H. Muratović

Pažljivo slušajući izlaganje predsjednika RS-a, Milorada Dodika, o broju žrtava na lokalitetu Garavice kod Bihaća u Drugom svjetskom ratu prije dva dana, nisam se mogao načuditi kako trijezan čovjek olako broj žrtava u istoj rečenici povećava za hiljadu. Pri tome ne navodi nijedan relevantan izvor za bilo koju cifru koju je iznio. On jednostavno kaže „svi (?) se slažu da je ovdje ubijeno 15 hiljada Srba, a nijedan Musliman ili Hrvat!“ Nadalje, ovaj zvaničnik tvrdi da zločini nad Srbima na Garavicama nisu mogli biti utvrđeni jer su nakon rata na čelu Komiteta (SK) bili zločinci. S obzirom da su na čelu Komiteta bili i pripadnici srpskog naroda, znači li to da su i oni bili zločinci svoga naroda! Priznaćete da je to nevjerovatno. Naredna, lako provjerljiva laž M. Dodika je tvrdnja da je u Bihaću pred rat (Drugi svjetski) živjelo 43,7% Srba, odnosno da je u Bihaću većinski narod bio srpski narod. Koliko drsko ovaj čovjek manipuliše najbolje potvrđuje činjenica da popis stanovništva u Bihaću 1940. godine nije uopšte izvršen. Nadalje, Dodik tvrdi da je na ovom području ubijeno 40 hiljada srpskog življa početkom rata i prisutne (njih 60-tak) pita znaju li ijednog Muslimana ili Hrvata koji je ubijen na Garavicama. Jasno, on u žrtve na Garavicama ne ubraja komuniste, odnosno antifašiste kojih je bilo i iz reda drugih naroda jer mu se to ne uklapa u unapreijed pripremljeni scenario.

Nastavljajući dalje vrijeđati građane Bihaća, on pita: „gdje su danas ovdje zvaničnici Bihaća? Nema nijednog! Zašto sramna opštinska komisija neda dozvolu da se ovdje na Garavicama izgradi crkva i gdje bi bila navedena imena svih ubijenih. Eto, po tome se mi razlikujemo od ovih ovdje, jer u RS nikom ne zabranjujemo da obilježava stradanje svoga naroda. I stoga je tačno da između nas (misli na entitete) postoji granica i da mora postojati razgraničenje“. Razgraničenje: čega?!

U ove tvrdnje nekadašnjeg socijaldemokrate, a danas poštovaoca i sljednika Karadžića i Mladića, povjerovao bi čovjek koji je vanzemaljac. Jer, tvrditi da vlasti entiteta RS nijednom drugom narodu ne zabranjuju da obilježava svoje žrtve, pitam ga slijedeće:

  1. Zašto se ne dopušta izgradnja spomen obilježja za 102 djeteta koje su ubili četnici u Prijedoru 1992. godine?
  2. Zašto se ne daju odobrenja za izgradnju spomen obilježja u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, Korićanskim Stijenama, Kotor Varoši, Bratuncu, Foči, Višegradu i još u niz drugih mjesta, kao što su Nevesinje, Lopare, Zvornik, Bijeljina, Čajniče…?
  3. Zašto prvo priznaješ zločin genocida u Srebrenici, pa onda ga negiraš?
  4. Zašto koristiš žrtve vlastitog naroda da bi fokus javnosti preusmjerio sa optužnice protiv sebe?
  5. Zašto si zaboravio da su četnici Bihaćki okrug držali u blokadi 1.201 dan i ubili hiljadu nedužnih civila?
  6. Kada si već došao u Bihaću i pozivaš se na moral, zašto nisi obišao bar jednu od dvocifrenog broja masovnih grobnica. Najbliža ti je bila ona u Tihotini?
  7. Zar stvarno misli da će 100 puta izrečena laž postati istina i da u USK-u ne postoje časni ljudi koji podjednako žale žrtve sopstvenog, ali i drugih naroda. Milorade, vjeruj mi da postoje. To potvrđuje i činjenica da nije bilo nijednog incidenta pri obilježavanju godišnjice stradanja na lokalitetu Gravice, iako bi bilo normalno da je neko od Bošnjaka javno priupitao Stevandića: gdje ti je danas crveni kombi kojim si s uperenom puškom u glavu kupio Bošnjake i Hrvate po Banja Luci i Kotor Varoši kao životinje tokom 1992. godine i progonio ih iz njihovih kuća i iz BiH?

