U prethodnom broju Teftera 515. prezentovana je „elaboracija“ podjele BiH i nastanka Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Prema evidenciji Portala ReprezenT.ba posjećenost je bila solidna, a komentari kako-tako, uglavnom bez izazovnih poticaja. Zahvaljujem čitaocima koji se javiše sa dopunom bibliografije printanim medijima kao što su: Prezent, ReprezenT, Cross Atlantic,…
Sviđalo se to kome ili ne, kolumna Tefter je nezaobilazno štivo onima koji imaju ozbiljniji ambicija da se bave krajiškom recentnom poviješću. Ne samo zbog obimnosti, već prvenstveno radi stvarnosti i vjerodostojnosti s kojim autor nastoji da u granicama mogućnosti doprinese argumentovanijem rasvjetljavanju zatamljenih vremena, događaja, ličnosti,… Upravo je hronologija mnoštva činjenica koje su ponekad i oprečne najubojitiji „alat“ autora Teftera. Bez hronologije činjenica pojedinačna sjećanja postaju previše varljiva, a često i gol golcata laž, napisao je slavni Miroslav Krleža (1893.-1981.) u knjizi „Hiljadudevesto šezdesete“ (Zagreb, 2022., str. 265).
Bibliografija navedena u „preambuli“ elaboracije podjele BiH i nastanka APZB vrijedi i za ovaj Tefter s napomenom da se ima u vidu kontekst vremena (oktobar 1993.), prostora i zbivanja u okruženju. Tokom proteklih 30-tak godina nakupilo se mnogo stvarne građe o Bratoratu 1993/95 (termin je „patentirao“ književnik Izet Perviz iz Mutnika) tako da se može sastaviti kud i kamo potpunija i vjerodostojnija slika o oktobru 1993. nego što su to „službene partijske istine“!
O raspadu ex Države i ratu u BiH 1992. napisano je mnogo knjiga na Westu i Eastu od autora sa širih geografskih prostora. Prilog je iz friške knjige „Genocid i otpor u BiH“ (Sarajevo, 2023., str. 16) autora Marka Attile Hoare (1972), sarajevskog sveučilišnog profesora. Izbor ovog priloga može biti predmet posebne elaboracija što ovaj tekst Teftera ne implicira.
Prilog je iz knjige „Egzodus naroda Zapadne Bosne“, Ljubljana/Kopar, 1995. godine. Elvis Smaila Keserović, uniformisana osoba, pripadnik OBL jedinice sa sjedištem u Dispanzeru Polje je prva žrtva Autonomije čijeg imena nema u oficijalnim publikacijama financiranim javnim novcem. Smrtno ranjeni policajac je Mehmed Alage Munjaković na dužnosti po rasporedu nadležnih osoba. Johovica je povijesno naselje na području Velike Kladuše, udaljeno cca 20-tak km od centra Općine i 40-tak km od sjedišta Komande 5. korpusa u Bihaću 1993. godine.
Prilozi su iz knjige „U obruču“ (Zenica, 2004., str. 358. i 320). Neovlašteni upad u bilo čije prostorije, vandalističko ponašanje, ubijanje,… je teroristički čin!
Napad Hamasa oktobra 2023. na Izrael je teroristička akcija bez obzira na decenijama neprihvatljiv odnos Izraela i njegovih pobočnika (Amerike, EU, …) prema Palestini. U čemu je razlika kada Rusija napadne Ukrajinu što većina osuđuje, a kad Izrael napada Palestinu onda se žmiri i šuti! Isticanje zastave Palestine po nekim mjestima, ustanovama,… u BiH povodom terorističkog napada Hamasa je od iste „ideologije“ koja je zametnula i nastavila kavge na području Velike Kladuše oktobra 1993.!
Prilog je iz knjige „Peti korpus 1991.-1995“ (Sarajevo, 2002., str. 152).
Veoma kvalitetan intervju obavila je Muniba Šakonjić sa Farukom Omanovićem – Fantonom. Prilog je dio tog intervjua publikovan u Prezentu br. 221. (11-17. 11. 2002.). Faruk Omanović je bio komadant ratnog bataljona 503. cazinske brigade sa veoma časnim putem, referencama,… U vrijeme intervjua bio je vijećnik u Općinskom vijeću Cazin sa liste SDP. Bio je na liječenju u Americi. Vratio se početkom 11. mjeseca 1993. prvim putničkom konvojem iz Karlovca.
