Utorak, 25. februara 2025. godine u kasnim večernjima satima po Cazinskoj krajini proširila se strelovitom brzinom tužna vijest: „Udruženje književnika Beograda saopćilo da je u beogradskoj bolnici preminuo književnik, publicista, novinar,… Dževad Sabljaković“. Bez obzira na kasne sate nije se dvoumilo oko pokretanja procedura da Centar za kulturu, umjestnost i društvo OMAHA iz Cazina u srijedu organizira održavanje Komemorativnog skupa u Centru za kulturu. Skup je održan u 18 sati u predivnoj dvorani kapaciteta oko 150 mjesta koja su bila popunjena više od polovine. Po kišovitom i prohladnom vremenu sa Esadom (Urednik ReprezenT-a) sam „uletio“ u salu u zadnji minut pred početak komemoracije.

Dostojanstvenu komemoraciju moderirao je Bahrudin Beširević, dobar Dževadov prijatelj i pripadnik intelektualnih krugova Cazinske krajine par exselance. Svoja sjećanja, susrete, dojmove, utiske, zapažanja, komunikacije, prijateljska časkanja,… sa rahmetli Dževadom nadahnuto su evocirali Muhamed Hamdo Delalić i pjesnik-književnik Ramiz Huremagić, inače voditelj Centra Omaha! Ramiz je prisutne „počastio“ citatima iz „Kule Radetine“!

Blizu sat vremena slušali smo birane riječi o liku, djelima, ljudskim vrlinama, osobinama, privrženosti Lučkoj, Cazinu, Ostrožcu, Uni,… svojoj Cazinskoj krajini koju je Dževad s ponosom spominjao, prepričavao po Beogradu, Sarajevu, Parizu, Haagu, Pragu, širom planete. Čuli smo o trnovitim krivudavim putevima kojima su prolazili rukopisi književnih djela „Kula Radetina“, „Omaha 1950“, o smicalicama, oklijevanjima,… prije publikovanja.

Egzodus za Omahu

Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, donagrađuje, ruši, obnavlja, strelovito prohujava,… čulo se često puta na sinoćnoj komemoraciji.

Poslije dugotrajnih, mučnih peripetija, zavrzlama,… roman „Omaha 1950“ konačno je publikovan u skromih 200 primjeraka u Beogradu 1986. godine. Bilo je to vrijeme kada su društveni procesi u okruženju i bivšoj državi u fazi dozrijevanja sasvim jasno odabrali trase svojih epohalnih ciljeva. Da se podsjetimo, bez ambicije na preciznost, sveobuhvatnost, relevantnost,..: Na sjeveru Poljske sindikat „Solidarnost“ je već jasno i glasno odbrojavao zadnje godine „socijalizma“, Njemačka se približavala svom ujedinjenju, Europska zajednica „utirala stazu“ prema Europskoj Uniji,… Elite bivše Države poslije višegodišnjih ekspermentisanja i neuspjeha sa Dugoročnim programom ekonomske stabilizacije, uslovima trocifrene inflacije…, su presipali iz šupljeg u prazno, ali ne svi …! Naš Hamdija Pozderac (1924-1988) kao visoko pozicionirani funkcioner u Beogradu (ne)znajući da mu buraz Hakija i jarani Fikret, Izet, Stanko, Obrad, Alija, Hasan, Ivica, Mišo, Nada, Ante, Grgić,… dilaju sumnjive mjenice (kasnije će naš Asim Dizdarević pisati kako je to bilo pripremanje omče oko vrata), obilazio Kosovo, držao šuplje govore, pisao knjige,…

Mi smo u bajkovitoj Čaršiji razvijali socijalističke samoupravne društveno ekonomske odnose, provodili partijske hajke (sudari na kladuškoj ljevici oko Muhameda Talakića,…) po zamisli Fikreta Abdića, Huse Balić najavljivao ostavku,… domaći špekulanti mijenjali kape, skute,… U promjenama kapa, skuta, prebjega, „ideologija“, „patriotizma“,… smo se izvještili pa tome i danas svjedočimo oko načelnika Borisa Horvata! Gdje samo pronađe u ovoj močvari onoliki broj za pohvaliti za Dan općine 22. februara 2025. godine u Gradskoj sportskoj dvorani?

Knjiga je publikovana u bajnom Sarajevu 1987. godine kada je njen autor već poodavno bio pod prismotrom sistema i njegovih podanika koje je zdušno promovisao u nešto čemu bi se čitava planeta trebala ibratiti. Ostalo je povijet!

Ove natuknice sam naveo kako bi pokušao opravdati našu lijenost, ravnodušnost,… da nismo imali vremena za promocije knjiga, pa ni Dževadove „Omahe 1950“. Naravno, razloge koje smo naslućivali (nastojati da Cazinska buna 1950., deserter Huska Miljković, sumnjivac Hadži Hasan ef. Rizvić,… budu što duže tabu teme) vrijeme je poslije 1990-tih potvrdilo.

Vrijeme je prohujalo i autora ovog priloga po volji „patriota” otpuhalo u vreli Phoenix, grad iznikao iz vlastitog pepela, sedmu po veličini metropolu bajne Amerike, sredinom paklenog jula 1997. godine. Tamo se već tada nalazilo desetina kladuških familija pridošli koji mjesec ili godinu ranije. Brzo se pročulo da je bivši direktor Saniteksa, disident, Abdićev „ministar”, izdajnik Bosne i Bošnjaka,… „spas” i bjekstvo od zločina našao u Arizoni.

