Korupcija, nepotizam i mobbing Piše: Hasan ZULIĆ
Osnovni interes – sloboda i samostalnost, autonomija i akademske slobode važna je faza u razvoju mladog Univerziteta u Bihaću. Međutim, neovisnost, samouprava i legitimno pravo da samostalno rješava procese i upravljanje u ovoj visokoobrazovnoj instituciji grubo je urušeno, a čitav sustav zapao u tešku moralnu krizu upravljanja i zbiljski prezir spram znanosti. Tri su međusobno povezana uzroka krize: korupcija, nepotizam i mobbing. Menandžment akademske zajednice, koristeći svoju upravljačku moć, uspostavio je standard u kojem se kreće lažan znanstveni izraz i bitno predodređuje sve procese u njoj. Njihovi korupcijski poduhvati uspostavili su obrazac koruptivnog donošenja poslovnih i znanstvenih odluka temeljenih na nepotizmu. Kako se može osigurati kvalitet nastave i prijenos novih ideja i znanja ako se ne izdvaja ni fening budžetskih sredstava za znanstvena istraživanja i unaprijeđenje nastave? Kako obezbijediti motiviranost i stvaralaštvo nastavnika kada u menandžmentu akademske zajednice dominiraju pojedinci koji akademsku kreativnost svode u ravan proizvodnje učestalih skandala, protjerivanja i gašenja svake nove ideje, međusobnog obračunavanja, protjerivanje kolega koji drukčije misle i koji izdaju naredbe o zabrani bavljenja znanstveno – istraživaćkim radom? Kako razvijati akademsko poštenje kod studenata i sačuvati akademsku čast univerzitetskog nastavnika, kada kolege koji se nalaze na najodgovornijim pozicijama otvoreno pribjegavaju plagijatu, akademskim prevarama, sticanju lažnih doktorata i magisterija znanosti i napredovanje bez ikakvih znanstvenih kriterija, a sve to pod paskom razvijanja nove nacionalne akademske elite?
Kako proizvesti i iznaći akademsko ozračje u kojem će nove ideje proizvesti nove izazove u uvjetima gdje dominira ortačko – jaranski mentalitet, nepotizam i političko stranačka lojalonost u kojoj se guši svaka domišljatost i proizvod nastavnika i studenata? Evo nekih važnih razmjera: – asistenti i pojedini nastavnici u sprezi podržali su kandidaturu podobnih u Senat i menandžment, za uzvrat promaknuto je napredovanje, kroz jezgrovite stupnjeve u organizacijskoj hijerarhiji „visokih letača“ tj. onih podržatelja koji su brzo i visoko napredovali mimo Statutom propisanih standarda i normi; – teme magistarskih radova i doktorskih disertacija nisu disertibilne: fakulteti na kojima se odobravaju teme ne izučavaju ovu oblast za koju se teme prijavljuju, a kandidatima se odobrava izrada disertacije odmah nakon završenog postdiplomskog studija; – nesposobnost nastavnika da zorno pokaže obavljanje programskih zadataka nastavnih predmeta prema stručnim zahtjevima s obzirom na obrazovni profil nastavnika na dodiplomskom i postdiplomskom (i master) studiju, kao i obavljanje mentorstva. I tako, skup nastavnika zahvaljujući „izbornom inžinjeringu“ stekao je stanovite povlaštene pozicije i postali perjanice u promidžbi kadrovsko – znanstvene korupcije i mobbinga, ćime su otkrili svo licemjerstvo bihaćke znanstvene scene, ali i sopstvenu znanstvenu impotenciju. Uistinu je neobično i neinteligentno tako se jako, protiv vlastitih uvjerenja, založiti za nečije promaknuće, a da nema bar minimalan fond stručnih i znanstvenih referenci za postizanje nominala. U srazu međusobnog podmićivanja akademskog osoblja, studenti su, a šta drugo, kolateralna žrtva. Univerzitet u Bihaću funkcioniše po sustavu spojenih sudova odnosno svako interesno ponašanje upravljačke strukture međusobno i istovremeno povlači interes „visokih letača“. Zagovarajući međusobni interes u izazovu karijere mimo prihvaćenih standarda i normi sustava, svrstava te ljude u neodgovorne i besramne. S okončanjem obustave odgovornosti i srama u ovoj visokoškolskoj ustanovi umrlo je civilizacijsko dostignuće – autonomija i akademske slobode. Ova događanja podupirao je interes i neodgovornost menandžmenta, posebno rektora Refika Šahinovića, a sada i novog rektora Mirsada Veladžića.
