Čitati iz knjiga je jedno, a pogledati uživo nešto sasvim drugo
ČANAKKALE – Članovi KUD-a „Vrnograč“ i „Sevdah“ iz Bužima koji su zajedno nastupali na Drugom Međunarodnom festivalu folklora u turskom gradu Biga, sretno su se vratili svojim svakodnevnim obavezama. Sedam dana na dugom a zanimljivom putu izuzetno brzo prođe, pogotovo kada vam domaćini ne daju prostora za opuštanje i odmor. Boravak kod domaćina u selu Kalafat i gradu Bigan bio je ovoga puta isplaniran do najsitnijih detalja, o čemu je bilo govora u prethodnim reportažama. I povratak kući domaćini su također dobro isplanirali te nas sa azijskog kontinenta otpratili do Evrope i Galipolja na kojem se prije sto godina odvijala najžešća i najkrvavija bitka u povijesti ratova uopće.
Nakon jutarnjeg oproštaja, desetak naših domaćina krenulo je sa nama autobusom i automobilima do Čanakkalea, grada od oko 120 hiljada stanovnika koji se poput Istanbula prostire na oba kontinenta. Azijski dio je luka i ljetovalište i administrativni centar istoimene regije. Smješten je na azijskoj, južnoj obali moreuza Dardaneli, na njegovom najužem dijelu, blizu mjesta gdje se susreću Mramorno i Egejsko, more, kao i Evropa i Azija. Tu u Čanakkaleu domaćini su nam organizirali kraću posjetu drvenom Trojanskom konju. Inače, Trojanski konj je pojam iz grčke mitologije. Grci su godinama bezuspješno pokušavali osvojiti grad Troju. To im je uspjelo tek kada je vidovnjak Kalchas sazvao sve važnije tadašnje ratnike i rekao im da Troju mogu samo osvojiti uz pomoć lukavstva. Grčka opsada Troje trajala je deset godina. Videći da nikako ne mogu da probiju zidine Troje, Grci su smislili novo lukavstvo – ogromnog šupljeg drvenog konja. Konja je sagradio Epej i ispunio ga grčkim ratnicima, koje je predvodio Odisej. Ostatak grčke vojske je tobože napustio ratište, a u stvari se sakrio iza planine Tened. Trojanci su prihvatili konja kao znak mira. Grčki špijun Sinon je ubijedio Trojance da je konj poklon, uprkos upozorenjima Laokoona i Kasandre. Lijepa Helena i Deifob su također ispitivali konja. Trojanci su uveliko slavili podizanje opsade, i kada su Grci izašli iz konja, čitav grad je bio omamljen pijanstvom. Grčki vojnici su otvorili kapije grada da bi ostatak vojske ušao i grad je nemilosrdno opljačkan, svi muškarci su pobijeni a žene i djeca odvedeni u ropstvo.
Trojanski konj u gradu Čanakkale
Veći dio nas kad čuje za Troju prvo pomisli na čuveni rat koji je trajao deset godina, koji je Homer opisao u svom djelu. Trojanski rat je desetogodišnji rat između Grka i stanovnika Troje. Smatra se kako je povod ratu bila lijepa Helena, žena spartanskog kralja Menelaja koju je oteo Paris, sin trojanskog kralja Prijama. Grci koji su bili nadmoćniji, deset godina su opsjedali Troju da bi je na kraju osvojili prevarom pomoću čuvenog drvenog konja. Troja ili Ilij je legendarni grad te ime arheološkog nalazišta na navodnoj lokaciji homerske Troje u Maloj Aziji, danas poznatije kao Hisarlik u sjeverozapadnoj Turskoj, u blizini morske obale jugozapadno od Dardanela pod planinom Idom. Puno je bilo nagađanja oko toga gdje se Troja stvarno nalazila, međutim novija istraživanja, odnosno iskapanja pronašla su tragove starijeg naseljavanja koja sežu u pet hiljada godina prije Krista. Od 1998. godine Troja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine koja se nalazi u Aziji i Oceaniji. Trojanski konj, drvena rekonstrukcija iz filma Troja iz 2004. nalazi se na obali turskog grada Čanakkale. Prisjetimo se samo kako historičari godinama tvrde da se Troja nalazi u BiH, oko Gabele, međutim, mi ne znamo takvo što iskoristiti.
