„Ne želim biti samo udarna vijest ili broj u grupi, želim smrt koju će svijet čuti, utjecaj koji će ostati kroz vrijeme i bezvremensku sliku koju ne može zakopati vrijeme ili mjesto“. (foto – reporter Fatima Hassouna ubijena u izraelskom bombardiranju Gaze).
Piše: Nedžad Bašić
Samo nekoliko dana prije vjenčanja, 25-godišnja Fatima Hassouna ubijena je u izraelskom zračnom napadu koji je pogodio njen dom u sjevernoj Gazi. Ubijeno je i deset članova njene porodice, uključujući njenu trudnu sestru. Istog dana Izrael je ubio devetero djece liječnika Najjar od kojih je najstarije imalo 12 godina a najmlađe samo šest mjeseci. Izraelska vojska saopštila je da se u oba slučaja radilo o ciljanom napadu na članove Hamasa koji su učestvovali u napadima na izraelske vojnike i civile. Drugi izvori pouzdano tvrde da je Fatima Hassouna ubijena nakon što je objavljeno da će njen dokumentarac o životu u Gazi biti premijerno prikazan na francuskom nezavisnom filmskom festivalu koji se održava paralelno s Kanskim festivalom. Film „Stavi dušu na ruku i hodaj“, koji je režirala iranska redateljica Sepideh Farsi, koja živi u izgnanstvu, priča je o patnjama Palestinaca u Gaze kroz snimljene video razgovore sa Fatimom Hassoune. Po priči redateljice Farsi, Fatima je bila osmijeh, oči, duša, nada i depresija Gaze. I zato je morala da umre. Mali Yahya, Rakan, Raslan, Gebran, Eve, Rival, Sayden, Luqman i Sidra, svi rođenji u posljednjih 12 godina, morali su umrijeti kao opasni terorisati i neprijatelji izraelske države samo zato što su bili djeca palestinskih ljekara koji su se borili za svaki ljudski život u nesrećnoj Palestini. Njihovi roditelji liječili su i zarobljene Jevreje koji su dovedeni u Gazu nakon terorističkog napada Hamasa na Kibbutz Be’eri, oktobra 2023., i zbog toga su morali umrijeti. Njihova krivnja bila je samo u tome što su rođeni kao Palestinci.
Apstraktna sloboda moćnih i zločin nemoćnih
Odsustvo razuma i pravde kod moćnih dovodi do pobune slabih i nemoćnih, što redovito nosi treperenje bezumlja i zla i kod jednih i kod drugih. Pobuna i smrt to je tragična opcija pred kojom se je našao usamljeni čovjek na samom početku 21. stoljeća.
Saga o nikad potvrđenoj biblijskoj mržnji između Jevreja i Palestinaca koja se proteže unazad 2.500 godina između zasjede Amelečana i bitke kod Refidima (Rephidim) između Jevreja i Ameleka u sedmom stoljeću p.n.e., njihovih brojnih međusobnih sukoba, protjerivanja i istrebljivanja, pa sve do masakra u logorima Sabra and Shatila (1982. 16-18 Septembar), i pokolja u selu Kibbutz Be’eri (oktobra 2023.), dugo je ostajala natopljena treperenjem zla i bezumlja, što će odvesti u smrt Fatimu Hassouna i njenu cijelu poriodicu i devetero mališana porodice Najjar u istom danu, i više od 55.000 ubijene djece, žena i onih koji nisu vjerovali u tu biblijsku priču o mržnji i osveti. I još toliko nestalih pod ruševinama njihovih domova i onih koji će uskoro umrijeti od gladi i projektila, i to sve na početku 21. stoljeća. Ova biblijska jebana saga o krivici, mržnji i strahu, otvara glavno pitanje današnjice čovječanstva: umire li danas ljudski moral i demokracija glasno ili tiho u Gazi? To nije pitanje samo za nesrećne Palestince i isto tako za nesrećne Jevreje, mada na nešto drugačiji način, ali ništa manje podnošljiv, već za cijelo čovječanstvo. Tamo gdje ubitačna mržnja može trajati više od 2.500 godina s nesmanjenom žestinom i imati takvu snagu da pokrene čovjeka na opći pokolj nevine i nemoćne djece krije u sebi očigledno neku biološku grešku u samom ljudskom biću.
