Ne postoji odgovorna autentična krajiška politika 

Trenutno je u USK-u najaktuelnije pitanje: kada će biti formirana nova skupštinska većina koja će sastaviti novu Vladu i nakon toga, poklopiti korištenje javnih dobara i javnih funkcija sa svojim ljudima. Za ovo je važno po svaku cijenu obezbijediti famoznih 16 poslanika. Pri tome niko i ne pominje na kojim razvojnim postulatima će biti formirana Vlada Kantona. U ozbiljne namjere svake skupštinske većine normalan čovjek vjerovao bi pod uslovom da ona decidno kaže kakvu će razvojnu politiku provoditi, kojim ljudima, u kom roku, te da će se povući ako obećano ne bude i realizovano. Budući da toga nema, onda se love preletačevići koji određuju cijenu za svoj prelet, a ni u fusnoti se ne obaziru na predizborna obećanja. Sve se ovo već godinama događa jer ne postoji odgovorna autentična krajiška politika.

Autor: Prof. dr. Husein Muratović – Bužim

Ustanovljenje autentične krajiške politike danas je najvažniji politički, ekonomski i moralni zadatak, posebno u kontrkstu izraženih napora da se dođe na vlast po svaku cijenu u situaciji kada nas preplavljuju migranti, a naši mladi odlaze u inostranstvo bez povratka. Autentičnost krajiške politike u okviru BiH, odnosno FBiH, značajna je ne samo za Bosansku krajinu, odnosno uži njen region, Unsko-sanski kantom, već i za BiH kao cjelinu. Naime, USK je zapadni prozor BiH, koji je imao i ima historijski značaj, jer je ovo područje:

  • zadnje palo pod okupaciju turske carevine i austrougarske monarhije,
  • bilo prvo slobodno područje u porobljenoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, u kojem su održani kongres USAOJ-a i Prvo zasjedanje AVNOJ-a (tzv. Bihaćka republika),
  • bilo brana da se u zadnjem ratu ne stvori Velika Srbija,
  • uvijek bilo na udaru svih neprijatelja, ali uvijek ostalo nepokoreno.

USK danas je, nažalost, emigraciono-imigraciono područje sa kojeg se vrši masovno iseljavanje stanovništva u zapadnoevropske zemlje, a sabirni centar migranata. Iako je ovo područje najljepše parče na zemljinoj kugli, sa bisernim rijekama, prekrasnim šumama, starim gradovima i historijskim spomenicima, širokogrudnim i hrabrim ljudima, ono ubrzano ostaje bez najvažnijeg faktora bitisanja i razvoja: bez domicilnih, mladih ljudi!?

U vezi s naprijed navedenim, postavlja se ključno pitanje: zašto nam se ovo dešava i zašto je USK po svim relevantnim pokazateljima sa prvog mjesta nakon rata došao na zadnje mjesto u Federaciji BiH? Odgovor na ovo pitanje je višeznačen, a svodi se na činjenice da:

