĆ
Jedna reportaža iz Srebrenice 2013. godine!