Biblijska prevara
Neprijateljstvo Jevreja prema antičkom narodu Amalek proizlazi iz onoga što je zapisano u Bibliji (Tori) kao zasjeda koju su Amelečani postavili prije više od 2.500 godina Jevrejima koji su se probijali do obećane zemlje koja im obećana od Boga nakon protjerivanja iz Egipta. Taj napad na Jevreje motiviše Boga da naredi Mojsiju da nemilosrdno uništi Amalečane: „Sada idi, napadni Amalečane i potpuno uništi sve što im pripada. Ne štedi ih. Pogubi muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce“. Stotinama godina kasnije, kralj Saul gotovo ispunjava zapovijed Boga ubijajući sve amalečke muškarce, žene i djecu. Ali on štedi njihovog kralja Agag-a, koji svoj narod jedva održava u životu tako što ima djete. Mnogo generacija kasnije, jedan od njegovih potomaka, Haman, nastavlja razvijati zavjeru da ubije sve Jevreje koji žive u egzilu pod perzijskim vladarom, što će voditi u brojne sukobe između Amaleka i Jevreja.
Da li su izraelske vojne vlasti kada su izdavale naredbu za ubijanje Fatime Hassoune i devet mališana doktora Najjar znale za biblijsku naredbu Boga izdatu Mojsiju prije više od 2.500 godina teško je znati. Ali da se te naredbe dobro sjećao premijer Izraela Benjamin Netenjahu bilo je sasvim izvjesno kada je pitao svoje sunarodnike šta je Bog naredio Mojsiju: „Morate se sjetiti šta vam je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija. I mi se sjećamo“, kaže autoritarni vladar Izraela obraćajući se svom narodu. Lekcija iz tog podsjećanja kada se doslovno čita sasvim je jasna: propust kralja Saula da potpuno uništi pleme Amaleka predstavljao je grešku kao trajnu egzistencijalnu prijetnju jevrejskom narodu. Ista greška se danas ne smije ponoviti.
Premda nema nikakvih dokaza o istorijskoj povezanosti između antičkih Amaleka i modernih Palestinaca, Palestinci se u percepciji ortodoksnih Jevreja doživljavaju kao potomci antičkih Amaleka kako bi njihovo uništenje bilo opravdano biblijskim vjerovanjem. Drevna historija palestinskog naroda duboko je ukorijenjena u Levantu, regiji sa složenom historijom koja obuhvata milenijume. Rani stanovnici bili su dio kanaanske civilizacije, evoluirajući od nomadskih lovaca-sakupljača do poljoprivrednika do ranog bronzanog doba. Regija je također kasnije postala dom izraelskih kraljevstava, Izraela i Judeje, tokom željeznog doba, a kasnije je pala pod vlast raznih antičkih imperija poput Asiraca, Babilonaca i Perzijanaca. Stanovništvo regije bilo je raznoliko, uključujući Arape, Jevreje i kršćane, a njihov identitet su oblikovali vjerski, kulturni i politički utjecaji kroz historiju. Premda je palestinska kultura danas prvenstveno arapska i islamska, mnogi Palestinci se identificiraju s ranijim civilizacijama koje su naseljavale zemlju Palestinu, uključujući Natufijce i Kanaance (1). Tora ne govori ko su Amaleci, ali po biblijskom vjerovanju Jevreja to je narod „zla“ gori od svih drugih naroda čiji stereotip Jevreji koriste za današnje Palestince, za koje oni smatraju da treba da budu uništeni.
