Na današnji dan, 25. maja, nekada se slavio najpopularniji praznik bivše Jugoslavije – Dan mladosti. Centralni događaj ovog simboličnog praznika socijalističkog koncepta bratstva i jedinstva bio je slet na stadionu JNA – FK „Partizan“, u kojem su sudjelovali pioniri, omladinci, studenti, ali i pripadnici svih rodova vojske SFRJ. Prethodilo mu je pak nošenje štafete mladosti, koja je prije toga prelazila hiljade kilometara od Triglava do Đevđelije pa bi je voljenom predsjedniku Josipu Brozu Titu u ruke predali poznati sportisti ili ugledni omladinci.
Štafeta mladosti je uvedena 1945. godine, na prijedlog omladine Kragujevca, kao Titova štafeta. U prvoj Titovoj štafeti učestvovalo je 12.500 omladinaca koji su, pretrčavši trasu dugu 9.000 kilometara, Titu predali prvih devet štafetnih palica i Plavu knjigu sa 15.000 potpisa omladine Šumadije.
Godine 1957. na Titovu inicijativu taj događaj proglašen je „Danom mladosti“. Do Titove smrti 1980. godine štafeta se dodjeljivala lično njemu na Stadionu JNA u Beogradu. Štafeta mladosti 1980. godine koja se, idući ususret osamdeset i osmom Titovom rođendanu, na dan njegove smrti 4. maja zatekla na putu po Hrvatskoj, prekinula je svoj put i položena je na odar predsjednika u Skupštini SFRJ.
Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije. Slijedeće godine, 1988., posljednji je put na beogradskom stadionu održana priredba za „Dan mladosti“. U toku te godine, SSOJ je ukinuo ovu nekada popularnu manifestaciju. Veliki broj štafeta danas se čuva u Kući cvijeća, Titovom mauzoleju u Beogradu. Dan Mladosti se ponegdje i danas obilježava.
Kladuščani koji su nosili Saveznu štafetu
Današnjeg dana, 25. maja, i tog vremena sjećaju se mnogi, naročito oni koji s nostalgijom gledaju na život u Jugoslaviji među kojima i nekoliko Kladuščana. Još prošle godine obavezao sam se za ovu prigodu pripremiti jednu reportažu o onima i sa onima koji su nosili štafetu mladosti. Nisam uspio kako sam planirao ali nešto ipak jesam jer štafetu mladosti sigurno su nosili Kladuščani Ibrahim Đedović, Dragan Mrgan i Esad Šabanagić, potpisnik ovog priloga. Vjerovatno ima još Kladuščana koji su imali ovu čast, međutim, nisam uspio doći do njih.
-Ja sam bio radnik „Grupexa“ a štafetu mi je predao moj nekadašnji generalni direktor Alaga Miljković i mislim da je te 1981. godine bio predsjednik Opštine Vel. Kladusa. Ja sam štafetu sa bine prvi ponio na put po gradovima Jugoslavije. Mislim da je bio 9. maj ali nisam siguran. Lijepa su to bila vremena, prisjeća se njen nositelj Dragan Mrgan.
Ramo Rasim Delanović, na svom fb profilu je napisao: „To su nezaboravna vremena komšo, ti si bio legenda Vidovske, veliki pozdrav komšo“. Mirsada Veljačić: „Bilo je prelijepo vrijeme a pogotovo kad je štafeta stizala“. Rasima Rifet Pajazetović: „To su bila najljepša vremena, to se ne zaboravlja, a Dragane ti si bio aktivan u svemu…Prvo pravi naš sugrađanin i drug…Veliki pozdrav tebi i tvojoj porodici“. Ademira Demka Miljković: „Sjećam se i tebe i ove štafete mladosti“. Saća Sagrković: „Ponosim se time što sam bila dio tog vremena koje nikad zaboraviti neću“.
Husein Nejko Đogić: „Dan mladosti, 25. maj, a 1985. Titova štafeta je noćila u Prehrambenom kompleksu AC Polje a sutradan je donesena na Trg Mladosti ispred Robne kuće gdje su se smjenjivale lokalne štafete ispred radnih organizacija kladuških preduzeća. Imao sam čast kao predsjednik omladine Šumatca da budem dio toga sa Krmpotom bradom, Husom Gosinim, Izom Latićem, Draganom Mrganom, Ajšom Purić, Fikom Kudićem iz Borava, Fatmom Kuduz i drugima, neka mi oproste koje sam možda izostavio“.
Huse Murtić: „Isto mi je, ja sam tada plakao od sreće, a sad isto plačem ali od muke i tuge, isto je plače se…“
O nositelju Štafete mladosti Ibrahimu Đedoviću sve govore tadašnji naslovi u novinama. Pitomac Ibrahim Đedović, nosilac Štafete, na rukama svojih drugova. Do centralne tribine na stadionu „Koševo“ Štafetu mladosti donio je pitomac Srednje vojne škole rodova vojske Ibrahim Đedović. Iz cvijeta koji simbolizuje 60 godina KPJ-SKJ, SKOJ-a i revolucionarnih Sindikata, uz muziku i pjesmu „Računajte na nas“, izdigao se nosilac Štafete Ibrahim Đedović, pitomac treće godine Srednje vojne škole rodova kopnene vojske u Sarajevu. Ibrahim Đedović donosi štafetu mladosti.
