U utorak, dakle jučer, 06. maja navršilo se 75 godina od kako je u Liskovcu kod Cazina, i još nekim mjestima, uključujući i u Hrvatskoj, započela poznata „Cazinska buna 1950“.  Svoju akciju cazinski i velikokladuški seljaci taj su događaj nazivali „buna” ili „ustanak”, a država mu je dala brojne druge atribute: „neprijateljski ispad”, „neprijateljska akcija”, „oružana akcija”, „terorističko – diverzantski akt”, „kulačko – informbirovska zavjera”, „cazinska kontrarevolucionarna pobuna”, a pobunjeni seljaci (narod) su nazivani „ustaško – zelenokadrovska banda”, „odumirući ostaci starog kapitalističkog društva” i dr.). Dakle, radilo se o vrlo ozbiljnom događaju koji je kao takav imao najmanje „dvije istine“ koje su državnim strukturama služile u svrhu zaštite „ciljeva i kontinuiteta revolucije“ naspram svakog onoga ko bi pokušao učiniti neku radnju koja je tim ciljevima i tom kontinuitetu kontrapunkt.

Cazinska buna bila je godinama tabu tema, s razlogom naravno, jer je njenim kratkim rokom trajanja od strane tadašnje države učinjena ogromna nepravda prema zemljoradnicima-težacima tog područja, i šire.

I ko zna dokle bi Cazinska buna bila tabu tema o kojoj se nije smsjelo govoriti, da se nije pojavila krajiška snaha iz Slovenije, dr. Vera Kržišnik Bukić. Šta se nakon izdavanja njene knjige istog naziva „Cazinska buna 1950“ sa tom tabu temom dešavalo opće je poznato. Iako je Cazinska buna do srži raskrinkana, ona je ipak još uvijek neispričana priča. Kao prilog ovoj konstataciji čuli smo upravo u utorak (06. maja) na promociji njegove dvije knjige od autora prof. dr. Fikreta Midžića koji je kazao kako postoje dostupni originalni dokumenti UDBE tog vremena a do kojih autorica knjige nije moga doći u to vrijeme. Na ovoj promociji čulo se još nekoliko promišljanja o sveukupnoj spoznaji o Buni, no o tom – po tom. -Cazinska buna nije samo lokalni događaj. Ona je simbol borbe za pravdu, protiv represije i poniženja. Na nama je odgovornost da prenesemo istinu o buni novim generacijama i ne dopustimo da se žrtve zaborave – kazao je na obilježavanju 75-te godišnjice ovog događaja u Liskovcu, epicentru Bune Jusuf Bajrektarević, jedan od plodonosnijih spisatelja i hroničara mlađe generacije.

Autorica „Cazinske bune 1950“ koja je prevedena i na engleski jezik, odradila je lavovski dio posla a o onom što se spominjalo na pomenutoj promociji neka nastave neki mlađi istraživači, naravno ako uopće pokažu interesa.

Dr. Vera Kržišnik Bukić nije mogla doći u Liskovac i Cazin na obilježavanje 75-te godišnjice od Cazinske bune ali je ipak odlučila dati svoj svoj doprinos i to kratkim obraćanjem kojeg je naslovila na Redakciju ReprezenT-a a mi objavljujemo bez bilo kakve intervencije, pod slijedećim naslovom:

CAZINJANIMA i CANZINJANKAMA, svim mojim KRAJIŠNICIMA!

Uz Jujrev 1950., 6. maj 1950., Spomen dan Občine Cazin/od 2017. Grada Cazina, kojim od 2013. godine obilježavamo i gajimo sjećanje na ukupnu događajnost iskonske seljačke bune protiv tadašnje totalitarističke države, njezinih tragičnih  ljudskih žrtava i drugih kasnijih dugotrajnih negativnih posljedica po stanovništvo i po Cazinsku krajinu, uz današnju 75-GODIŠNJICU CAZINSKE BUNE 1950 kao njezina istoričarka imam moralnu obavezu i želim da poručim da bi  trebalo i ubuduće te trajno cijeniti i brižno čuvati ljudski duh prkosa u boju za društvenu istinu i pravdu koju smo upoznali u našoj Cazinskoj buni 1950.

Samopoštovanje i pamćenje vlastite istorije  izrazi su zrelosti društvene zajednice kojoj pripadamo. Naša je individualna i kolektivna odgovornost kako za ono što činimo tako i za ono što smo mogli i trebali a nismo učinili.