  • kreatori i donosioci razvojnih odluka, odnosno ekonomske politike, nisu bili dorasli zadatku da racionalno iskoriste postojeće prirodne i ljudske resurse,
  • da su kreatori i provodioci ekonomske politike zapostavili proizvodnju na račun uslužnih djelatnosti (trgovine i ugostiteljstva),
  • da su zapustili srednja i velika preduzeća, namjerno ih dovodeći u predstečajno stanje da ih lakše poklope stranački ljudi korištenjem bezvrijednih certifikata, a bez ozbiljnog priticanja svježeg kapitala,
  • da su olako prihvatili tadašnji koncept međunarodne zajednice da se forsiraju mala privatna preduzeća (pretežno u domenu usluga), koja objektivno nisu mogla biti zamajac ozbiljnijeg razvoja, posebno ne na kratak rok,
  • u raspodjeli novostvorene vrijednosti forsirana je visoka neproduktivna javna potrošnja u odnosu na BDP, a zanemarena proizvodnja, zaposlenost i izvoz,
  • poreska politika tada i danas u funkciji je prikupljanja javnih prihoda s ciljem da se pokrije prevelika neproduktivna javna potrošnja, ali ne i da se podstiče proizvodnja,
  • predmet kupovina su dominantno inostrane robe potrošnog karaktera, čija povećana tražnja ne utiče na domaću proizvodnju, već na uvoz, tako da ona nije u funkciji podsticanja razvoja, već u funkciji povećanja osnovice za obračun PDV-a, ali i povećanje debalansa u vanjskotrgovinskoj razmjeni,
  • monetarna politika u osnovi se svodi na politiku proširene mjenjačnice, jer Cenzralna banka BiH radi po sistemu Karensi boarda (Valutnog odbora), koja se zasniva na dvije ključne pretpostavke: fiksnom kuru KM u odnosu na euro kao sidrenu valutu i na zahtjev da se emituje onoliko KM koliko ima pkrića u eurima. U ovakvim okolnostima ne može se provoditi iole ozbiljna monetarna politika s obzirom da Centralna banka od svih instrumenata monetarne regulacije ima samo instrument obavezne rezerve, ali ne i eskontnu/diskontnu politiku, politiku operacija na otvorenom tržištu, niti politiku kredita, zabrana, itd. Ovakva monetarna politika ima za cilj monetarnu stabilnost oličenu u stabilnosti kursa KM u odnosu na euro i cijene, ali ne i razvojnu komponentu. Kao posljedica ovoga, preferira se uvoz i potrošnja, umjesto proizvodnje i izvoza.

Autentična krajiška politika zaslužuje temeljita istraživanja sa više aspekata. Pri tome se moraju imati na umu ograničenja koja postoje u pravnom ustroju Zemlje, ekonomska (ne)razvijenost, saobraćajna izoliranost USK-a i nedoraslost ljudi koji se predstavljaju da racionalno vode ovu (krajišku) politiku. Pored navedenog, od završetka rata pa na ovamo, izabrani predstavnici Krajine od nivoa općine, preko Kantona, do nivoa Federacije, odnosno Države, prave jednu stratešku grešku: većina ih u prvi plan stavlja isključivo lične interese i interese svoje familije, stranačkih prijatelja i interesnog kartela, za račun javnog interesa! Stoga politički traju samo dok imaju mandat, a poslije toga nisu uticajni ni poštovani čak ni u mjesnoj zajednici iz koje potiču. Znajući za ovo, rukovodioci stranaka u centralama u Sarajevu opravdane potrebe Krajine i ne uzimaju ozbiljno u razmatranje. Pristanak Krajišnika za „dobrobit“ BiH se podrazumijeva i oni su tu samo da bi podigli ruke! To da je Bosna na primjer i u Bužimu, Cazinu ili Ključu, nije za njih važno.

Budući da se lako prodaju ljudi bez karaktera, oni oko sebe okupljaju upravo takve face. Uz to, radi se, po pravilu, o nedovoljno sposobnim ljudima. No, krenimo redom, akcentirajući neka pitanja u kontekstu ove teme:

