Sead Alić
Da Elon Musk poželi (prikriveno) kupiti neku manju suverenu zemlju s financijskim problemima, vjerojatno bi bio prihvaćen kao ekonomski spasitelj te države. Prošao bi vjerojatno bolje od Napoleona III., koji je 1867. pokušao kupiti Luksemburg od Nizozemske. Ono što Francuskoj nije uspjelo učinili su Amerikanci – iste godine su od Rusa kupili Aljasku za samo 7,2 milijuna dolara. Primjer Aljaske poučan je i govori da je ulaganje u kupnju nekog teritorija, pokrajine, države – dugoročno vrlo isplativ posao. Najbogatijem čovjeku na svijetu to ne treba objašnjavati.
Elon Musk je danas, pred kraj prve četvrtine dvadeset i prvog stoljeća, sa svojih približno četiri do pet stotina milijardi dolara – najbogatiji čovjek na svijetu. U svom uzdizanju do najviše razine intenzivno je surađivao s nekolicinom korporacija, njihovih vlasnika i/ili direktora. Ističu se osnivači Googla Larry Page i Sergey Brin, rusko-izraelski milijarder Yuri Milner koji je ulagao u svemirsku tehnologiju, ili recimo Goldman Sachs – globalna banka usko povezana sa židovskim poslovnim miljeom koji je prepoznao i financijski pratio Muskove projekte. Da Musk dakle odlučiti kupiti neku zemlju, čini se da ne bi naišao na veliki otpor. Način kako bi se to provelo bio bi rezultat rada timova specijaliziranih za velike i dugoročne projekte.
Stručnjaci njegovog tima mogli bi recimo tvrditi da u toj zemlji nema ljudi i da bi ta zemlja bez ljudi dobro došla ljudima bez zemlje. Sasvim je logično da se „zemlja bez ljudi“ daruje „narodu bez zemlje“. To što ne bi bila istina da u toj zemlji nema ljudi ne bi bila laž, jer bi mreža X objavila da je to istina. Mreža X i Elon Musk imaju snažnu potporu u društvenoj sobi ogledala za zaražene narcisoidnošću. Oni bi podržali tezu o mogućnosti naseljavanja zemlje bez ljudi. Oni bi bili na strani inicijative, produktivnosti, civilizacije, nove kulture, više razine poslovanja, nove industrijske/digitalne/informatičke/umjetnointeligentne/i kakve sve još ne revolucije.
Izgradnja naselja u toj zemlji mogla bi se svijetu predstaviti kao humanitarna akcija kojom se pomaže doseljenicima u zemlju bez ljudi. Muskov kapital bi (preko posrednika naravno) bio investiran u gradnju institucija koje bi bile pretpostavka za masovno useljavanje poželjnog stanovništva.
Pronašao bi se kakav putopisac s imenom koji je bar jednom zabilježio neku rečenicu o pustim predjelima te „zemlje bez ljudi“. To bi bilo dosta važno jer brendovi od ljudi brendiraju i ono što svijest i savjest nikada ne bi dopustili. Zapadu su ljudi-brendovi presudni za samoodrživost ideologije Zapada.
Musku takva investicija ne bi bila veliki trošak. (Ako želi na Mars na kojemu nema ljudi, vjerojatno bi se lako odlučio i za zemlju za koju tvrde da u njoj nema ljudi.) Trebao bi samo paziti da ne bude previše izložen svjetskoj javnosti. Zato bi financiranje išlo isključivo kroz fondacije registrirane za gradnju škola, kuća, komunalne infrastrukture ili vjerskih objekata (naravno one religije koju Musk odluči poduprijeti).
Naselja koja bi se gradila bila bi odvojena od domorodačkih naselja. Time bi se osnažila laž da u toj zemlji nema domorodaca, a istovremeno bi se spriječilo miješanje domorodačkog stanovništva i doseljenika. Aparthejd nije loša opcija ako želite vremenom istrijebiti domorodačko stanovništvo kojega nema.
Musk bi bez problema mogao doseljenicima pribaviti najmodernije naoružanje. Ono bi naravno služilo samo za obranu. Preventivno ta bi obrana mogla zadobiti i oblike teroristički oblikovanih nagovora domorodačkog stanovništva na bijeg. Rušenje kuća, povremena zatvaranja i mučenja ljudi, pokoje ubojstvo, čupanje stabala maslina, uništavanje vodoopskrbe, poneko paljenje kuća zajedno s ukućanima, dizanje u zrak čitavih sela… i druge slične akcije nagovaranja, zasigurno bi proizvele strah kod domorodaca. Za vjerovati je da bi mnogi poželjeti i iselili se iz te zemlje bez ljudi. Oni koji bi ostali snosili bi konzekvence svoje odluke.