Vaša Vera Kržišnik-Bukić, Ljubljana, 6. maj 2025.

Na ovakvo obraćanje Cazinjanima i Krajišnicima, takođe posredstvom Redakcije ReprezenT-a, odlučio se i Ahmet Čović iz Zenice, rođen u Liskovcu prije nepune 83 godine a koji ostatke kostiju svog oca Ale Čovića, istakuntog lidera pomenute Bune, nije do sada mogao pronaći a nakon što je on strijeljan zbog učešća u Buni na Vracama kod Sarajeva. Uostalom, pročitajmo njegov kraći osvrt, uz napomenu da je i Ahmet Čović i sam objavio knjigu o Cazinskoj buni naslova „Izmišljeni neprijatelj“ u dva izdanja.

Na kraju ovog uvoda u obraćanje pomenutih autora knjiga o Cazinskoj buni, nije viška ipak ponoviti da danas snažnije nego do sada jača i korača kultura sjećanja, kojoj krajišnici baš i nisu skloni u dovoljnom i očekivanom kapacitetu.

75 godina Cazinske bune

Poštivani Cazinjani i Krajišnici,

Ovog maja sam posebno emotivan. Prvo, jer nisam sa vama na obilježavanju 75. godišnice Cazinske bune, a drugo jer i ja ove godine punim 83 godine na ovome svijetu. Sve me to tjera u retrospektivu, i razmišljam o tome kako je prije 37 godina počeo moj put istraživanja Bune. Tada sam imao 47 godina, reklo bi se – u svoj snazi života, a samo ja sam znao da sam 40 godina do tada živio u strahu od nečega o čemu se ni tada nije smjelo govoriti. Veliku sudbinsku ulogu tada je odigrala dr. Vera Kržišnik Bukić. Svojim autoritetom, prodornošću i hrabrošću uvjerila me je da ćemo doći do istine. Istine o mom ocu, istine o Krajišnicima i istine o Cazinskoj buni 1950. Kao i svakome čovjeku, meni je istina tada bila potrebna: da saznam ko je bio moj otac, za što se borio i zašto je ubijen. Posebno emotivan trenutak za mene je bio kada je ta istina postala i zvanična istina, potkrijepljena historijskim činjenicama, a to je bio izlazak knjige „Cazinska buna 1950“ već pomenute autorice dr. Vere Kržišnik Bukić.

Narednu fazu upoznavanja krajiškog naroda sa istinom preuzela je, i odradila Općina Cazin. Općini i njenom rukovodstvu se ovim putem zahvaljujem iz dubine srca u ime sedmogodišnjeg dječaka iz Liskovca, Ahmeta Čovića, koji je 1950. godine  preko noći ostao bez oca, a trebalo je da ostane i bez budućnosti. Zahvaljujem se i u ime svih Krajišnika koji su ponijeli teret Cazinske bune. Uprkos jako maloj vjerovatnoći, taj dječak je preživio i dao svoj doprinos u rasvjetljavaju Cazinske bune. A preživjeli su i brojni Krajišnici pomoću kojih je Buna i njena istina spašena od zaborava.

Jednu stvar ipak nisam uspio uraditi do sada, a to je da pronađem kosti svoga oca Ale Čovića, koji je te 1950. godine streljan na Vracama kod Sarajeva, i čije je tijelo bačeno u neimenovanu grobnicu. Svakako, jako sam sretan, zadovoljan sa svime što sam do sada lično napravio za Cazinsku bunu. I sve što sam napravio u vezi Cazinske bune predajem i ostavljam vama u amanet: narodu Cazinske krajne, i Općini Cazin, kojoj želim da istraje u preuzetim obavezama u vezi Cazinske bune. To prvnestveno znači omogućiti trajno sjećanje za sadašnje i buduće generacije i to:

* podizanjem spomenika Cazinskoj buni,

* podizanjem spomenika ubijenim u Buni i zbog Bune,

* davanjem imena trgu ili ulici Cazinska buna 1950.,

* osposobljavanje spomen sobe sa dokumentima o Buni.

Svojim Krajišnicima želim dobro zdravlje i mirnu budućnost!

Vaš Ahmet Čović

Zenica, 06. 05. 2025. godine

Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ, urednik u Redakciji ReprezenT