  1. USK je do sada imao mnoštvo premijera. Tvrdim da 80% stanovnika Kantona ne zna nabrojiti ni njih pet. To, koliko su „uradili“, vidi se! Većina ih je nakon mandata završila u javnim preduzećima ili su profesori na Univerzitetu u Bihaću, a neki su završili u zatvoru. To da su doktorirali na analizama firmi koje su listom ubrzo nakon toga otišle u stečaj, nikoga nije briga. Logični zaključak: ovi ljudi i njihovi proizvodi (diplomirani) ne mogu biti nosioci ozbiljnog razvoja!
  2. Poslanici u Skupštini USK-a su ljudi koji su tu uglavnom zbog ličnih interesa. Uz to su, po pravilu, nesposobni, lijeni, nezainteresovani, pohlepni… Jednom rječju: nedorasli ulozi  sa stručnog i ljudskog aspekta. Zaključak: oni ne mogu da artikulišu potrebe i interese građana našeg Kantona!?
  3. Izbor Vlade USK-a je priča za sebe. Iako ona treba da je stručni, operativni organ, ona je zbir uslovljavanja, pogađanja i nadmudrivanja. Dakle, sve više nego što je stručnost! U principu, radi se o ljudima improvizatorima, koji pričaju fraze, a do zaključaka ne dolaze analitičkim putem jer ga i ne poznaju. Nakaradno je što oni smatraju da trebaju obavljati političke, a ne radne funkcije. Zaključak: ovako sastavljena Vlada ne može artikulirati objektivno nužno učešće Kantona u Federaciji?
  4. Sve naprijed navedeno provodi se godinama jer narod  bira ovakve „kadrove“ uz suport dijela ljudi u vjerskim zajednicama. Zaključak: narod se zloupotrebljava!
  5. Obrazovanje, posebno visoko, najveći je jad i bijeda, ali i produkt ovakve politike, jer se diplome obezbjeđuju na relativno lak način. Uz to, primitivizam hara u svim segmentima društva i postaje sve opasniji po Državu i naciju. Dok pišem ovaj tekst čuh decidan stav najznačajnijih predstavnika Evropske unije (citiram) „da nema ozbiljnih inostranih ulaganja u privredu BiH jer inostrani investitori ne vjeruju u stručnost domaćih kadrova!“ Ovo je najveći šamar kvaliteti našeg obrazovanja. Bilo kakav komentar je suvišan. Zaključak: ovakvo obrazovanje namjerno je projicirano da se lakše vlada polupismenim, „visoko“ obrazovanim kadrovima! Dakle, kakvog je kvaliteta politika, takvog je i obrazovanje.
  6. Budući da u BiH nema kritične mase, postavlja se pitanje: kako promjeniti stanje ne samo u USK-u nego i u Državi? S tim u vezi, moguća su dva scenarija: prvi, da se razbijemo kao truhla misirača (bundeva) kada rasprodamo preostala javna dobra i kada se više ne budemo mogli zaduživati, i drugi, da se primjeni Lenjinov tip revolucije! S obzirom da su oba scenarija ekstremna, postavlja se pitanje: koji je onda scenarij racionalno primjenljiv? Moram priznati da ga u provedbenom smislu ne vidim. U teorijskom smislu, redosljed radnji na razvojnoj revitalizaciji općina i USK i BiH bio bi:
  7. a) smanjiti javnu potrošnju za 30%, odnosno dovesti ju na nivo njenih učinaka,
  8. b) općinski vijećnici i poslanici na svim nivoima morali bi biti amateri i imati samo dnevnice kada se održavaju sjednice i plaćene putne troškove. Time bi se postigao princip da te poslove prihvate da rade časniji ljudi od postojećih, koji su tu uglavnom zbog trgovanja mandatima, zapošljavanja rodbine, odnosno novca u krajnjoj liniji,
  9. c) vlade bi morale biti sastavljene od ljudi koji iza sebe imaju dokazane reference, a ne na brzinu sklepane fakultete, a u suštini su polupismeni za poslove na koje se postavljaju. Ni ovo nije slučajno, jer su takvi ljudi poslušni i njima je lako manipulisati!
  10. d) vlade bi se ocjenjivale svake godine nakon što podnesu izvještaj o (ne)ostvarenju planiranih poslova. U slučaju neprihvatanja egzaktno mjerljivih rezultata, pravilo bi bilo: smjena!
  11. e) strategiju razvoja radili bi: vlada, dokazani poslovni ljudi, referentni profesori sa univerziteta i načelnici općina. Ona bi se zasnivala na raspoloživim prirodnim i radnim potencijalima, a konkretno bi se znalo ko je odgovoran za ovu strategiju,
  12. f) operativna politika rezultirala bi iz strategije, a odgovornost za njeno provođenje bila bi isključivo na vladi, odnosno izvršnom organu datog javno-pravnog kolektiviteta.

Da bi se naprijed navedeno provelo, narodu je neophodno reći istinu o stanju bez bojazni i straha. Postojeće garniture to ne smiju. Istina, nove stranke, po pravilu, iznikle iz SDA i SDP-a, utrkuju se ko će žešće reći ono što kod SDA, odnosno SDP-a ne valja, ali ni jedna od njih ne kaže: riješićemo probleme u tom roku, tim kadrovskim i materijalnim resursima i na transparentan način. Zašto? Za to jer to ne znaju, niti im je to cilj, već je cilj  dobiti manadat i na račun sirotinje ljenčariti četiri godine!