Galipolje mjesto borbe za život i smrt
Galipolje odnosno Čanakkale predstavlja borbu za život i smrt i predstavlja odbranu od čelika sastavljenu od mesa i kostiju. Čanakkale je ime mjesta na kojem su se lavovski borili mladunci koji su došli iz svih sela zemlje, sa svih njenih planina. Dvadesti vijek je posljednji u nizu u kojem su Osmanlije snažno bile napadnute. Velike zapadne države željno su očekivale smrt Osmanske države, koju nazivahu „bolesnikom“. Posao brisanja Osmanlija sa historijske scene, najveći prioritet neprijatelja, izgledao je lako, osim toga, na čelu države nije bilo diplomatskog genija oličenog u liku sultana Abdullhamida II. Jula 1914. proglašena je opća mobilizacija, svi koji su mogli nositi oružje bili su pozvani u vojsku. Osmanlije su se svim svojim bićem spremale za borbu na život i smrt. Ovo uzbuđenje obuzelo je cijeli narod. Poput ranjenog lava svi su čeznuli za posljednjim krikom. Zašto se desilo Čanakkale? Ovo pitanje objašnjava komandant engleske vojske: prvi prioritet ekonomske pobjede našeg stoljeća jeste osvajanje Istanbula. Uzet ćemo ga po bilo kojoj cijeni! Nadam se da će budući učenici vojnih škola učiti o tome kako smo se tijesnili na ovim bezvrijednim stijenama da bismo primorali jednu veliku imperiju da izvrši harakiri. Ove stijene predstavljaju idealno mjesto za probadanje crnog srca osmanskog sultana. Međutim, mač mu je samo dotakao ruku i iz rane je tek počela curiti krv. Svakog dana bori se sa smrću. Čak i da ne napredujemo ni za jedan metar, halifina krv će teći u ovu posudu sve dok mu duša ne izađe! Krajem februara Čerčil je na sastanku kabineta kazao slijedeće: Ekselencijo, svakako više ne sumnjate. Zar vam nisam rekao da ćemo preći Moreuz čak i da nam vežu jednu ruku? Eto veličanstvene pobjede naše flote! Na ulazu u Moreuz uništena su četiri utvrđenja. Da, ovaj front je veoma precizno otvoren. Pomoći ćemo Rusiji, teško poraženoj o Njemaca, oronula Osmanska država nestat će sa scene. Kada naša nepobjediva flota pređe Čanakkale, prije nego što naša vojska uđe u Istanbul, tamo će buknuti ustanak. Veliki broj hrišćana i levantinaca, koji žive u glavnom gradu Osmanlija, u ovom trenutku izvode posljednje probe za slavlja koja će organizirati! Naspram zapadnjačke mržnje, Anadolijom je vladao spokoj seher vakta. Stotine hiljada mladunaca nalazilo se uz svoje majke koje su ih ponosno odgajale. I stotine hiljada majki na čela koja su nekada s ljubavlju milovala stavljale su najprije poljubac, zatim svoja srca. Da, stavljale su svoja srca na njihova čela, jer, ako se tim čelima približi metak najprije će pogoditi majčino srce. Uz ove misli majke su ispraćale djecu na front.
