Jučer se navršilo 76 godina od događaja koji je ostao upamćen kao „Cazinska buna 1950“ ali se o njemu vrlo malo znalo, iako je ostavio trajne i nesagledive posljedice na narod ovog kraja.
Ovo je bila Manifestacija povodom Dana Cazinske bune kao kultura sjećanja za prava zemljoradnika – težaka, koja se već tradicionalno održava u Mjesnoj zajednici Liskovac u kojem je rođen i živio jedan od vođa Ale Čović. Ovom historijskom događaju podršku su pružili Mjesna zajednica Liskovac i Grad Cazin a centralni dio održan je na igralištu Osnovne škole Liskovac 06.05.2026. godine. Ovim povodom pripremljen je kraći kulturno-umjetnički program uz domaću hranu na zajedničkom ručku.
U sklopu obilježavanja Manifestacije održan je Pohod „Stazama Cazinske bune“ planinara i biciklista.
Inače, neispričana priča o Cazinskoj buni kroz protekle je godine postala daleko vidljivija zahvaljujući nizu aktivnosti Grada Cazina.
Od prve promocije knjige „Cazinska buna 1950“ autorice dr. Vere Kržišnik Bukić, štampanja njenog drugog dopunjenog izdanja, promocije knjige „Izmišljeni neprijatelj“ Ahmeta Čovića, preko niza okruglih stolova i konferencija do donošenja „Rezolucije o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini i zločina počinjenih od strane totalitarnog komunističkog režima bivše Jugoslavije“.
Danas se godišnjica stradanja ubijenih i protjeranih stanovnika Cazinske krajine i sjećanja na sve aspekte i posljedice „Cazinske bune 1950“, obilježava svakog 6. maja manifestacijom s brojnim prigodnim sadržajima u Mjesnoj zajednici Liskovac.
Predstavom „Gladna usta, ali puna srca“, koju su izveli učenici OŠ „Liskovac“, po prvi put je ovaj datum obilježen i dramskom umjetnošću, a uz ostale kulturne sadržaje, u Liskovcu su danas zabilježeni i brojni sportski događaji poput biciklističkog maratona i planinarskog pohoda.
U sklopu Manifestacije bila je otvorena izložba „76 godina Cazinske bune – dokumenti, svjedočenja, fotografije“, posvećena jednom od najznačajnijih i najtragičnijih događaja iz poslijeratne historije Krajine, kojim se podsjeća na pobunu seljaka protiv tadašnje agrarne politike i represivnih mjera vlasti. Postavka kroz arhivske dokumente, fotografije i svjedočenja donosi pregled uzroka, toka i posljedica Cazinske bune, ustanka koji je izbio prije 76 godina na području cazinske krajine.
„Cazinska buna nije bila samo lokalni događaj, već snažan izraz nezadovoljstva tadašnjim društvenim i ekonomskim prilikama. Kroz ovu izložbu željeli smo dokumentima, fotografijama i svjedočenjima sačuvati sjećanje na ljude koji su zbog svog revolta platili visoku cijenu, ali i podsjetiti na važnost objektivnog sagledavanja historijskih događaja“ – kazala je direktorica Arhiva Unsko-sanskog kantona Rejhana Saračević.
Prema historijskim podacima predstavljenim na izložbi, u pobuni su učestvovali stanovnici dvadesetak sela sa područja cazinske i velikokladuške općine u Bosni i Hercegovini, kao i Slunja u susjednoj Hrvatskoj. Organizatori bune bili su Mile Devrnja, Ale Čović i Milan Božić, dok je u ustanku učestvovalo oko 720 ljudi.
Iako je tadašnja vlast Cazinsku bunu okarakterisala kao kontrarevolucionarno djelovanje, autori izložbe naglašavaju da je riječ o seljačkoj pobuni kojom su stanovnici pokušali iskazati nezadovoljstvo teškim ekonomskim i društvenim položajem.
Nakon gušenja bune uslijedili su sudski procesi i oštre kazne. Na smrt je osuđeno 16 učesnika, dok je 41 osoba dobila kaznu od po dvadeset godina zatvora. Ukupno je osuđeno 240 učesnika bune.
Posebno težak segment represije odnosio se na kolektivno kažnjavanje porodica učesnika bune. Oko 115 porodica, sa približno 777 članova, prisilno je iseljeno iz svojih domova, a najveći broj njih raseljen je na područje Srpca.
Izložba u Liskovcu organizovana je s ciljem očuvanja kulture sjećanja i podsjećanja na historijske okolnosti koje su obilježile život stanovništva ovog dijela Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata.