Krajiška kultura sjećanja i nenaučene lekcije
U proteklih 30-tak godina pluralizma na krajiškom tlu bilo je vrijednih pokušaja „afirmacije“ kulture sjećanja na recentnu povijest, događaje, ličnosti,… Među takve pokušaje svakako ubrajam i javne tribine u krajiškim gradovima od različitih organizatora po više tema koje su osvjetljavale neka zatamljena mjesta, vremena, ličnosti (rasprave povodom promocija knjiga, preliminarne spiskove smrtno stradalih osoba, pomirenja,…). Nažalost, većina društvenih procesa (tranzicija, deindustrijalizacija, uništavanje nosilaca razvoja, proglašenje APZB, Bratorat 1993/95, …) koji su na bilo koji način tretirani (mediji, okrugli stolovi, paneli,…) nisu za podloge imali stručne radove (elaborate, analize, studije, diplomske i magistarske radove,…) kompetentnih autora sa pozitivnim recenzijama najmanje dva anonimna recezenta. Dominirao je diletalizam, voluntarizam, jeftini populistički trikovi,… Kao primjer navodim skup u Vijećnici Velike Kladuše ferbuara 2008. na kojem je Mirsad Tokača prvi put prezentovao spisak smrtno stradalih, nestalih,… Kladuščana tokom 1991.-1995. Kako se moglo dogoditi da 80-tak prisutnih, „kladuška krema“, nitko ne primjeti da na spiskovima nema Elvisa, Mehmeda,…? Dali je moguće da između 20-tak nastavnika i profesora historije (penzionisanih i radno aktivnih) gotovo nema nijednog spremnog na napiše esej od oko hiljadu riječi na aktuelne teme, kao npr. društveni procesi 1990/20. u okruženju i njihova refleksija na Veliku Kladušu,… Kako je moguće da vrlo rijetki radovi (diplomski, magistarski, disertacije,…) nastali na Univerzitetu u Bihaću tokom 20-og stoljeća na teme tranzicije, ratnih zbivanja,… imaju praktično nikakav utjecaj, doprinos povećanju opće osvještenosti narodnih masa? Da li stvarno pripadnici „intelektualnih krugova“ Cazinske krajine smatraju da Glavni štab partizanskih jedinica Hrvatske sa sjedištem u Topuskom 1943. godine nije raspolagao sa potencijalima da „pomete“ Husku Miljkovića i njegovu miliciju u Cazinskoj krajini i da se „prošeta“ od Skokova do Topuskog. Jeste, ali prevladala je mudrost i strpljenje zahvaljujući „katilima“ koji nisu željeli ubijanja druge vjere!
Kako je moguće da vrhunski školovani oficiri bivše vojske u Komandi 5. korpusa oktobra 1993. u imenima Drekovića, Selmanovića, Sedića, Dudakovića, Sirovine,… podlegnu političkim pritiscima narodnih izabranika u imenima Veladžića, Ljubijankića, Topića, Hidića, Mujadžića,.., vjerskih poglavara u imenima Makića, Cerića,… i krenu politička pitanja rješavati vojnim sredstvima?
Nije li zabrinjavajuće kada srednjoškolci kladuških škola na rijetkim „skupovima“ ne pitaju šta ih posebno interesira o kladuškoj kulturi sjećanja, kao npr. zašto Velika Kladuša obilježava dva datuma (23. februar i 7. august) kao Dan Općine? U sadržaju postojećih tv i radio emisija koje emituju „vremeplov-dogodilo se na današnji dan“ vrlo rijetko se čuje za važniji datum recentne povijesti.
Prema istom izvoru (JU Zapošljavanja USK-a) zaposlenost u bajkovitoj Čaršiji za osam mjeseci smanjena je za 332 radnika (dec./2022. zaposlenost 4.776, aug./2023. 4.444).
Budimo bolji ljudi, čuvajmo jedni druge. Radimo za sebe i svoj zavičaj!
Velika Čaršija, povodom 30-to godišnjice početka Bratorata 1993/95.