I Bošnjaci su branili Osmansko carstvo na Galipolju
Na uskom prostoru Bosfora i Dardanela sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, siromašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina. U evropskim udžbenicima iz historije to je čuvena bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i objašnjenom. Bitka na Čanakaleu, koja je u Evropi poznatija kao Bitka na Galipolju, bila je jedna od najkrvavijih i najžešćih bitaka u Prvom svjetskom ratu, ali, po mnogim pokazateljima, i u povijesti uopće. Danas se, ujedno, u Turskoj slavi i Dan šehida u sjećanju na one koji su položili živote za domovinu. Pomorska bitka koja se odigrala između 3. novembra 1914. i 18. marta 1915. godine u Galipolju, kao i kopnena bitka koja se desila između 25. aprila 1915. i 9. januara 1916. godine, bitke su koje zauzimaju najznačajnije mjesto u turskoj, pa i historiji muslimanskih naroda ovog djela svijeta. Spomenute bitke imaju značajno mjesto u historiji Turske, jer osvajanjem poluotoka Galipolje Saveznici, predvođeni Britanskim carstvom, bi bili u mogućnosti nastaviti put sve do Istanbula i izbaciti Osmanlije iz tadašnjeg glavnog grada spomenute zemlje. Time bi i Turska, kao i mnoge zemlje tog dijela svijeta, potpala pod kolonijalni jaram. Zapravo, ujedinjene snage Britanskog carstva i Francuske su povele bitku u namjeri da zauzmu Istanbul i tako uspostave kontrolu nad strateški bitnim moreuzima Bosforom i Dardanelima. U bici su učestvovali vojnici iz britanskih kolonija poput Australije, Novog Zelanda, Irske, Indije… što se kasnije često smatrao razlogom neuspjeha Saveznika na Galipolju, gdje je poginulo, kako se procjenjuje, 131.000 vojnika, dok je ranjeno 262.000. Međutim, kasnijim istraživanjima utvrđeno je kako su razlozi neuspjeha greške komandanata, ali i velika želja Turaka, Bošnjaka, odnosno svih naroda tadašnjeg Osmanskog carstva da brane svoju domovinu. Naime, nakon početka bitke na Čanakaleu građani iz svih dijelova Osmanskog carstva, kao i državljani onih zemalja koje su ranije bile u sastavu Carstva, uputili su se na bojno bolje kako bi se „borili za svoju domovinu i vjeru“. U bici su tako, osim Turaka, učestvovali Bošnjaci, Kurdi, Čerkezi, i drugi koji su tada živjeli pod Osmanlijama. Prema nezvaničnim informacijama na Galipolju je u borbi za Osmansko carstvo stradalo najmanje 15 hiljada Bošnjaka o čemu svjedoče i njihovi mezari i nišani na Čanakaleu.
Šta se desilo 18. marta 1915. godine?
U jutarnjim satima iščekivali su se napadi. Oko 12:00 sati istog dana, tri turske tabije (tur. utvrde) su mnogo oštećene, a bombardovane su i ostale tabije. Na koncu je 18 savezničkh ratnih brodova uspjelo preći kroz Dardanele. To je bio dio taktičke zamisli Osmanske vojske. Plan je bio da, čim Saveznici budu u dometu njihovih oruđa, započnu napad. Tako su se ratni brodovi Saveznika sve više približavali, a Osmanlije jačale. Ipak, snage Saveznika su se približile Čanakkaleu na sedam kilometara. To su bili najžešći trenutci cijele bitke. Francuski ratni brod „Gaulois“ bio je razbijen tokom turskih bombardiranja Drugi francuski brod, „Bouvet“ naišao je na podvodnu minu i potonuo sa 639 članova posade. Također, ratni brodovi „Suffren“ i „Gaulois“ su imali istu sudbinu. Istog dana na podvodne mine naišli su i „Irressistible“, „Inflexible“ i „Ocean“. Oko 17:30 sati britanski admiral John De Robeck, izgubivši tri broda, a još toliko ih je oštećeno, odlučio se na povlačenje. Nakon poraza na moru Saveznici su doživjeli sličnu sudbinu i tokom žestoke kopnene bitke.
