Enes Topalović živi i radi u norveškom gradu Bergenu gdje je došao u vrijeme potresnih ratnih zbivanja u Bosni. Rođen je 1963. u selu Bare kod Goražda u kojem su inače prvi put ugledali svjetlost dana i književnik Isak Samokovlija (1899-1955) i muzičar Rade Jovanović (1928-1986). Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, a struku je nadogradio djelomičnim studijem u Norveškoj. Član je Društva pisaca Norveške (Den norske Forfatterforening – DnF) i Centra pisaca Norveške (Forfattersentrum), kao i Društva pisaca BiH. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije književna nagrada Srebrenica 2006. godine za priču „Mrtva trka“, književna nagrada Zija Dizdarević 2006. godine za priču „Smijeh u sebi“, književna nagrada ICC Behar (USA) 2008. godine za priču „Hafiz“. Njegov roman „Na kraju svega“ je, na natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa od 106 prispjelih iz cijele bivše Jugoslavije.

Ovaj roman govori dobrim dijelom o Krajini prije i u toku rata. Nekoliko godina radio je kao pedagoški radnik na području naše Ljute Cazinske krajine, i to u selima Gornja Koprivna, Šumatac i Crvarevac. Pošto je u to vrijeme vrlo često posjećivao i naselje Bužim u blizini kojeg nastaje rijeka Glinica, nije nimalo čudno što u njegovim poetskim i proznim ostvarenjima možemo prepoznati doline rječica i brojne pitome brežuljke načičkane na prostoru između rijeke Une, te planina Plješevice i Petrove Gore. Enes je u Bužimu pronašao i svoju životnu saputnicu. Jednu njegovu odu užem i širem zavičaju, a i cijeloj zemlji Bosni nalazimo u priči s naslovom „Dženet“. „Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumovitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje… Koliko je kome šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka, krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi, u merakli hladovni, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke…“. Već je bilo primjećeno da je pripovjedačko umijeće Enesa Topalovića najreprezentativnije baš onda kad nastoji da ključne poruke izražava lapidarno. Iza te lapidarnosti pokazivali su se prostori fundamentalnih čovjekovih osobina i postupaka, te vječno traganje za odgovorima o smislu života, o njegovom izvoru i ušću, ali i tome što nas čeka kada prekoračimo zadnju stepenicu života. A na kraju svega toga čovjek se i bez pogleda u ogledalo ipak susreće sam sa sobom, te spoznaje ono što u sebi nosi. Tako je Enes Topalović uplićući najtananije niti bosanske duhovnosti u rastrgane komadiće istine iz snova od njih stvarao čarobne slike života: »…Ima jedna trokut Zemlja/I kamen joj ima dušu/A duša joj sva od sna/Širina joj svemirska…«.

Norveška je „pametnija i hranjivija zemlja“

Zaista je žalosno što je iz njedara Bosne otrgnut i u svijet otjeran jedan takav intelektualac. Da naše siromašne duše oslobodimo od teških spona neznanja i kolektivne nepismenosti, planira se, nakon popuštanja mjera pandemije, u Cazinskoj krajini (Cazin i Velika Kladuša) organizirati promociju najvažnijih radova, te čitavog opusa pjesnika i književnika Enesa Topalovića, koji je dosad objavio pet romana („Let kroz snove“, „AMANet MREŽA“, „Na kraju svega“, „Preko granice“ i „Sjeme u očima“), dvije zbirke pripovijedaka („Šapat predaka“, „Mrtva trka“) i jednu pjesničku zbirku („Govor iz bešike“). Kao koautor objavio je zbirku poezije s naslovom „Pod istim nebom“, te dvije zajedničke zbirke priča s naslovom „Priče“ i „Vrijeme pričom otključano“ zajedno sa još 20-tak bh pisaca iz dijaspore.  Priče za pomenute zbirke su „antologijski birane“. Enesova zbirka od 33 novele prevedena je na norveški jezik. O njemu je inače napisano više radova, koji su objavljeni u časopisima i revijama Život, Diwan, Oslobođenje, Bosanska pošta, BH Glasnik, BH Magazin, Avaz i Behar, te na brojnim spletnim portalima. Prilikom kontakta sa Enesom, između ostalog nam je kazao: -Norveška mi je „pametnija i hranjivija zemlja“, a Bosna ipak draža. Radim i preživljavam kao „leteći učitelj“ bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika. Tri jezika a jedna plata, ali ne žailim se, niti pomaže. Dobro je, iako se sve manje zajednički organizujemo i udaljujemo jedni od drugih ovdje u bijelom svijetu.

