Sead ALIĆ

Zašto se tako rijetko govori o povezanosti kršćanskog i židovskog cionizma?

Teško je raspetljati palestinski čvor. Neke se uzice tog čvora više i ne spominju, a o nekima se ne govori jer je svijet globalnih medija dugi niz godina preventivno proizvodio strah kod građana svijeta od otvaranja  tih tema. Jedna od tema o kojima se malo govorilo (i malo se govori) je rađanje židovskog cionizma iz kršćanskog, točnije protestantskog tumačenja Biblije.

Pred nama je dakle novo pitanje: Je li kršćanski cionizam prethodio židovskom, odnosno jesu li korijeni židovskog cionizma zapravo kršćanski? Ilan Pappe odgovara potvrdno. Riječ je o ambivalentnom projektu protestantske dimenzije kršćanstva koji je postavio temelje na kojima će izrasti čitav jedan kolonijalni pokret. Zašto se ne govori (dovoljno) o kršćanskom cionizmu. U izbjegavanju ove teme ima i prešućivanja skrivene intencije kršćanskih cionista da jednim potezom dobiju na više strana. Šutnjom se možda želi prikriti želja kršćanskih cionista da se riješe Židova šaljući ih iz Europe i Amerike u neprijateljsko arapsko područje. Naravno, nakana je umotana u celofan vjere. Vjerojatno je da (u svjetlu novih zbivanja) postoji i strah da bi se genocidna praksa cionističkih kolonista mogla povezati s kršćanstvom odnosno protestantizmom. No ne samo to. Nastanak cionizma otkriva skrivene veze teologije, politike, kulturne industrije i geostrateških interesa.

 

Ilan Pappe dakle smatra da je cionizam nastao u okvirima kršćanstva. Započeo je kao „evangelistički kršćanski koncept“, naizgled bezopasno i na tragu pronalaženja istinskog puta do Boga. Protestantska je crkva preporučila svojim vjernicima da pomognu „povratak Židova u Palestinu“, jer će tako pomoći realiziranju Božje volje, odnosno ponovnom dolasku Mesije/Isusa Krista – među ljude..

Bilo je to jedno od čitanja jednog od prijevoda Biblije. Koliko je to čitanje bilo opterećeno ideologijom, pokazat će vrijeme. Koliko je to čitanje bilo politički obojeno pokazalo se vrlo brzo. Teologija „povratka“ postala je politički cilj ne samo kršćana. Židovi su ideju prihvatili jer se ona dugo kuhala i u vlastitim redovima.

Nije naravno Židove bilo teško privući jer su se antižidovske aktivnosti i sprečavanja slobodnog useljavanja kotrljali i Europom i Amerikom. Cionizam je bio novčić koji ima dvije strane. U jednu su gledali kršćani, a u drugu su vjerovali Židovi.

Kršćani su se željeli iskupiti za odnos prema Židovima, od Rima pa nadalje. No ono što su predložili bio je samo nastavak izoliranja Židova na drugi način. Za novi geto odabrana je zemlja koja je pripadala drugom narodu. Židovi su potporom kršćana zapravo upućeni na put terorizma i rata protiv domorodačkog stanovništva na Bliskom istoku. Palestina je postala „Sveta zemlja“ za koju se tvrdilo da u njoj nitko ne živi. A živjeli su sljedbenici sve tri Abrahamske religije.

Povratak Židova u Svetu zemlju kao novi križarski rat

Sve što je činjeno u zadnjih više od stotinu godina zapravo je pokušaj realiziranja „povratka“ Židova u „Svetu zemlju“ sa svetim gradom Jeruzalemom koji bi sada trebao biti oslobođen od islama križarskim ratom obučenim u ruho skrbi za „narod bez zemlje“.

Fikcija „zemlje bez naroda“ u koju se trebaju vratiti Židovi poradi ispunjenja Božje volje, oblik je proizvodnje lažne svijesti. Posao proizvodnje te lažne svijesti odvijao se na razinama teologije, kroz proizvode kulture, posebno književnosti a kasnije filma, te proizvodnjom informacija od onih usmenih do (un)informiranja posredstvom globalnih medija.

U paketu „pomoći“ židovskom narodu bilo je naravno i skrivenih antižidovskih klauzula. Pappe ne zaboravlja reći da je postojala ideja da se Židove instrumentalizira, a da ih se kasnije preobrati na kršćanstvo. Na taj način u ime kršćanstva križarski rat bi protiv islama vodili Židovi. Istovremeno Zapad bi bio „oslobođen“ od Židova.

To je konzekvenca Pappeovog stava o kršćanskom cionizmu i skrivenoj agendi. Pappe ne izvlači ovako dalekosežne zaključke. No obavlja važan dio oživljavanja kolektivnog pamćenja.

Pappe određuje datum i mjesto rođenja cionističke ideje. Bio je to 11. lipnja 1866. godine kada je Princ od Walesa postavio kamen temeljac za novu zgradu Britanskog Biblijskog društva. Taj će kamen roditi ideologiju „Svete zemlje“ koja čeka svoje Židove da obave započeti posao (kako bi rekao Netanyahu). Trebalo je pripremiti Svetu zemlju za ponovni dolazak Mesije, a to je podrazumijevalo snažnu financijsku, teološku, kulturnu, pa i političku aktivnost.

