Prof. dr. Nedžad Bašić
Film „Quo vadis Aida“? nije napravljen da bi ljude dijelio i sukobio, nego naprotiv, da bismo bolje razumjeli jedni druge. (Jasmila Žbanić)
Ovih dana rijetko radosna i ohrabrujuća vijest za sve one koji nisu izgubili nadu da se u današnjem svijetu punom mržnje i netolerancije, kriminala, manipulacija i podvala, ipak isplati vjerovati u ljude koji su sposobni učiniti dobre stvari za cjeli ljudski rod i za običnog čovjeka, bez obzira kojoj vjeri, naciji ili rasi pripadao, i koji su sposobni nadahnuti i inspirisati nove generacije da se bore protiv svakog zla u čovjeku. I eto pojavila se je među nama Jasmila Žbanić. Jasmila koja je u sebi nosila toliko emocija, inspiracija, nadahnuća i ljubavi prema cijelom svijetu i običnom čovjeku, da je u jednom trenutku bila moćna da pokrene cijeli svijet, da zastane i da se zapita: Ko je ta Jasmila koja je sa svojom sjajnom ekipom, koju je znalački znala okupiti i motivirati, postavila pitanje cjelom čovječanstvu: zašto su tamo negdje u nepoznatoj zemlji, ma gdje da je ona, brutalno protjeruju, ubijaju i siluju djeca, žene i starci, a da cijelo čovječanstvo nema snage ni volje zaustaviti okrutni i besmislem zločin protiv čovjeka, protiv svega onog što ga čini svjesnim, emotivnim i razumnim bićem i to na samom kraju 20. stoljeća, stoljeća u kojem čovjek dopire do najudaljenijeg kutka galaksije.
I nije Jasmila napravila tako blistvu filmsku priču da bi postavljala pitanje ko su ti ljudi koji su mogli počiniti takva zvjerstva? Nije postavila ni pitanje odgovornosti tih ljudskih monstruma niti pitanje ko su i kakve su to spodobe koje mogu braniti i opravdavati takva monstruazna zlodjela? Jasmila je znala da se ta pitanja trebaju postaviti na drugom za to odgovarajućem mjestu. Ona je svoju filmsku priču usmjerila prema budućnosti čovjeka i njegovog morala što se često gubi u tamnoj sjenci zločina, manipulacija i prevara. Kamera njene filmske priče usmjerena je ka institucijama koje postoje da bi spriječile monstruozne zločine i nedjela zločinaca. A nisu. Kamera njene filmske priče usmjerena je da spriječi da počinjeni zločin ostane u realnom svijeta kao „uzvišeni zločin“ koji bi brzo mogao izjednačiti „identitet zločina“ sa „identitetom žrtve“, sa čime gradi delikatan odnos između „mržnje i zločina“ s jedne strane i „pobune i slobode“ s druge strane. U toj svojoj fascinantno postavljenoj psihološkoj igri između „zločina i žrtve“ i „pobune i slobode“ ona fascinantno razotkriva strukturu društvenih odnosa u kojima se „identitet zločina“ suprotstavlja „identitetu žrtve“ u čemu se nalazi opravdanje za učinjeni zločin. Ona će lucidno u fokus svoje filmske priče unijeti nedostatak ljudskog morala, kajanja i stida za učinjeni zločin, gdje zločinac gradi psihološku igru u kojoj svoju „krivnju“ objektivizira identitetom žrtve, superiorno preuzimajući kontrolu nad „zločinom i žrtvom“.
Taj superiorno lucidni psihološki pristup odnosu „zločina i žrtve“ i „pobune i slobode“ nije mogao ostati neprimjećen od svjetske umjetničke kritike ove blistave umjetničke priče, koja i najteži zločin pretvara u lekciju ljudske humanosti, hrabrosti i tolerancije, a ne u lekciju mržnje i zločina. Ovo je priča koja je zasjenila svu današnju političku i moralnu stvarnost u kojoj živimo. Ova priča motivirat će hiljade i hiljade mladih ljudi, svih nacija i vjera, i onih koji su ostali živjeti tamo gdje je zločin počinjen u njihovo ime, i oni koji su zbog zločina otišli daleko od svog doma, da s ponosom grade svoj identitet na ovoj priči koja u prvi plan stavlja ljudsku potrebu za stalnim i novim traganjima i razumevanjima odnosa „zločina i žrtve“ i „pobune i slobode“. Tamo gde nema pobune nema ni slobode. Gdje nema slobode nema ni pobune. To je Jasmila Žbanić. To je njena filmska priča „Quo vadis Aida“? I treba je stalno ponavljati i to mnogo češće od onih priča koje nam svakodnevno podmeću oni koji su ostali u zločinu i uz zločin, da bi „tolerancija“ a ne „mržnja“ postali dio svakdnevnog života ove zemlje i ovog svijeta. (*)