Različiti žanrovi u istom diskursu

Iz štampe je nedavno izašao roman „Sjeme u očima” čiji je izdavač „Lijepa riječ” iz Tuzle. Među desetak pisaca, koliko broji bosanskohercegovačka dijaspora u Norveškoj, Enes Topalović zauzima značajno mjesto, kako po realiziranom stvaralačkom korpusu književnih diskursa, tako i po njihovoj evidentnoj književno-estetskoj vrijednosti.

Već na osnovu bibliografskih podataka može se zaključiti da se radi o plodnom stvaraocu koji se izražava u više književnih žanrova. Topalović vrlo uspješno vlada i lirskom i narativnom tehnikom, ne prezajući da ponekad u stvaralačkom traganju i eksperimentira. Njegove tematske orijentacije su raznovrsne i kreću se od događaja iz ranog djetinjstva, preko iskustava izbjegličkog života i pokušaja prilagođavanja novoj sredini, pa sve do dilema savremenog života i univerzalnih nedoumica u vezi sa problemima ljudskog fatuma i bitka.

Njegov najnoviji roman „Sjeme u očima“, čini se očekivanim nastavkom dosadašnjeg njegovog književno-stvaralačkog stasanja, s jedne strane, ali i osebujnog vrludanja u zamagljeni svijet ljudskog postojanja, genetskog koda, kao i svrhe i cilja tog postojanja, s druge strane. Zato ovaj diskurs zahtijeva strpljivog, temeljitog i pronicljivog čitaoca koji ima znanja i volje da elaborira mnogobrojne protagoniste priče i njihove zamršene relacije. Ključna pitanja koja njih muče najčešće nisu kadri sami razumjeti, pa ih prepuštaju volji Svevišnjeg jer jedino „On sve zna“.

I u ranijim svojim romanima i pripovijetkama Topalović se nije zadovoljavao jednostavnim kompozicijskim rješenjima i strukturalnim modusima, već je uvodio različite novine u pripovijedne tokove, miješajući fragmentarne isječke pojedinih događaja sa imaginarnim „letom kroz snove“, to jest posmatranje „sa one strane života“.

U romanu „Sjeme u očima“ široko se koriste mogućnosti ovog najkompleksnijeg žanra, u smislu apsorbiranja svih drugih žanrova, pa u njemu nalazimo elemente epskog, lirskog i dramskog. Roman počinje prologom i završava epilogom, u njemu nalazimo lirsku pjesmu „SveNur Sjeme“, a preostali dio je satkan od priča, legendi, zapisa i drugih oblika proznog kazivanja. Dakle, autor svjesno koristi različite žanrove u istom diskursu, nastojeći da kroz njihovo komplementarno sadejstvo ostvari kompaktan književni totalitet.

„Sjeme u očima“ najkompleksnije Topalovićevo književno ostvarenje

Fabula počinje „prologom“ studenta kompjuterskog programiranja iz norveškog grada Bergena, Amara Okanovića, koji se našao na snježnom ostrvu Svalbardu sa zadatkom da prevede zapise sa laptopa poznatog televizijskog novinara Farisa Pašića Pipe, koji je zatrpan tamo snježnom lavinom, ali mu nisu mogli pronaći tijelo. Amar bi trebalo da pomogne policiji prevodom zapisa sa laptopa na norveški ne bi li pronašli tragove Pašićevog misterioznog nestanka. Tu se otvara široka lepeza mogućih priča koje zaintrigiraju mladog prevodioca, pogotovo kada dolazi do loze Okanovića, čije prezime (po majci) nosi i sam on. Amar se nada da će u kompjuterskim zapisima pronaći i dio svog izgubljenog  porodičnog stabla.

Nakon toga slijedi niz likova koji su povezani raznim događajima i situacijama, od Farisa Pašića Pipe, znamenitog novinara koji se uputio na otok Svalbard da napravi dokumentarac o „sjemenima“ koje je tu pohranila savremana civilizacija da se sačuvaju ako zemlja bude uništena, profesora biologije Nurudina Okanovića, koji mu daje bilješke djeda Okana, pa do starog Ibrahima i tajnovitog mislioca Dauta iz Pazarića. Svi oni imaju određene traumatične doživljaje i pokušavaju da odgonetnu smisao i zadaću vlastitog života na zemlji.