Prihvatanjem pozicije u upravljanju u horizontali i vertikali, menandžment je prihvatio i legislativu izvršenja upravljačkih zadataka. Iako su zamijenili stolicu, istinski uzrok promjena politike nije se dogodio. Sadašnji pravac je ustvari „reset“ (novi slog slagalice), nego promjena i jasna je stvarnost da nova/stara strategija ne donosi rezultat. Reforma visokog obrazovanja nije u žiži interesovanja novoizabranog rektora, sada već akreditovanog Univerziteta. (Autoru ovog uradka bilo je potrebno četiri godine da ubijedi vlast i akademsku zajednicu, u kojoj je budi rečeno i sam radio do penzionisanja 2010. godine, da Refik Šahinović i njegovi pobočnici čitavu deceniju, u javni prostor odašilju tlapnju, kad je u pitanju akreditacija Univerziteta!). A valjalo je odmah pristupiti dovršenju Bolonje i reformisati studije koji će moći pokrenuti start – ap (pokrenuti vlastiti biznis). Bihaćka akademska zajednica mora se organizovati na temelju analize troškova i prihoda (cost benefit analysis), a ne na fakturisanje usluga i poslovnog gubitka, zbog veće produktivnosti i konkurentnosti. Rektor Mirsad Veladžić vedrio je i oblačio u Okrugu Bihać u vrijeme krajiškog građanskog rata i zbog zasluga za pokretanje međubošnjačkog krvavog sukoba, postao je prvi guverner USK–a. Visoki predstavnik za BiH Carlos Westerndorp smijenio ga je sa svih funkcija i zabranio da se bavi bilo kakvom politikom ili drugim izvršnim poslovima zbog njegove ratne i nacionalističke uloge i djelovanja na području USK–a. Vjerovatno ocjenivši da je prestala opasnost za međubošnjačke odnose, sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko vratio mu je dostojanstvo u augustu 2014. godine. SDA je svog odanog baštinika Mirsada Veladžića, u kadrovskoj križaljki, političkim inžinjeringom, postavila na tron Univerziteta prošle godine. Tamo gdje je stao predhodnik, nastavio je ovaj Izetbegovićev jastreb i već na početku mandata rasporedio je sebi odane nastavnike na poziciju dekana, po ustaljenoj shemi kadroviranja njegove bajkovite stranke. Novi rektor zaslužan je za nastavak korupcije time što je pokušao ovjeriti netransparentni utrošak austrijskog kredita kojeg je vlada Austrije odobrila za opremanje bihačkog Univerziteta. Ohol, kao da je viši od brda, urušio je ozračje samouprave, izazovom sraza i zapleo komunikaciju Rektor – Senat – Upravni odbor, i to zbog pravne kadrovske nadležnosti poslodavca. Ovaj, ne tako težak zadatak, kako sada stvar izgleda, jedino se može razriješiti odstupom, ostavkom ili smjenom rektora. Kao osnivač Vlada i Skupština USK-a nema pravni kredibilitet da zgrabi visoko obarzovanje i uvede kontrolu u pustopošnu i neuređenu autonomiju. Država se odrekla zaštitnika univerziteta i ovlastila Upravni odbor da akreditovano odlučuje u drugom stupnju iz oblasti prava i odgovornosti menandžmenta ove visokoškolske organizacije. Upravni odbor osigurava autonomiju i akademske slobode condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može ništa učiniti) za njihovo integralno ostvarivanje, odnosno stupanj u kojem visokostručan posao pruža slobodu, nezavisnost i diskrecijsko pravo odlučivanja u planiranju, načinu obavljanja posla i upravljanja, uključivo i kadroviranje na relaciji: rektor prvi stupanj – poslodavac i Upravni odbor drugi konačni stupanj – poslodavac. Istini za volju, država daje financijsku podršku visokobrazovnoj sferi, a istovremeno još uvijek interes slobode i samostalnosti temeljen na liberalizmu, žrtvuje na olataru analize troškova i prihoda. No, to državu ne oslobađa da, ukoliko ima nultu toleranciju za korupciju i organizovani kriminal, potakne potpunu potvrdu tog principa i u javnim institucijama, uključivo i Univerzitet u Bihaću, u mjeri kada nezakonite radnje valja kazniti, kao što je kadrovska korupcija, mobbing, nepotizam i netransparentno trošenje austrijskog kredita.