Zakoni koje bi Muskovi pravni stručnjaci priredili za tu, od kapitala obećanu zemlju, bili bi najdemokratskiji na svijetu. Sve odluke donosili bi doseljenici i to dogovorno. Budući da osim njih ionako nikoga ne bi bilo u takvoj državi bez ljudi, svaka bi demokratski donesena odluka doseljenika bila svečanost demokracije. Doseljenici bi ionako bili Muskovi sljedbenici i kao takvi vjerojatno najsposobniji, najrazumniji, najuporniji, najbeskompromisniji, najpošteniji, najciviliziraniji…
Takvima treba vjerovati.
Ako bi se ipak pojavili kakvi problemi u toj „zemlji bez ljudi“ potporu doseljenicima pružila bi zemlja u kojoj se Musk osjeća kao doma. Bilo kakva pomoć koja bi zatrebala bila bi istog trena izglasana u predstavničkim tijelima Muskove Matice-zemlje. To ne bi bio nikakav problem jer su svi ključni ljudi na Muskovom platnom spisku, odnosno pod utjecajem sponzoriranih, doniranih i lobistički obrađenih zastupnika. (Za javnost bi se vjerojatno ostavila priča da Muskova Matica-zemlja pomaže „zemlju bez ljudi“. Istina bi naravno bila da doseljenici zemlje bez ljudi posredstvom Muskovog kapitala i lobističkih agencija upravljaju Muskovom Zemljom-maticom.)
Da bi se cijela stvar maksimalno kamuflirala bilo bi potrebno da se svemu da i religijska dimenzija. Kapitalu bi za to bila potrebna religijska orijentacija koja se ne srami kapitala i koja u bogatstvu svojih sljedbenika vidi potvrdu ljubavi božje. Ima takvih. Glasni su. Čuje ih se… Naravno, za javnost bi se proizvela atmosfera progona sljedbenika vjere koja vjeruje u kapital i koja je spremna protestirati kad god zatreba. Svijet bi mogao biti zgranut necivilizacijskom suprotstavljanju domorodaca (kojih nema) radišnim vjernicima kapitala koji bi ponovno snažno protestirali. Slike protestanata obišle bi svijet. Mnoga bi senzibilna duša pustila suzu. Bio bi to znak za akciju. Domorodce bi se moglo stjerati u logor na otvorenom. Oko njih bi se mogli podići vrlo visoki zidovi. Na njih bi se mogle postaviti kamere. Iznad logora mogli bi letjeti Muskovi sateliti. Oni bi doseljenicima omogućili miran san.
Kojim bi jezikom govorili doseljenici?
I to bi se moglo srediti. Ima filologa koji su sposobni oživjeti umrle jezike. Ako ih se plati (posredstvom neke institucije naizgled nevezane s Muskom) doseljenici bi uskoro mogli imati svoj vlastiti jezik. Dekretom bi bila obnarodovana odluka da djeca u školama uče jezik kojega do tada nije bilo u zemlji bez ljudi. Učeći, djeca bi stvarala taj novi jezik. Vjerojatno bi se taj jezik povezao s nekom religijskom objavom. Na taj način i jezik bi zadobio posebnu auru.
Tko bi se sve mogao doseliti u tu zemlju?
Načelno svi. Naravno uz određene uvjete. Prvi od njih je da to ne budu domorodci, njihovi rođaci, ljudi njihove vjere ili nacije. Drugi bi važan uvjet bio da novi doseljenici prihvate vjeru i nacionalnost prvih doseljenika. To bi osiguralo jedinstvo starih i novih, te omogućilo nezadovoljnicima iz zemalja kao što su Rusija, Bjelorusija, Litva, Poljska, Ukrajina i mnogih drugih, da se ukrcaju na zrakoplove, brodove, vlakove, da sjednu u automobile i da se zapute do mjesta uskrsnuća vjere u bogatstvo kao potvrde božje milosti. Naravno, mnogi od njih bi putem promijenili, ili ime, ili prezime, ili oboje. Sve zbog potpore ideji naroda koji će napučiti zemlju bez naroda.