Uništiti sve Palestince, njihove žene, djecu i dojenčad, razrušiti njihove kuće, bolnice, škole, uništiti njihove usjeve, zatrovati njihovu vodu, i uništiti sve što im pripada, kako se više ne bi mogla ponoviti prijetnja za opstanak Jevreja i njihove države (2). To je lekcija koja se ne smije zaboraviti. Moshe Feiglin jedan od ministara izraelske vlade raspiruje ubitačnu mržnju prema Palestincima, instruira Jevreje ko im je neprijatelj „Naš neprijatelj nije Hamas ni vojno krilo Hamasa. Svako dijete u Gazi je neprijatelj. Moramo okupirati Gazu i naseliti je, i nijedno dijete iz Gaze neće tamo ostati. Nema druge pobjede“ (3).
Slijedi ga u još ekstremnijem stilu krajnje desničarski političar i predsjednik Vijeća jevrejskih naselja Bezalel Smotrich koji odbacuje svaku mogućnost preživljavanja Palestinaca. On javno zagovara izgladnjivanje i masovno uništenje palestinske populacije, što mu omogućuje opstanak u autoritarnoj vladi Izraela kao središnjoj figuri opstanka kriminaliziranog vladara Benjamina Netenjahua na čelu ekstremno desničarske autoritarne vlade Izraela, koja je preuzela obvezu ne ponoviti grešku kralja Saula iz 5. stoljeća p.n.e. i dovršiti započeti biblijski zavjet uništenja Amalečana (4).
Poznati jevrejski historičar Elliott S. Horowitz koji je kao profesor historije predavao na Univerzitetu Ben Gurion, te na univerzitetu Harvard, Yale, Rutgers, Johns Hopkins, Princeton, Toronto, Penn i Oxford, dao je ključni doprinos širenju ove sage o biblijskoj mržnji i osveti. Tu uz njega na istom zadatku našao se je i Jeffrey Goldberg, Benzi Lieberman i mnogi drugi jevrejski poznati znanstvenici i političari koji će oživjeti tezu da se Palestinci ponašaju kao pravi potomci Amaleka kojima treba uništiti njihovu sposobnost i slobodu da razmišljaju kao nacija i kao narod (5).
Tom općem jevrejskom narativu pridružit će se i javni mediji i pop kultura koji su preuzeli ulogu širokog i intenzivnog promoviranja te Božije naredbe kako bi je održali kao opće narodno vjerovanje i sjećanje na sve biblijske golgote kroz koje je prošao jevrejski narod, da bi time stvorili novu naraciju, motivaciju i opravdanje za stravičnu mržnju i zločine u Palestini koji se danas dešavaju i koji se teško mogu ljudskim razumom objasniti i opravdati.
Izraelski hip hop duo Ness Ve Stilla – objavio pjesmu Harbu Darbu. U njoj Stilla repa: “Doveli smo cijelu vojsku protiv vas i kunemo se da neće biti oprosta, sinovi Amalekovi“. Pjesma je dospjela na vrh izraelskih top-lista i strimovana je više od 4,5 miliona puta na Spotifyju. Muzički spot ima više od 16 miliona pregleda na YouTubu. Spot je stigao i do društvenih mreža. Neki kreatori sadržaja plešu uz borbeni poklič, dok drugi imitiraju zapinjanje pušaka i pjevaju žestoke stihove. U pjesmi se navode lideri Hamasa i Hezbolaha – zajedno s izraelskom umjetnicom Duom Lipom i manekenkom Bellom Hadid, koje su javno podržali Palestince, poručujući im da svaki pas na kraju dobije ono što zasluži (6).
Užasavajuću ulogu u rasplamsavanju mržnje i zločina prema Palestincima preuzeli su i javni mediji u Izraelu, posebno TV14 kanal izraelske državne televizije, koji će brižljivo skrivati svaku izjavu koja se protivi mržnji i zločinu, pritom temeljito prikupljajući svaki incident između Jevreja i Palestinaca rasplamsavajući užasnu mržnju i netolerantnost prema Palestincima. Mnogi svjetski javni mediji javno ili pritajeno su podržali autoritarnu vladu Izraela glorifikujući biblijsku mržnju Jevrejima prema Palestincima, prešutkujući i prikrivajući zločine nad Palestincima koji se čine pod zastorom biblijske mržnje i osvete za zločin od prije 2.500 godina.