Ipak, glavni dio romana posvećen je tajnovitom hafizu Omeru Okanoviću Okanu i njegovom životnom putu, od sela Gradine i Kamenice, školovanja u Sarajevu i Kairu, pa do imamske službe u džamiji pod Bistrikom. Kroz različite susrete s ljudima, opise raznih događaja iz raznih vremenskih odsjeka i sjećanja na mnoge legende, autor ostvaruje zanimljiv svijet romana u kojem se stalno prepliću pitanja zbilje i fantazije, ovog i onog svijeta, dobra i zla, smisla života i traženja „sjemena sreće“. Jedan od središnjih dijelova romana jest u Okanovom susretu sa čudotvornim Dautom iz Pazarića. Daut sa Okanom vodi nemušti razgovor, to jest komuniciranje mislima, bez riječi. Tu se pojašnjava pitanje ljudskog bitka, njegove zadaće na zemlji, odnosu prema dugima, Allahu i samom sebi. Daut je oličenje „početne čovjekove uloge“ koje mu je dao Stvoritelj, kao i znanja koje obični čovjek nije koristio u trci za ovozemaljskim nagonima i koja su zato vremenom zakržljala. Posebno je tu istaknuta duhovna snaga koja je u ljudima ostala nerazvijena i koju danas imaju samo odabrani. Roman se završava Amarovim epilogom u kojem on sumira saznanja o izgubljenom novinaru Farisu Pašiću Pipu sljedećim riječima: „Da li je mislio da će na Svalbardu naći nešto posebno, nešto što svi na ovom svijetu zalud tražimo, ključ kojim je uvezana mreža svega u svemu, i među zvijezdama i među nama, naći Izvor i Uvor lanca gena, završetak priče o Okanovom traganju, sjeme svega u njoj, nîti velike Volje, ili je samo pratio zastranilog ekscentrika profesora Okanovića? Ima li sve to veze sa nejasnom ulogom Jusufovih gena ispod Vatrišta koji su iskrili u profesoru? Možda i u meni? A možda je došao na ovo ostrvo da se izgubi da bi se našao, u nečemu smislenijem od zemne prolaznosti? Ko zna zašto smo dobili iste signale i zašto nas je ovo ostrvo zvalo. I šta se na njemu, ili u njemu, skriva ispod debelog snijega i leda. Nemamo mi veselog pojma ni o čemu izgleda. Ni šta se krije u Vatrištu ni na Svalbardu. Dok se ne pređe posljednja granica… Jedno se ipak zna: Pipo, Nurudin i hafiz Okan su svoju zapitanost uspjeli zasaditi i u meni. Klica se valjda prenosi i mislima, kao što iskri i u genima. U kojima je Kreator upakovao i uloge ljudima, dao im putokaz i uputu u njima samima. Duša, ko je u sebi nađe, duša je poseban poklon od Njega, u posebno svjetlo upakovana, i u njoj su iskre koje nas vode, kako koga i ko zna kuda. Posebno izabrani slijede te impulse koji su jači od razuma. (Zvuči glupavo, a možda i nije: mojima i meni je u krvi izgleda neka špekulativna neodređena nauka, knjiška filozofija pomiješana sa vjerom, nagon da se dopre do mehanizma magije po kojoj se sve stače i rastače, i sve s mjerom i namjerom funkicioniše“.

Pomenuti citat iz romana, kako se čini, sublimira osnove autorove idejne zamisli, gdje glavni narator Amar kompletira svoje porodično stablo u kojemu su, kako kaže, ukrštene mnoge loze Okanovića, te u njegovoj krvi kruže geni njegovih predaka i „kodovi vječne Svjetlosti“. Istovremeno, citat može poslužiti čitaocu da stekne lični dojam o jeziku i stilu cjelokupnog romanesknog diskursa.

Jednom riječju, mada je Enes Topalović već kroz ranije objavljena djela dokazao da je izrastao u vrsnog prozaistu, „Sjeme u očima“ je njegovo najkompleksnije dosadašnje književno ostvarenje, te ga se najtoplije preporučuje čitaocima.

Svi oni koji žele saznati nešto više ili pročitati koje djelo književnika Enesa Topalovića, mogu to potražiti na njegovom profilu: https://www.facebook.com/enes.topalovic.3  Knjiga se na bosanskom može naručiti na linku: www.bosanska-rijec.com

Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