Sabah, petak ujutru, vani snijeg, kijamet. Ali ništa nas ne smije iznenaditi, pa tako na brzinu obavim jutarnje rituale, pokupim suvozača i pravac Bihać, na posao. Sve u duhu poznate Šimunovićeve misli, da bi stigli na vrijeme, treba krenuti u nevrijeme.

U kanjonu regularno stanje – neočišćen snijeg i oboreno drveće na putu. Neka stabla i granje mičemo da se može proći, negdje gdje se mogu provući samo manja vozila – molimo i usmjeravamo vozače kamiona da se pomjere i omoguće nam prolaz i tako se polako probijamo kroz kanjon. U Grmuši stablo preprječilo cijelu cestu, kao u „Balvan revoluciji“ devedesetih. Stvara se poduža kolona s obje strane. Stigla i grtalica, ali nema „motorku“ da se stablo reže i ukloni. Čekamo… Spontano se nekolicina vozača okupi, pokušavamo odgurati stablo, ne ide. Proradi bosanska improvizacija. Zakačimo granje za moj Ford, lomimo ih s jedne strane, potom Dacia sa druge. Smanjuje se. Odnekud dolazi ručna žaga. Kolega vatrogasac stručno „peruša“ preostale grane, dok ih ostali odnose sa ceste.

Možemo nastaviti dalje. Pokisli, mokri i oznojeni, ali zadovoljni što i na cesti ima dobrih ljudi. Ima sloge i akcije. Nismo bespomoćni. Sjetimo se rata i stvaranja „Sile nebeske“. Preživjeće ovaj narod. Bez obzira što institucije i pojedina javna preduzeća ne rade kako treba. Što isti dan nema ni „struje ni vode“. Što niko nikad ne daje ostavku ili bude smijenjen zbog nebrige za ono za šta prima plaću. Bez obzira što je preko trideset godina od prestanka rata. Bez obzira na sve… Jer neko mora. Kao i u ratu. Jer uvijek neko mora. Sjetimo se i rahmetli Kusura, Sakiba i drugih šehida. A mi preživjeli guramo dalje i probijamo se kroz kanjon… Kroz životne oluje i kijamete.

I naveče pričamo djeci kako smo proveli dan. Da smo bili korisni i snalažljivi. I da tako treba. I da i oni trebaju tako. Da živimo na carskom drumu i da se ne možemo uvijek oslanjati na sistem, moramo improvizovati. I onda nakratko dođe „struja“, pa Džeko i Zmajevi pobjede. Osmijeh. Sreća. Jedna je Bosna. I idemo spavati sretni i zadovoljni. Volim te Bosno!

Zaključak

Sistem koji zavisi od improvizacija je nefunkcionalan model u kome se izazovi rješavaju ad-hoc („u hodu“), što dovodi do manjih postignuća od potencijala. Improvizacija ima smisla dok je izuzetak. Kada postane pravilo, dolazi do destrukcije sistema. Ovakav pristup upravljanju često zamjenjuje jasne procedure izuzetnim naporima pojedinaca, blokirajući dugoročni rast društva ili organizacije.

Piše: Samir Jašaragić, mr. oec.