Da probleme naše generacije  ne bi ostavljali našoj djeci i unucima, potrebno je, bar u Krajini, organizovati referendum na temu:

  1. ko i na kojim osnovama treba koncipirati autentičnu „krajišku politiku“,
  2. kako provoditi tu politiku u okviru probosanske razvojne politike,
  3. koje kontrolne mehanizme ustanoviti da bi se ona provodila i
  4. ko treba biti kontrolor te politike!

Ako naprijed navedeno nismo spremni i sposobni provesti, onda i ne zaslužujemo ništa bolje nego što postoji danas: beznađe i bježanija mladih na Zapad.

Budući da je politika razvoja politika prioriteta, valja odrediti prioritete za Kanton i općine na području Kantona. Krenimo od Općine Bužim i odredimo politiku ušteda i politiku razvoja bar u grubim crtama. Redosljed poteza bio bi slijedeći:

  • racionalizirati zaposlenost u Općini na način da na 1.000 stanonika budu dva zaposlena (u ozbiljnim sredinama jedan činovnik dolazi na 1.000 stanovnika). Dakle, ukupno zaposlenih bilo bi maksimalno 34 čovjeka. Finansijski efekat bio bi izražen preko oko 36 manje zaposlenih, odnosno 36 činovnika x 1.300 (prosječna bruto plata) x 12 mjeseci = 600 KM godišnje;
  • općinski vijećnici bili bi amateri i imali bi dnevnice kada se održavaju sjednice Vijeća i eventualno troškove prevoza, što bi godišnje iznosilo 17 x 30 KM x 12 mjeseci = 6.120 KM. S obzirom da su sada neto primanja općinskih vijećnika 450 KM, onda je računica slijedeća: 16 vijećnika x 450 KM x 12 mjeseci x 41,5% doprinosa=131.328 KM. Kako predsjedavajući ima mjesečna primanja po raznim osnovama i do 1.000 KM, to treba pomnožiti sa 12 (mjeseci) i 41,5% poreza, što iznosi 18.240 KM godišnje. Sabiranjem 131.328 + 18.240 dobije se cifra od 568 KM;
  • sabiranjem ušteda na redukovanju činovnika u Općini i amaterizmom vijećnika, dobije se cifra od oko 188 KM, što je dobra osnova za izradu razvojnih programa, pomoći privredi i infrastrukturi. Načelnik bi sa ovim podacima trebao izaći pred građane i pitati ih: da li su za ovo rezanje ili nisu?! Ako građani kažu da nisu za ovo rezanje, slijedila bi  ostavka odmah!
  • U razvoju Općine poći od poljoprivrede. Sredstva za njen razvoj obezbijedila bi se izradom razvojnih projekata čije finansiranje bi bilo iz Predpristupnih fondova EU, budući da su za BiH, između ostalog, obezbijeđena sredstva za ruralni razvoj u desetinama miliona eura bespovratnih sredstava. Dakle, problem je u nedostatku konkurentnih projekata. Budući da su za izradu projekata potrebna sredstva (valja stručne ljude platiti, a da za njih, po pravilu, nema novaca), onda se krug zatvara na najgori mogući način. Da bi pokazali da se ipak nešto može pokrenuti, Sead Šahinović i moja malenkost smo besplatno uradili dva investiciona programa, koji bi se finandsirali iz evropskih fondova: program plantažnog uzgoja pitomog kestena za 50 kooperanata (na 50 ha) na području općine Bužim i program plantažnog uzgoja oraha za 50 kooperanata (na 50 ha), takođe, na području općine Bužim;
  • naredni projekat bila bi regulacija rječica i potoka, koji se takođe mogu finansirati iz evropskih fonoda. Ovim bi se riješili poplava i mogli bi uzgajati povrće, jer bi postojala mogućnost navodnjavanja, dakle, pospješivanje poljoprivredne proizvodnje;
  • slijedeći projekat bilo bi pokrivanje najvećag dijela općine vodom, kojom bi se zalijevali poljoprivredni i drugi usjevi iz akumulacionog jezera Bajrektarevića Polje. I ovaj projekat moguće je finansirati iz evropskih fondova. Potreban je investicioni projekat;
  • projekat kanalizacione mreže postoji. Njegovo rješavanje je i civilizacijsko pitanje. Moguće ga je finansirati iz evropskih fondova;
  • projekat panela za proizvodnju električne energije moguće je izgraditi ulaganjem sa Njemcima (ovo je nudio naš čovjek iz Bužima, koji radi u istovjetnoj tvornici);
  • izgradnja tvornice cigle u Zaradostovu, jer postoji odlična sirovinska osnova;
  • izgradnja vjetroelektrana na Radostovu;
  • uvođenje poreza na neobrađeno zemljište, pa bi ga njihovi vlasnici bili prinuđeni dati na korištenje onim koji hoće da ga obrađuju,
  • organizirati poslovnu zonu za proizvodna ulaganja i pri tome iz ušteda u Općini, obezbijediti sredstva za sve infrastrukturne sadržaje, a građevinsku dozvolu dati u roku 48 sati,
  • uraditi tzv. međusektorsku analizu između organiziranih poljoprivrednika i trgovine na način da se prije sjetve utvrde potrebe trgovine za povrćem i voćem, te da im poljoprivrednici kažu šta od toga mogu proizvesti i isporučiti trgovini. Razliku od eventualno više cijene domaćih poljoprivrednika od onih sa strane, pokrila bi Općina iz naprijed navedenih ušteda,
  • domaćim ulagačima dati istovjetan tretman kao i inostranim, da bi bili konkurentni,
  • Općina bi morala organizovati sastanak sa poduzetnicima i poljoprivrednicima i pitati ih samo jedno: šta vam trebamo i moramo pomoći?