Izložbu s dokumentima iz procesa „Cazinska buna 1950“ je obišao i gradonačelnik Cazina Nermin Ogrešević, a toplim i srdačnim javljanjem iz Ljubljane, godišnjicu je čestitala i dr. Vera Kržišnik Bukić. „Danas sam, skupa s mještanima Liskovca i brojnim drugim gostima, prisustvovao obilježavanju 76. godišnjice od događaja koji je trajno obilježio historiju našeg kraja – Cazinske bune. Događaj koji je ostavio direktne posljedice kroz, u prvom dijelu ubijanja i protjerivanja stanovništva bez suđenja, a onda i kroz kažnjavanje cijele zajednice rigoroznom mjerom zabrane razvoja od 20 godina, koju je Cazin trpio“, rekao je gradonačelnik Nermin Ogrešević te dodao „U suštini, ono što se dogodilo u maju 1950. godine bio je odgovor naroda na glad. Odgovor na neracionalne mjere potražnje državnih organa i otkup od naroda koji u sušnoj i nerodnoj godini nije imao dovoljno ni za sebe“.
Posebno je istakao značaj naučnog rada dr. Vere Kržišnik Bukić, čije je djelo, kako je rekao, doprinijelo razumijevanju i drugačijem sagledavanju ovog historijskog perioda.
„Sve ovo potvrđuje i naučno djelo dr. Vere Kržišnik Bukić, počasne građanke Cazina koja je knjigom „Cazinska buna 1950“ otvorila mogućnost da počnemo i dovršimo proces skidanja stigme koju je narod ovog kraja nepravedno nosio sve do posljednje agresije na našu zemlju“, poručio je.
Ove godine Manifestaciji se nije odazvao niti Ahmet Čović, inače sin Ale Čovića, vođe bune za Cazin i okolinu, ali se pismom svome didu Ali obratila Ahmetova kćerka Amila kojeg prenosimo u cijelosti.
Dragi dide,
Ja sam Amila, tvoja unuka. Kći tvog drugog sina, Ahmeta Čovića.
Danas je 6. maj. Neki slave Đurđevdan, neki ga zovu Jurjevo. Na taj dan si sa svojim suborcima partizanima prije 76 godina podigao bunu protiv nepravednog otkupa kojeg su seljaci tada morali davati. Danas me je jedna draga osoba pitala kako se ja, kao unuka Ale Čovića osjećam na današnji dan? I onda sam odlučila da ti napišem pismo. Da ti kažem kako se osjećam danas, na taj dan, 76 godina nakon Cazinske bune.
Danas su tvoji dragi Liskovčani, Cazinjani i Krajišnici dostojanstveno obilježili godišnjicu Cazinske bune. Imali su program ispred osnovne škole. Bilo je mnogo zvanica, djece, tvojih Liskovčana i mnogih drugih Krajišnika. Napravili su izložbu dokumenata iz Cazinske bune, koja su godinama bila zabranjena za javnost (da, sada ih svi mogu vidjeti), učenici su napravili program i pričali su o Cazinskoj buni i životu zemljoradnika tada, imali su čas historije u pokretu i obilazili su sva mjesta bitna za Cazinsku bunu: od kud je Buna krenula, gdje ste se okupljali, dogovarali, gdje su vas uhvatili, gdje su neke od vas i ubili… Sve je to danas bilo. Javno. Svi su čuli i sada svi znaju da niste bili kulaci koji ruše državu, nego seljaci koji su imali svoj ponos.
Ja nisam bila danas u Liskovcu. Htjela sam doći, ali sam radila, pa nisam mogla. Doći ću naredne godine, nadam se. Da, i danas se mnogo radi. Ali živimo bolje. Imamo sve što nam treba, niko nije gladan. Ružno, ali čak se hrana i baca. Sva djeca idu u školu. Svi znaju čitati i pisati. Rekli su mi da si onda jedino ti znao čitati kad si bio djete, pa su te stariji stalno zvali da im čitaš novine. Tako si, kažu, i saznao šta je svijet i dobio neku sliku i širinu i zato su te ljudi i voljeli. Zamisli, sada sva djeca znaju čitati i pisati! Pa koliko je to pameti!?
Jel znaš da je nedugo poslije Cazinske bune ukinut otkup seljacima u cijeloj Jugoslaviji? Istraživači kažu da je Cazinska buna bila povod vlastima da preispitaju svoj odnos prema zemljoradnicima. A kad smo već kod istraživača, sigurno se pitaš kako to da učenici pričaju sada u Buni? Jel se to smije? Zar nije zabranjeno? E pa više nije. A tu je najviše pomogla jedna hrabra i posebna žena dr. Vera Kržišnik Bukić, Slovenka. Ona je u tajnosti istražila sve o Buni i nije stala dok nije napisala knjigu sa svim dostupnim dokumentima i sve otkrila. Zbog nje sada znamo da je pobuna bila ljudski čin protiv nepravde, a ne želja seljaka da ruše državu, kako se tada govorilo. Baš je hrabra. Dobila je titulu počasnog građanina grada Cazina. U tom istraživanju joj je dosta pomogao tvoj sin, Ahmet Čović. Kasnije sam i ja sam pomogla nešto koliko sam mogla.