Pod pritiskom autoritarne vlade Izraela i njenih satelita, prvenstveno USA i Njemačke, koja još uvijek osjeća odgovornost za počinjeni genocid (holokaust) nad Jevrejima, naći će se i njemačka državna ministrica kulture samo zbog toga što je aplaudirala palestinskom filmskom redatelju Basel Adra i izraelskom novinaru Yuval Abrahamu koji su se pojavili zajedno na pozornici nakon što su zajedno primili nagradu za najbolji dokumentarni film „Nema druge zemlje“ na Berlinskom filmskom festivalu (2025) koji prikazuje istrebljenje palestinskih sela na Zapadnoj obali. Osuda aparthejda, pokolja i masakriranja Palestinaca, poziv Njemačkoj da obustavi dalju isporuku oružja Izraelu, bilo je dovoljno da lokalne vlasti na čelu sa gradonačelnikom Berlina Kai Wagnerom, osude taj govor kao “šokantno jednostranim i obilježenim dubokom mržnjom prema Izraelu“, i da proglase odgovornom za taj propust njemačku saveznu povjerenicu za kulturu, političarku Zelene stranke Claudiju Roth čije je razriješenje zatraženo sa zahtjevom da se ukine finansiranje Berlinskog festivala od strane Njemačke države (7).
Između kritike i genocida
Bivši ministar vanjskih poslova Izraela Yair Golan je oštro kritikovao postupke vlade Benjamina Netanahua u Gazi: “Izrael je na putu da postane izopćena država, kao što je bila Južna Afrika, ako se ne vratimo ponašanju kao razumna zemlja. Razumna zemlja se ne bori protiv civila, ne ubija bebe kao hobi i ne upušta se u masovno raseljavanje stanovništva. Sadašnje rukovodstvo Izraela puno je osvetoljubivih tipova bez morala i sposobnosti da vode zemlju u vrijeme krize. To ugrožava naš opstanak“ (7). Odmah potom Yair Golan naći će se pod oštrim udarom kritike i prijetnje izraelske vlade. Nazivajući njegove izjave “divljim podsticanjem” i “krvnom klevetom“ protiv naših herojskih vojnika i protiv Države Izrael premijer Izraela Benjamin Netanjahu će oružane snage Izraela proglasiti najmoralnijom vojskom na svijetu koja se bori za opstanak Izraela. Izraelske snage su odmah potom pojačale napad na Pojas Gaze, a Netannjahu će obećati da će “preuzeti kontrolu” nad cijelom teritorijom kako bi porazio Hamas i osigurao oslobađanje preostalih talaca. Nakon tog obećanja za samo četiri dana ubijeno je više od 600 Palestinaca a mnogo više je povrijeđeno ili osakaćeno (8).
„Ono što se dešava u Pojasu Gaze s palestinskim narodom nema paralele u drugim historijskim trenucima. U stvari, postojalo je kada je Hitler odlučio ubiti Jevreje. To nije rat vojnika protiv vojnika. To je rat visoko pripremljene vojske protiv bespomoćnih žena i djece“, rekao je Luiz Inácio Lula da Silva predsjednik Brazila. Odmah je reagovao izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz koji je tu kritiku odredio kao ozbiljan antisemitski napad. „U moje ime i ime građana Izraela – recite predsjedniku Luli da je persona non grata u Izraelu dok tu izjavu ne povuče,“ poručio je ministar Katz. Prije njega oglasio se je i predsjednik Izraela Netanjahu koji će ovu kritiku njegove politike u Gazi označiti kao „trivijalizaciju Holokausta i pokušaj da se nanese šteta jevrejskom narodu i pravu Izraela da se brani. Poređenje ponašanja Izraela i Holokausta nacista i Hitlera prelazi crvenu liniju“. U toj kanonadi žestokog odbijanja svake kritike za zločine počinjene u Gazi pridružit će se i glavna organizacija Jevreja u Brazilu odbacujući kritike zločina u Gazi (9).