Da bi se navedeni projekti kvalitetno uradili potrebno je da Općina:

  1. obezbijedi neophodna sredstva za izradu navedenih projekata,
  2. da se formira tim ljudi koji koji će raditi navedene projekte,
  3. da se u izradu projekata uključe mladi, nezaposleni ljudi sa fakultetima, koji će učiti od starijih,
  4. da se ovi poslovi jasno definišu ne samo kao ekonomski, već i kao domoljubni!

Kada je u pitanju USK redosljed poteza bio bi slijedeći:

  • smanjiti javnu neproduktivnu potrošnju za 30%, bez obzira na vjerovatne proteste i štrajkove,
  • poslanici u Skupštini USK-a bili bi amateri. Dakle, dnevnica po sjednici, plus putni troškovi,
  • članstvo u komisijama bilo bi besplatno. Samo bi se plaćali troškovi prevoza,
  • formirati Institut za razvoj USK-a i općina Kantona. Činili bi ga stručni ljudi Vlade USK-a, univerzitetski profesori i poslovni ljudi. Pored projekata, ovim bi se objektiviziralo pitanje: da li su profesori Univerziteta dorasli za izradu i implementaciju ozbiljnih projekata ili nisu.

Dakle, provodivu i operativno ostvarivu strategiju razvoja Kantona uradili bi Vlada, profesori Univerziteta i referentni poslovni ljudi, pri tome korektno koristeći Cost-benefit analizu, Cost-efektivines analizu i SWOT analizu.

Bez odgovarajućih razvojnih projekata nema ni autentične politike Kantona, a bez stručnih i moralno odgovornih ljudi nema konkurentnih projekata.

Svjestan sam da bi se bar dio navedenog riješio, da je potrebno da se nečestiti ljudi natjeraju na povlačenje određeno vrijeme, da bi se prostor dekontaminirao od političara koji prodaju fraze! Jer, ako toga ne bude i ako se politika Kantona i BiH prepusti stihiji, bojim se da ćemo doći pameti onda kada nam ona više neće biti potrebna (Meša Selimović).

Da zaključim: autentična politika Krajine je potrebna. Nju mogu ponuditi i provesti odgovorni i stručni ljudi koji u prvi plan stavljaju opšti interes. Međutim, autentične krajiške politike nema bez autentičnih projekata i autentičnih Krajišnika. Primjere za ovo imali smo u razdoblju 1970-1990. godine. Naučimo nešto iz prošlosti! (*)