Nisam te nikad upoznala dide. Nekad razmišljam kakav si bio. Možda sam od tebe naslijedila ovaj osjećaj za pravdu i pravičnost. Možda kad osjetim onaj poriv u sebi da od nečeg ne odustajem ma koliko da su svi protiv mene i ne razumiju, i da ne stanem dok sve ne pokušam – možda je i to na tebe.
Da si sada tu, ne bih te pitala zašto ste to uradili, i ne bih te pitala jeste li bili izmanipulisani kao što neki nagađaju. To me ne interesuje. Znam da ste to uradili jer niste mogli drugačije. Nisi mogao izdati svoj narod i morao si ih povesti. Pitala bih te kako si se osjećao to jutro kad si kreno u ustanak? Sigurno si znao da ideš protiv sto puta jačeg. Kako da si ipak krenuo? Od kud ti hrabrost? I pitala bih te jel istina ono što su mi rekli da kad su tebe i Milana Božića pitali koja vam je zadnja želja pred streljanje, da ste obojica rekli da želite da vas sahrane u istu raku? Vjerujem da je to istina što kažu.
Dide moj, sigurno bi bio ponosan na ono što su Liskovčani danas napravili zbog tebe i tvojih suboraca i svih Krajišnika koji su se borili za dostojanstvo. Ne mogu ti reći da je vrijedilo, jer je ljudski život najvrijedniji. Više bih voljela da sam te upoznala nego da si digao sedam buna i ukinuo otkup u tri Jugoslavije. Ali ti mogu reći da nije bilo uzalud. Danas su učenici u školi u Liskovcu pričali o pravednosti, hrabrosti, ljudskosti, ponosu i integritetu. Nije bilo uzalud baš zbog toga!
Amila Čović, unuka Ale Čovića komadanta i vođe Muslimana u “Cazinskoj buni 1950“
U povodu obilježavanja 76-te godišnjice „Cazinske bune 1950“
U srijedu, dakle jučer, 06. maja navršilo se 76 godina od kako je u Liskovcu kod Cazina, i još nekim mjestima, uključujući i u Hrvatskoj, započela poznata „Cazinska buna 1950“. Svoju akciju cazinski i velikokladuški seljaci taj su događaj nazivali „buna” ili „ustanak”, a država mu je dala brojne druge atribute: „neprijateljski ispad”, „neprijateljska akcija”, „oružana akcija”, „terorističko – diverzantski akt”, „kulačko – informbirovska zavjera”, „cazinska kontrarevolucionarna pobuna”, a pobunjeni seljaci (narod) su nazivani „ustaško – zelenokadrovska banda”, „odumirući ostaci starog kapitalističkog društva” i dr.). Dakle, radilo se o vrlo ozbiljnom događaju koji je kao takav imao najmanje „dvije istine“ koje su državnim strukturama služile u svrhu zaštite „ciljeva i kontinuiteta revolucije“ naspram svakog onoga ko bi pokušao učiniti neku radnju koja je tim ciljevima i tom kontinuitetu kontrapunkt.
Cazinska buna bila je godinama tabu tema, s razlogom naravno, jer je njenim kratkim rokom trajanja od strane tadašnje države učinjena ogromna nepravda prema zemljoradnicima-težacima tog područja, i šire.
I ko zna dokle bi Cazinska buna bila tabu tema o kojoj se nije smsjelo govoriti, da se nije pojavila krajiška snaha iz Slovenije, dr. Vera Kržišnik Bukić. Šta se nakon izdavanja njene knjige istog naziva „Cazinska buna 1950“ sa tom tabu temom dešavalo opće je poznato. Iako je Cazinska buna do srži raskrinkana, ona je ipak još uvijek neispričana priča. Kao prilog ovoj konstataciji čuli smo na promociji prije godinu dana njegove dvije knjige autora prof. dr. Fikreta Midžića koji je kazao kako postoje dostupni originalni dokumenti UDBE tog vremena a do kojih autorica knjige nije moga doći u to vrijeme. Na ovoj promociji čulo se još nekoliko promišljanja o sveukupnoj spoznaji o Buni, no o tom – po tom.
Autorica „Cazinske bune 1950“ koja je prevedena i na engleski jezik, odradila je lavovski dio posla a o onom što se spominjalo na pomenutoj promociji neka nastave neki mlađi istraživači, naravno ako uopće pokažu interesa.
Dr. Vera Kržišnik Bukić nije mogla doći u Liskovac i Cazin na obilježavanje 76-te godišnjice od Cazinske bune ali je ipak odlučila dati svoj svoj doprinos i to kratkim obraćanjem.
Na kraju ovog kraćeg osvrta nije viška ipak ponoviti da danas snažnije nego do sada jača i korača kultura sjećanja, kojoj krajišnici baš i nisu skloni u dovoljnom i očekivanom kapacitetu, ali – Ipak se kreće!
Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