Nova bi država vjerojatno vrlo brzo bila primljena u Ujedinjene narode. Tamo ionako sjede Muskovi prijatelji i prijatelji kapitala. Svaki papir kojim bi se doseljenička država na nešto obvezala, dan nakon potpisivanja, mogao bi se baciti u koš. Ujedinjeni narodi naime nemaju nikakve ingerencije u svijetu biznisa. A cijela akcija bila bi zapravo poslovni projekt.
Da li bi se Musk zaustavio nakon uspješne realizacije ovog poslovniog projekta, nakon uspostave potpune kontrole u toj državi istinske demokracije i civilizacije aparthejda, u toj rasističkoj tvorevini rasnih propagandista? Teško. Posla i profita nikada dosta. Za vjerovati je da bi to bila odskočna daska za širenje u regiji. Možda bi vjernici u kapital pronašli spise koji bi im obećavali puno veće područje. Možda bi svoje uspjehe tumačili kao milost prema odabranom narodu i odabranoj vjeri. Možda bi se nekim novozapočetim ratom mogla uspostaviti potreba preventivnog osvajanja susjednih zemalja. Obrane radi, naravno. U svakom slučaju, teško da bi Musk odustao od te nove faze imperijalizma koja bi sada ujedinjavala najkrupniji mogući kapital, najmoćnije religijske hijerarhije, najsnažniju medijsku propagandu i najsposobnije lažljivce na svijetu. Svijet kao takav vjerojatno bi bio sljedeći cilj.
Da bi se legitimirao cilj, Musk i njegovi stručnjaci vjerojatno bi proizveli neku novu osovinu koju bi trebalo uništiti. Neprijatelje je uvijek dobro imati. Kandidata bi bilo napretek. Za vjerovati je da bi stručnjaci Musku predlagali da jedna europska zemlja ratuje protiv druge europske zemlje. Ili recimo da neka arapska zemlja ratuje protiv druge arapske zemlje. Ima naravno još kombinacija. Ključno bi bio izmoriti sve te države i držati rat daleko od Muskove Matice-zemlje (sve dok se ne bi izvršila primopredaja uloge Matice-zemlje).
Vjerojatno bi se za ratove birale države koje su u blizini doseljeničke države. To otvara manevarski prostor za širenje doseljenika. To bi se dalo interpretirati kao oblik samoobrane kojim se vraćaju zemlje od boga obećane. Dobro zvuči, a i tko će protiv božjega obećanja.
Kapital Elona Muska danas je tako veliki da bi u sprezi s odlukama svoje aktualne Matice-zemlje mogao pokrenuti i svjetski rat. A zašto i ne bi ako se rat vodi negdje drugdje. Budući da je njegovo bogatstvo ogromno i da bi uskoro moglo biti nezamislivo veliko – teško je očekivati zaustavljanje. Logika je kapitala osvajanje svijeta. Logika je religijskih hijerarhija osvajanje svijeta. Logika je industrije oružja tjeranje svijeta u rat. Logika je medijskih korporacija prodaja laži najboljeg ponuditelja – cijelome svijetu. Logika je medicinskih korporacija liječenje povratnika iz rata.
Elon Musk bi to sve mogao napraviti i ništa mu naizgled ne bi bilo na putu. Osim činjenice da je to netko prije njega već napravio.
I bog je pao u klopku kredita
Procjenjuje se da su Rothschildovi krajem 19-og stoljeća imali oko 500 milijardi dolara današnje vrijednosti novca. S tim se prije 150 godina moglo puno toga napraviti. I napravili su. Slijedi nekoliko sličica koje su svijetu poznate i koje tjeraju na razmišljanje o tome što se sve krije u onom podvodnom dijelu ledene sante sposobne da uništi svaki ljudski Titanik.
Rothschildovi su financirali Papu Grgura XVI., i Papu Pija IX, posljednjeg vladara Papinske države. Bog je tako, recimo to simbolično, uzeo kredit od Židova. Je li ga mogao vratiti? Mi to ne možemo znati. Možemo samo, po ponekom samoubojstvu u Vatikanu i pričama o financijskim krizama, nagađati do kuda sežu repovi dužničke krize.
