SANSKI MOST….Dvadeset godina se navršilo od povratka prvih građana srpske nacionalnosti u Lušci Palanku, koja je udaljena dvadesetak kilometara od Sanskog Mosta, a upravo na današnji dan svojim kućama se vratilo 19 mještana, kaže sekretar ove mjesne zajednice, Borislav Tešić. Prisjeća se kako je tada bio jedan od organizatora povratka i dodaje kako je to bilo teško vrijeme jer su rane iz proteklog rata još uvijek bile svježe i bolne. Ističe kako je tada probijen led i da je potom započeo masovniji povratak Srba u Sanski Most i druge gradove na području Unsko sanskog kantona.
-U Lušci Palanci je u to vrijeme boravio veliki broj protjeranih Bošnjaka i to najveći broj njih s područja Banjaluke i Prijedora. Svi su imali zajedničku muku, Bošnjaci su željeli svojim kućama, a Srbi su htjeli na svoje, kaže Tešić. Među prvim povratnicima u ovo živopisno podgrmečko mjesto bila je i Radojka Dragičević, koja se tada, skupa sa suprugom vratila kući. -Izbjeglički dani su bili teški, živjeli smo kao podstanari u jednom selu nadomak Banjaluke, jedva sastavljali kraj s krajem i odmah smo se, među prvima, upisali za povratak. Nikada se nismo pokajali jer je najljepše biti svoj na svome, nikome ništa ne duguješ i ne polažeš računa, kaže Dragičevićeva.
Njeno mišljenje dijeli i Ranko Jarić, koji je također bio u grupi prvih povratnika u Lušci Palanku. -U početku je bilo teško, jer je trebalo obnoviti ono što je porušeno i organizovati život. Vremenom smo uspjeli, zahvaljujući donatorima, jeste da je bilo teških perioda, ali je čovjek ipak svoj na svome, kaže Jarić. Ipak, žalosti ga što se u proteklom periodu nisu vratili mladi i kaže kako ima tri kćerke koje danas žive na području Republike Srpske. -Mladi bi se možda i vratili da ima posla i radnih mjesta. Ovako, ostali su većinom stariji, a i Palanka je opustila. Nema dana da neko ne umre i sve nas je manje, dodaje sa sjetom. Tešić kaže kako danas u samoj Lušci Palanci živi 161 mještanin, dok je prije rata ova varošica imala oko 700 stanovnika.
-Mlađi su u međuvremenu životnu egzistenciju zasnovali na drugim mjestima, mahom u Republici Srpskoj, Srbiji ili inostranstvu i tek ponekad navrate u rodni kraj. Povratak ipak nije ispao onako kako smo očekivali prije dvije decenije, a za to ima mnogo razloga, smatra Tešić. On kaže kako Lušci Palanka danas dijeli sudbinu brojnih drugih povratničkih mjesta širom BiH, ali raduje i nadu budi pokretanje nekih privrednih kolektiva koji zapošljavaju povratnike, kao što je fabrika peleta i rudnik boksita, koji uskoro treba započeti s proizvodnjom. Zlatan ČEKIĆ