Suočen sa brojnim kritikama zbog ubijanja djece i žena u Gazi autoritarni režim Benjamina Netenjahua organizirao je pompeznu međunarodnu konferenciju o antisemitizmu u Jerusalimu (2025) na kojoj su se okupili brojni predstavnici krajnje desničarskih populističkih stranaka iz Evrope i USA kao što su Francusko Nacionalno okupljanje, španska Voxa i Švedski demokrati. Brojne istaknute ličnosti, uključujući izraelskog predsjednika Isaac Herzog-a i glavnog rabina Ujedinjenog Kraljevstva, Sir Ephraim Mirvis-a, odbile su prisustvovati ovoj konferenciji zbog njene povezanosti s krajnjom desnicom i zbog odvratnog duha koji je tamo zračio.
Moralni slom čovječanstva
Kredibilitet demokratskog svjetskog poretka definitivno je urušen u Gazi. U Gazi je slomljen i moral i empatija homo sapiensa. Otpor prema fašizmu i nacizmu koji su počinili holokaust na Jevrejima donedavno je bio temeljna odrednica demokratskog svijeta koja se nije smjela nikako narušiti. I taj beočug moralnosti čovjeka ostajao je netaknut sve dok pred očima cijelog svijeta nije počinjen svirep zločin nad djecom u Gazi, i koji još uvijek traje bez zastoja, koji je bacio u duboku zasjenu i sam holokaust kao zločin nad zločinima. Tu beskrajnu dubinu i tamu zločina u Gazi čini njegovo činjenje pred očima cijelog svijeta i to od strane najveće žrtve nacizma, od naroda koji je preživio najveće strahote pomahnitalog ljudskog uma. Time je na najbrutalniji i najbesmisleniji način uništeno povjerenje u moral i dostojanstvo čovjeka i u svjetski pravni, politički poredak i mir.
I tu počinje priča o današnjem krajnje desničarskom autoritarnom populizmu koji po pravilu narativ svoje politike nalazi u biblijskoj i istorijskoj mržnji koja sa svim svojim tjeskobama, strahovima i nasiljem, teško može povući liniju razgraničenja između boga i vladara, čovjeka i njegovog djela, nerazuma i slobode, dobra i zla, moralnog i nemoralnog. U ideologiji autoritarnog populizma teško je naći dodirne tačke između opravdanja i razloga za ono što se čini iz mržnje i osvete, iz zle namjere ili osjećanja nesigurnosti. I baš u tom stisnutom prostoru između laži, mržnje, osvete, zla i straha, danas cvjeta krajnje desni autoritarni populizam koji se oslanja na vjerski fanatizam, nacizam, fašizam, rasizam, gdje je teško, ili nemoguće, povući liniju razgraničenja između njih.
Ovaj moralni i pravni kolaps čovjeka teško će se rehabilitirati zbog toga što tako strašan zločin u Gazi danas čine potomci onih užasno nesretnih dječaka i djevojčica koji su u koncentracionim logorima smrti Auschwitz, Mauthausen, Buchenwald, i u stotinama drugih, nosili logorske brojeve smrti ugravirane na njihovim rukama, iščekujući najstrašniju smrt. Danas u Gazi desetine hiljada malih dječaka i djevojčica, od kojih neki još nisu dobili ni broj ni ime, našli su smrt ili iščekuju sigurnu stravičnu smrt od gladi ili od bombi i projektila koje na njih baca pomahnitali ljudski um. Ostaje nada da će se probuditi duh umrlih dječaka i djevojčica iz nacističkih logora i zaustaviti pomahnitali ljudski razum i spriječiti dalje nepodnošljivo mučenje i umiranje nedužne djece u Gazi. (*)