Polovinom prve decenije ovog stoljeća preko rukovodioca „Udruženja antifašista“ Velike Kladuše (Rifeta Duranovića, Sulejmana Muhamedagića,…) iz grada izniklog iz svog pepela pismeno sam pokrenuo inicijativu da se napiše „Monografija o kladuškim prvoborcima-spomeničarima“. Odgovor je bio: „Nema arhive. Uništili je korpusovci“! Jesu-nisu, uglavnom srednja i mlađa generacija Kladuščana malo zna, a niti pokazuje interesa da sazna bar „minimum“ o kladuškoj antifašističkoj prošlosti. Među 10-tak kladuških boraca-antifašista nosioca spomenice 1941. je i jedina žena Vika Ivana Hrovat.

Dolazak familije Hrovat u Veliku Kladušu opisan je u knjizi „Slovenci v Bosni i Hercegovini“ autorice Vere Kržišnik Bukić (Ljubljana, 2007.), a saradnik za Veliku Kladušu bio je Mujo Koštić (1947). Na str. 567 zadnji pasus glasi:

Na str. 568 iste knjige publikovana je fotogtafija:

Među papirnatom zaostavštinom Drage Dragutina Hrovata (1922-2012), između ostalog, imaju dva požutjela lista istog teksta napisana pisaćom mašinom datirana 8.IV 1946. i  na donjem desnom uglu piše: „Napisala Vika Hrovat Velika Kladuša“.

Emina Dizdarević koja je navršila svojih 40 godina života, po vanjskoj fizionomiji odaje  izraz prirodne inteligencije žene. Da je to doista tako svjedoči što je Emina u plamenu ljute borbe sa fašistima, odredila sama sebi smjernice po kojima je dosljedno išla do konačne pobjede. Njezin najvažniji dokument kojeg je borba zabilježila bio bi 1943. kada je neprijateljska vojska iznenada napala partizane koji su u to vrijeme bili u Vrnograču. U povlačenju pred  neprijateljem partizani su zauzeli obrambeni stav baš sa iste čuke pred kućom drugarice Emine. Neprijateljski napad bio je silan i munjevit tako da su partizani bili prisiljeni da na položaju ostave teški mitraljez sa kojim su se branili. Emina je sa svog prozora budno pratila razvitak borbe i kad je vidjela da je mitraljez ostao bez svojih pravih gospodara ona je bez promišljanja skočila niz basamake, obuhvatila snažno mitraljez, brzo ga bacila u trap i zatrpala slamom. Samo što je ušla u sobu i prihvatila dijete u zagrljaj pritiskajući ga uz svoje toplo tijelo kao da je tako htjela primiriti svoje srce koje je ubrzano kucalo u njedrima.

Banda doletjela zapuhana surova i mrska, te bahato zapita: „Gdje je mitraljez koji je maloprije odavde pucao“? Ne znam, odgovorila je odrešito Emina. Nisam se ni makla odavde“. Znadeš kučko, bacaj to kopile i hajde nađi mitraljez“! Neću da bacam svoje dijete. Neprijateljski vojnik je  surovo otrgnuo dijete iz majčinog naručja i izveo Eminu iz kuće. Ispitivao, prijetio,… ali Emina nije ništa kazala, sem ne znam i gotovo!

Iste noći pod pritiskom partizana banda se morala povući iz Vrnograča. Ujutro su partizani dolazili niz nizbrdicu. Emina je širom otvorila vrata i viknula: „Braćo moja, mitraljez je spašen“! Partizani se zadiviše smjelosti i hrabrosti žene. Veselo su izvukli mitraljez iz trapa i odali poštovanje hrabroj drugarici Emini.

U istoj varoši ispod kuće Emine Dizdarević bila je jedna mala kuća u kojoj su živjeli hodža Buljubašić i njegova hodžinica. Poznat po svom poštenju otvorili su širom vrata Prvom partizanskom štabu koji je došao u Vrnograč. Hodžu izabraše za predsjednika partizanskog suda, a hodžinicu za kurira…

Ime Vikice Hrovat (1910-2008) iz Velike Kladuše može se pročitati na više mjesta u partizanskoj bibiografiji širom bivše Države.

Među kandidatima za Privremeno narodno predstavništvo koje je istakla Jugoslovenska Muslimanska Organizacija ima i ime Ibrahim Pajazetović, veterinar iz Cazina. Piše u knjizi  „Historija Bošnjaka“, Sarajevo, 1998.,  str. 487. Zasigurno se radi o Ibrahimu (Ale) Pajazetoviću iz Velike Kladuš, prvom Kladuščaninu sa fakultetskim obrazovanjem. Budimo bolji ljudi, čuvajmo jedni druge!

Velika Kladuša, 12.06. 2024. ramoh45.07@hotmail.com