Nakon postavljenih pitanja na koje vjerovatno neću dobiti odgovore, vraćam se u 1991. godinu. Naime, 07. novembra tradicionalno se obilježavao dan oslobođenja Bužima u Drugom svjetskom ratu. Te godine organizatori su pozvali i druga Hakiju Pozderca. Poslije završetka zvaničnog obraćanja pred pet hiljada ljudi, uzvanice su otišle na ručak u hotel „Radoč“. Među 30-tak uzvanica bilo je i nekoliko zvaničnika općine Bos. Krupa, koji su bili pripadnici srpske i hrvatske nacionalnosti, budući da je tada Bužim bio u sastavu općine Bos. Krupa, čiji je predsjednik bio Srbin. Kako su šestog novembra Šešeljevci donijeli ploču na kojoj je pisalo da je u centru Bužima u jednom danu ubijeno 78 Srba, Bužimljani su razbili ploču, kombi gurnuli u potok, a Šešeljevce rastjerali, jer u Bužimu nije stradao nijedan pripadnik srpske nacionalnosti. Dakle, u pitanju je bila drska provokacija. Postupke Bužimljana Pozderac je pozdravio i rekao da ovi Šešeljevci manipulišu žrtvama rata, da u centru Bužima nije niko ubjen. Nadalje, Pozderac je rekao: „Politika koju propagiraju Šešeljevi nacionalisti ove godine ustvrdila je da je pri obilježavanju zločina na Garavicama ubijeno 3.200 Srba, što je neistina. Jer, ja sam nakon rata bio Javni tužilac za Bos. krajinu. Formirana je Komisija od devet članova (pet i predsjednik bili su Srbi) sa zadatkom da utvrdi imenom i prezimenom broj žrtava na Garavicama. Nakon istraživanja koje je trajalo skoro dvije godine, Komisija je utvrdila da je na ovom lokalitetu stradalo 998 ljudi. Stoga, nemojte se iznenaditi da za 20-30 godina cifru stradalih nacionalisti ne dignu na brojku iznad 10 hiljada. O broju žrtava na ovom lokalitetu postoji zvaničan Zapisnik ove Komisije i treba ga reprintati uz nadzor Suda i začepiti usta ovim manipulacijama. Da se razumijemo, cifra stradalih od hiljadu ljudi je strašan zločin i svaki častan čovjek mora se pred njom pokloniti. Ali, isto tako, ne smije se dopustiti da se uvećavanjem broja žrtava pravdaju prethodne i eventualno buduće žrtve drugog naroda“. S obzirom da sam bio prisutan ovom ručku, doslovno sam naveo ono što je Hakija Pozderac rekao. Naglašavam, niko od prisutnih nije osporio nijednu Hakijinu riječ.

U međuvremenu cifre o broju žrtava na Garavicama su se drastično mijenjale i razlikovale i nikako da se ustali njihov broj. I dok su jedni tvrdili da je ovdje ubijeno hiljadu ljudi, drugi su baratali cifrom od tri hiljade, treći cifrom od četiri hiljade, četvrti da je u pitanju pet hiljada, peti da se radi o 10 hiljada, šesti  da je ubijeno 12 hiljada, da bi se danas „došlo“ do cifre od 15 hiljada. Zanimljivo je da nijedan „autor“ ne navodi primarni izvor podataka, već to samo tvrdi na osnovu tercijarnih izvora. I autori Srbi drastično se razlikuju o broju žrtava na Garavicama. Tako Branko Bokan tvrdi da je na Garavicama ubijeno 3.000-4.000 ljudi (pazite koliki je raspon), profesor Živanović cifru od 10 hiljada, Milan Vukmanović navodi cifru od 12 hiljada, a S. Budimir cifru od čak 15 hiljada.

Budući da se brojem žrtava smišljeno i nemoralno manipuliše i da se one koriste u pokvarene ne samo dnevnopolitičke, već i u historijske svrhe, potrebno je na bazi primarnih izvora utvrditi tačan broj žrtava i javno ga prezentirati. Kako mi je poznato da historičar prof. dr. Fikret Midžić, inače dugogodišnji direktor muzeja u Bihaću, raspolaže relevantnom dokumentacijom u vezi s ovim zločinom, a da mr. Dino Dupanović obrađuje doktorsku disertaciju na temu ratnih zločina u Bihaću 1941-42. godina, potrebno je institucionalno formirati tim odgovornih ljudi i predmetnu problematiku objektivno utvrditi i dostaviti javnosti. Sve drugo grijeh je u prvom redu prema žrtvama i ne služi na čast bilo kom političaru ili politici da i mrtvima manipuliše. (*)