Među prvima koji su me posjetili u prve dana po dolasku na 19th Aveniju broj 1932 bili su radne kolege Fikret Pajazetović, Rade Višnjić,… Fikret mi kaže: „Došao sam zahvaljujući sestri, imala je tri auta pa mi je jedno dala na uslugu, malo sam se snašao,… šta ti mogu pomoći”! Malo sam se tužno osmjehnuo prisjećajući se kad sam u Saniteksu odobrio stipendiju njegovoj tadašnjoj djevoci Jadranki, studentici Farmacije čiji je osnivač bio i Saniteks 1973/74. Odgovorio sam da mi ne može pomoći Butro’s Galy (tadašnji sekretar UN), ali kad si već voljan i imaš auto dođi sutra da me odvezeš i učlaniš u Public Library. Elem, tamo među prvim knjigama nađem Dževadovu „Omahu 1950“! Knjigu sam brzo pročitao, vratio i pokajao se! Kad sam ponovo otišao nakon par dana nije je više bilo!

Brzo se prisjetim i nazovem kćerku u Karlovac! Čim prije odi u loklanu knjižnicu, mislim da je „Ivan Goran Kovačić”. Provjeri da li ima roman „Omaha 1950“ autora Dževada Sabljakovića. Ako imaju, učlani se odmah, podigni tu knjigu i odmah pošalji! Nakon dva sata zvoni telefon, Tima kaže: „Dajdža Tvoj poziv”! Sanela javlja: „Tata, sve obavljeno, knjiga putuje”! Tad su cijenu telefonskog impulsa plaćali 0,75 USD/minuti!

Prva poštanska pošiljka dobivena sa teritorije bivše Države je „Omaha 1950“ Dževada Sabljakovića. U međuvremenu sam preko poznanika pribavio Dževadov broj u Parisu (011-33-1414188709). Održavali smo povremene kontakte i razgovarali o prevodu „Omahe 1950“ na engleski jezik.

Kad sam primio knjigu šaljem kćerki nove instrukcije: Par dana prije roka za povratak knjige odi tamo gdje si je posudila i kažim da si knjigu poslala tome i tome, tamo i tamo, te da se knjiga neće vratiti. Da bi je malo ohrabrio za nešto što joj je nepoznato pridodam: Nije to ništa nepoznato. Sve je regulisano Statutom knjižnica. Ružno bi bilo da te opominju, pišu potjernice za knjigu, …Poslije nekoliko dana Sanela javlja: „Tata, nisam mogla vjerovati kako sam oduševljeno saslušana sa završetkom da im dostavim bilo koju knjigu. Kako sam u ručnoj torbici imala tvoju knjigu Egzodus istu sam pokazala i upitala, može li ova. Može”!

Malo mi se „osladilo” pa sam pokušao preko prijatelja Žuće iz Zagreba (špic name kolege iz srednje škole) i „Pletača” (špic name cimera iz Osjeka) da nabavim još primjeraka „Omahe 1950“, ali bezuspješno. Odgovori su bili isti: „Knjižnice su temeljito pročišćene od autora van Hrvatske. Knjige pobacane”!

Dževada sam osobno upoznao zahvaljujući Esadu Šabanagiću tek u ljeto 2013. kod njegove sestre na Ostrošcu. Poslije je uslijedilo nekoliko susreta na Uni Srbljani. Tema na pretek! Najčešće smo razgovarali na teme njegovih doživljavanja krajiških strateških događaja u tuđini: Afera ’87, Autonomije 1993., Bratorat 1993/95. tamo gdje je u ta vremena boravio i živio.

Krajiški brend-Stari grad Ostrožac polovinom augusta 2014. godine bio je domaćin promocije romana sa slike. Izvrsni promotor Enver Kazaz, sveučilišni profesor iz Sarajeva. Čulo se na promociji dosta poučenih zapažanja („Tko će ubiti Fjorda” u nama koji izaziva poremećaje od kojih se sporo oporavljamo, kako se suočavati sa prošlošću, kako promovisati kulturu uopće, a posebno krajiški kulturu sjećanja, kako…)?

Zamak Ostrožac se duboko urezao u Dževadovu dječačku maštu još u ranom djetinjstvu provedenom u Gradu na Čajinom potoku tako da je bilo i za očekivati da će to postati literarna opsesija.

Hoćemo li i kada prevazići našu traljavost, neučenost, ravnodušnost,… pa da vrhunska književna djela krajiških velikana pisanih riječi postanu obavezna štiva lektira, a knjige sastavni dio kućnih biblioteka? Nadati se da će Cazinjani smoći intelektualne širine i pokazati ljudske praktičnosti da ime Dževada Sabljakovića ne ode brzo u zaborav. Ne bi li ime Dževada Sabljakovića sasvim ljudski dobro izgledalo sadašnjem Domu kulture u Cazinu?

Neka je vječni rahmet Dževadu, a roman „Omaha“ zamijenjen za Dnevničke zapise ostaje u amanetu mojoj djeci, unukama,…!

Požurivajući ovaj tekst Esad (ReprezenT) javlja da je zadnji Tefter zaključno sa jučerašnjim danom imao 3.189 pregleda!

Velika Kladuša, 27.02.2025. Ramo HIRKIĆ