Bez Rothschildovog kapitala teško da bi i Napoleon mogao ići u svoje ratove. Nakon što je Francuze nadahnuo idejom odabranosti koju je baštinio zajedno s Rothschildovim kapitalom, Napoleon je ideje Francuske revolucije proširio Europom. Zajedno s njima proširio je i ideju supremacije utkanu u ideju nacionalizma. Dio duga prema Rothschildu vraćen je tako u cionističkom preuzimanju nacionalne isključivosti. Krug je zatvoren. Moglo se nastaviti ratovati.
Rothschildovi su svojevremeno uspostavili sjajne poslovne odnose s Južnom Afrikom, gdje je aparthejd bio oblik društvenog uređenja puno prije nego u Izraelu. Admistracija te države uspostavit će, prije svog ukidanja, bratske odnose s Izraelom. Rothschieldovi rudnici zlata i dijamanata koji su donosili enormne financijske rezultate, očigledno su Rothschildu potvrdili stavove Talmuda o postojanju goyima koje se kao građane drugog reda može izrabljivati. Južnoafričko će iskustvo sa crncima u Izraelu kasnije biti nadograđeno dovođenjem arapskih domorodaca na mjesto crnaca.
Rothschildovi su sufinancirali izgradnju Sueskog kanala. Otuda ne čudi nakana cionista da zemlju koju su prevarama dobili protegnu sve do Sueskog kanala. Nadgledanje tog kanala opravdalo bi se sigurnosnim razlozima. Vjerojatno bi se pridodala i poslovna dimenzija. Nešto od kredita, tvrdit će se, Egipat nije vratio, pa bi dolazak Izraela na Sueski kanal bio pravdan naplaćivanjem neplaćenih kamata na neplaćeni dug od strane Egipta. Kamata na kamatu – slatki desert kamatara.
Barun Edmond de Rothschild financirao je koloniziranje Palestine. Mnoga su naselja cionističkih doseljenika zaživjela zahvaljujući njegovom kapitalu. Cionizam je u Rorhschildu dobio naklonost i kapital najbogatije obitelji devetnaestoga stoljeća. Što je to moglo značiti možemo naslutiti ako usporedimo s onim što danas može Elon Musk.
Rothschild je posredno pomogao i Ben Yehudu da oživi zamrli hebrejski jezik. Elizer Ben Yehud preselio se 1881. godine u Palestinu i počeo stvarati novi jezik koji će biti stariji od originala. Započeo je sa svojim sinom (Ben Zion) koji je tako postao pokusni kunić oblikovanja izraelske nacije. Bez jezika to naime ne bi bilo moguće, a jezika, po svemu sudeći, ne bi bilo bez Rothschildovog kapitala.
Utjecaj Rothschildovog imena rastao je s kapitalom koji se vezao uz institucije ozakonjenog lihvarenja. Nakon drugog svjetskog rata taj je utjecaj bio tako veliki da je omogućio ono što su istinoljubivi Židovi nazvali Industrijom holokausta. Pala je njemačka vlada. Pale su švicarske banke. No kapital nije otišao oslobođenim iz logora ili njihovim nasljednicima. Najveći dio otišao je institucijama čiji je cilj bio nametanje krivnje europskoj i svjetskoj javnosti zbog holokausta. Tako barem tvrdi Finkelstein čiji su roditelji bili u logorima i koji je raskrinkao to korištenje ubijanja Židova u industrijske svrhe.
Kad vam je na raspolaganju kapital najbogatije obitelji na svijetu i kada utjecajem najbogatijih osigurate ogroman novac institucijama programiranim za proizvodnju krivnje u ostatku svijeta – prostor za osvajanje tog svijeta je otvoren.
Kultura Židova eksplodirala je u zadnjih stotinu i pedeset godina. To koincidira s izbacivanjem Rothschilda u financijsku orbitu Zemlje. To koincidira s projektom cionističkog osvajanja Palestine. To koincidira sa šutnjom Zapada pokorenog kapitalom. To koincidira sa činjenicom da više ne znamo, a vjerojatno ne možemo ni zamisliti, koliko je bogatstvo Rothschildovih. Vidimo samo Muska i njemu slične igrače.
Razum se pritajio i kukavički iščekuje ishod. Ne razumije da je time priznao poraz. Hoće li ga na prvotne postavke vratiti nova svjetska katastrofa ili vlastita pobuna, možda ćemo uskoro saznati,vidjeti i doživjeti, a možda i nećemo. (*)