Senad Hozanović: „To su vremena za pamtiti, nikad više takve slobode i ljepote“. Senada Miljković: „Najbolje i najljepše godine…neponovljivo“. Nermin Purić: „Lijepe ti te omladinke bile, druže“! Anđelko Miličević: „Uvek si bio za primer…Zastava najbolja jedinica“. Ramiza Mustedanagić: „Vratiti obavezno služenje vojnog roka da se današnja omladina nauči na red, rad i disciplinu“!
Za Štafetu me vežu najljepši i najtužniji dan u životu
Poštovani čitatelji, ovaj dio priloga moram pisati u prvom licu jednine. U mom rokovniku kojeg sam počeo pisati u vojsci, a svi koji me poznaju, znaju da to pišem i danas, dakle neprekidno, na dan 24. marta 1980. godine, 194 dan u vojsci, piše: NOSIO SAM ŠTAFETU MLADOSTI! Grupu koja je na mostu između općina Zrenjanin i Pančevo preuzela Štafetu i ponijela je prema Pančevu u koji je stigla u 16:05 sati, činile su tri djevojke-omladinke, dva pionira, jedan omladinac iz UTVE (fabrika aviona) i moja malenkost. Jedna od djevojaka bila je cura-djevojka Jakupa Bašića iz Vidovske koji je službovao u Pančevu kao visoko pozicionirano vojno lice. Sa njim sam se družio ali danas ne znam gdje je niti sam ga nakon Pančeva vidio. U mome rokovniku zadnja rečenica glasi: 
Najljepši vojnički dan! Za razliku od dvojice prethodnika, ja sam, stjecajem okolnosti, na dan 04. maja u mom rokovniku napisao: Moj najtužniji dan u dosadašnjem životu. Stalno mislim kako ovo nije istina! Nakon deset dana od nošenja Štafete već sam dospio na poznati vojni aerodrom „Željava“ kod Bihaća. U rokovniku od 03. maja, u naslovu piše: Danas sam išao kući! Ali bez dozvole!? Slijedećeg dana vraćao sam se na „Željavu“, u jednom od dva autobusa puna mladih Kladuščana koji su iz Velike Kladuše išli u Slunj da dočekaju Štafetu. U rokovniku za taj dan piše: U Slunju sam dočekao Štafetu mladosti i prisustvovao programu. U kasarnu na „Željavu“ stigao sam oko 18:00 sati a nakon što sam večerao, preko razglasa je u 18:45 sati obznanjeno da je u 15:05 sati umro Tito! Trčeći sam stigao do zgrade, tako piše u rokovnioku, zabrinutost na svim licima, opšti metež i užurbano sakupljanje ispred kasarne.
Iza ponoći sam bio mlađi dežurni. Odmah po objavi ove vijesti, proglašen je i Dan žalosti. Sve ovo se odigralo 235-i dan mog vojkovanja. Još rečenicu-dvije samo radi pojašnjenja: služio sam vojsku kao plavac sa 26 godina, bio primjeran vojnik i voditelj svih aktivnosti. Međutim, zanimljivo je to, sa ove distance, da sam sa radnom grupom od nas petnaestak vojnika i starješina obilazio aerodrome u tadašnjoj Državi i iste pripremali vjerovatno za nekakvo ratno stanje jer smo bušili ispod pista 33m i postavljali cijevi. Bili smo na Batajnici, Cerklju (Slovenija), Krku, Zadru, Mahovljanima (Banja Luka), Sjenici i Bihaću. Kući sam sa vojnom opremom, uključujući i oružje, stigao 11. augusta, zadnjeg dana Ramazana te 1980. godine jer sutradan je bio Bajram. Razdužio sam opremu u Banja Luci i U Veliku Kladušu stigao 17. augusta 1980. i odgledao utakmicu „Krajišnik“ – „Elektrobosna“ (Jajce) 1:1. Već 20. augusta sam „na prevaru“ počeo raditi u „Kladušnici“ iz koje sam otišao u vojsku. I to je to, u najkraćem!
U odnosu na prošlogodišnju objavu ovog priloga Redakciji ReprezenT-a javio se Zoran Pandža i poslao odgovarajuću fotografiju. -Savezna “Stafeta mladosti” (to je ona koja je išla baš u ruke Titu) prvi put je kroz Veliku Kladušu prošla 17. maja 1973. godine. Predsjedniku opštine (mislim da je to bio Stevo Komadina) predao ju je Zoran Pandža (tada predsjednik omladinske organizacije u Srednjoškolskom centru “Tono Hrovat”). Pored Zorana na slici je desno Fatma …(kasnije udana Šabanagić-Bracina), a za djevojku lijevo ne znam kako se zove (Ankica Lukić – Grupex, o.a.). Ako ju neko prepozna neka stavi podatke, kao i Fatmino prezime. Podijelite sliku onima za koje mislite da bi ovo mogli znati! — with Fatma Šabanagić. Zoran Pandža, u pozadini se vide Alaga Miljković, kasnije predsjednik Opštine, Smail Topić, direktor SŠC “Tono Hrovat”, možda Slobodan Miljković…, saznanja su iz prepiski koje nam je poslao Zoran Pandža iz Banja Luke.
Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