Nijedno područje života ne može pobjeći od politike. Tako je i na protestantski cionizam oko bacio Anthony Ashley Cooper, sedmi grof os Shaftasburyja i od 1851. predsjednik bibličarskog društva. Njegova politička opsesija bila je stvaranje britanske židovske države usred Osmanskog carstva, u Palestini. Gospodin Cooper postao je lobista cionizma vidjevši u ideji cionizma zajedničke interese Crkve, Židova, britanske politike i, reklo bi se – i samoga Boga.

Škotska je crkva primjerice u Palestinu poslala izaslanstvo koje je trebalo propitati jesu li Židovi Palestine voljni prijeći na kršćanstvo. Nisu bili zainteresirani ni za kršćanstvo niti za milenijalističku ideju. Povjerenstvo se vratilo s lošim rezultatima i sjajnim sloganom koji će kasnije pomoći u širenju cionističkih neistina. Naime, jedan od izaslanika, Alexander Keith, skovao je rečenicu: „Zemlja bez naroda za narod bez zemlje“.

Ujedinjenje eshatološke ideje i kolonijalnog projekta

Tako su se kršćanska i židovska eshatologija ujedinile u političkom projektu. Otuda „neraskidivost potpore“, otuda financiranje etničkog čišćenja, otuda sadizam cionističkih plaćenika indoktriniranih „svetim poslanjem čišćenja Palestine“. Za Mesiju je potrebno počistiti kuću…

Grof Shaftsbery je, piše Pappe, smatrao da ga u njegovim namjerama vodi sam Bog. Prije Britanskog biblijskog društva on je vodio Londonsko društvo za promicanje kršćanstva među Židovima. Slijed fotelja govori o slijedu ideja i napredovanju cionističke ideologije. I Pappe cionističke napore vidi kao „politički križarski rat“. Uloga Shaftsberyja u tome je indikativna.

Njegovo pozivanje na Bibliju, njegovo shvaćanje da bi i Sirija trebala biti dio židovskog teritorija, njegovo vješto manipuliranje teološkom i političkom dimenzijom problema – prepoznatljivo su prisutni i u shvaćanju i izjavama aktualnih cionista u Palestini.

Godine 1840., dok je još bio veleposlanik u Damasku, i Churchill je predložio stvaranje židovske države u Palestini. Plan je predstavio Mosesu Montefioreu, predsjedniku Anglo-židovskog odbora u parlamentu. Trebalo je vremena za prihvaćanje te ideje, no Churchill je svojim dugačkim pismom Mosesu Montefioreu otvorio prostor za jedno drugo naizgled važnije pismo – Balfourovu deklaraciju.

Osmansko carstvo na bliskom istoku trebalo je biti zamijenjeno Britanskim carstvom. Na toj liniji razmišljanja bio je i George Gawler, upravitelj australske britanske kolonije. On je naime osnovao prvi Palestinski kolonizacijski fond.

Od nade u povratak do ideje rezervata (po ugledu na kolonijalni američki projekt)

Od značajnih Britanaca u projektu je i britanski premijer Benjamin Disraeli koji je u tekstu iz 1877. predvidio milijunsku židovsku naciju u sljedećih pedeset godina.

Među onima koji su prihvatili ovu evanđeosko političku ideologiju bilo je i književnika. Pappe ističe Georgea Eliota (Mary Ann Evans) čiji je posljednji roman „cionizirao“ Eliezera Perimana koji je kao Eliezer Ben Yehuda postao ocem modernog hebrejskog jezika.

Prvi pak koji je predlagao potiskivanje palestinskog stanovništva u rezervate (po ugledu na američko kolonijalno iskustvo) bio je član Britanskog parlamenta, Laurence Oliphant.

Negdje pri kraju prvog ešalona lobista i idejnih preteča cionizma nalazi se i Theodor Herzl, danas uglavnom smatran utemeljiteljem cionizma. Istina je međutim da su stvari prije njega već dugo pripremane Prije inauguracijskog kongresa u Baselu 1897. godine, manje-više znao se smjer kojim su krenuli teološki i politički zagovornici cionističke ideje.

Herzl je relativno dugo povlačio krive poteze jer nije mogao doći do moćnih ljudi. No kada bi i došao, primjerice do Kaisera, ovaj ga je odbio jer ga nije interesirala židovska ideja u koju nije uključena obitelj Rotschild.

Interesantno je da je jedan od Herzlovih argumenata bio da je bolje usmjeriti Židove iz Rusije prema Palestini nego prihvaćati židovske migrante Rusije u Europi.

Četvrti kongres cionista iz 1900-te godine bio je značajan zbog nekoliko indikativnih detalja. Sudionicima su dijeljena Rotschildova vina, Herzlov govor je bio jako dobro prihvaćen, a organizatori kongresa počeli su s lobiranjem članova parlamenta na način koji je i danas poznat „s obje strane Atlantika“. Političarima se nudila potpora u zamjenu za zagovaranje cionističkog projekta. Bio je to koncept Herzlovog suradnika Josepha Cowena kojeg je Herzl vodio i na neuspješnu misiju zadobivanja povjerenja sultana Abd al-Hamida II, godine 1901. Cowen je značajan i po tome što je upravljao organizacijom Colonial Trust, glavnim alatom za koloniziranje Palestine.

U pitanju je dakle bila kolonizacija. Autohtono stanovništvo trebalo je završiti u rezervatima. Ironijom sudbine prije tih rezervata organizirana su geta za same Židove. U Europi. Oni koji su namjeravali „čistiti“ bili su na brutalan način „počišćeni“. Tako će „mlada“ (Palestina) još neko vrijeme ostati „udata za drugog muškarca“[1]. (*)

[1] O Palestini su tako govorili članovi cionističke delegacije koja je 1918. godine posjetila Palestinu.