Bošnjaci u Čanakaleu i Šehitlucima
Tokom Prvog svjetskog rata protiv Osmanlija su ratovali vojnici sa svih sedam kontinenata. Pritisnuti silinom udara Osmanlije su potražile spas na Balkanu, animirajući balkanske dobrovoljce, mahom Bošnjake i Albance, da im pomognu. Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti s 253.000 poginulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je mnogo i Bošnjaka, kako onih porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Albanije, Kosova tako i iz Sandžaka. Tursku vojsku je predvodio Kemal Atatürk, kasniji utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik, koji je svoj vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja gdje je i ranjen. Danas Galipolje u Australiji i Novom Zelandu predstavlja simbol velikog, nepotrebnog i uzaludnog stradanja, te se u tim zemljama 25. aprila svake godine obilježava Anzac Day, spomen na žrtve Galipolja. Osim pod nazivom Galipoljska bitka ova se bitka još zove, prema turskim izvorima, Čanakkale Savaşları, „Bitke kod Čanakkale“ (prema gradu Čanakkale na južnoj azijskoj strani Dardanela) te Dardanelles Campaign, „Dardanelski pohod“, prema američkim izvorima. O bitci je snimljeno nekoliko filmova, od kojih je Galipolje, australskog redatelja Petera Weira, zasigurno najpoznatiji.
Šehitluci kao ogromno spomen obilježje izgledaju danas impresivno. Razgledanje i boravak je dobro osmišljen i isplaniran što je bilo potrebno samo zbog činjenice da u ovaj kompleks znatiželjne posjetioce svakog dana u prosjeku doveze samo 150 autobusa. Puno toga moguće je pogledati iz automobila. Spomen obilježja, spomenici, trašeji, bolnice, mjesta pogibija, svuda su pored jednosmjerne saobraćajnice. Naš vodič objašnjava i priča ono što se ne nalazi u udžbenicima i literaturi. Zastajemo pored spomen obilježja koje prikazuje kako vojnik nosi drugog ranjenog vojnika. Taj prizor navodno je puno toga promijenio u borbama. Turski vojnik uzeo je u naručje ranjenog protivničkog vojnika sa Novog Zelanda i odnio ga na njegov položaj, do njegovih vojnika. Kad su to vidjeli vojnici saveznika, međusobno su zaključili kako se oni ne bore protiv divljaka već normalnih ljudi koji samo brane svoje i koji su puni ljudskosti. Drugo spomen obilježje prikazuje vojnika koji je sam, pri tom i ranjen, uspio da u top stavi topovsko tane teško 240 kilograma i da njime pogodi čelni brod koji je trebao proći prema Istanbulu. Taj vojnik je, priča vodič, živio poslije toga 50 godina a kada se trebalo graditi spomen obilježje na taj događaj, nije znao objasniti kako je sam to mogao izvesti, već je kazao: zaratujte ponovo pa ću vam pokazati. Ono što je posebno zanimljivo i zapravo pohvalno za to vrijeme da je Ataturk odmah po prestanku rata dozvolio izgradnju spomenika svim stradalim, bez obzira otkud su dolazili pa je tako pored saobraćajnice puno spomenika poginulim vojnicima koje su izgradile njihove države, a ovo u vezi toga piše na jednoj ploči: „Vi, junaci koji ste prolili krv i izgubili živote, sada ležite u tlu prijateljske zemlje i zato počivajte u miru. Mi ne pravimo razliku između Johnnieja i Mehmeta koji leže jedan pokraj drugoga u našoj zemlji. Vi, majke koje ste poslale sinove iz dalekih zemalja, obrišite suze. Vaši sinovi sada počivaju u miru u našim srcima. Izgubivši živote na ovom tlu, oni su postali i naši sinovi“, riječi su prvog predsjednika Republike Turske Kemala Ataturka uklesane na komemorativnoj ploči u zaljevu Ansak, postavljenoj 1934. godine u čast vojnicima poginulim u Galipoljskoj bici. Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ
