-Zdravo, meni ćete jednu frizuru od dostojanstva!
-Kako to mislite?
-Lijepo. Mislim na ono dostojanstvo koje nam svakodnevno krešete. Dok pravite rovove od nečijeg doma, kako bi se mogli šišati negdje drugo. Meni ćete jedno šišanje na kec, jer je to ocjena koju ste dobili k’o uhljebi. K’o državnici. K’o insani. Nisam frizerka, ni učiteljica, ali od mene kec za praznu domaću zadaću, neriješen zadatak iz čovječnosti i nenaučena slova da se ispiše mir.
Faceboo kvideo:
Youtube video: https://youtu.be/UYCXCsO50UU
Evo, naprimjer, možemo na frizuru kod Šemse. Šemso je Alžirac. Odlučio je biti dio ovog migrantskog vala i ne odustaje od svog glavnog cilja – pronaći svoje mjesto pod suncem. To mjesto, sasvim nenadano, pronašao je u maloj zajednici na sjeverozapadu BiH. U Velikoj Kladuši.
A kakva je Velika Kladuša? Grad koji svakodnevno gubi ljude, poput ranjenika koji polako krvari, svjestan da umire i nemoćan da to spriječi. Grad je to, koji svakodnevno slabi, jer ne može nadomjestiti one koji odlaze.
Međutim, sada smo u situaciji u kakvoj nikad ranije nismo bili. Pored toga što jedni odlaze, drugi nam dolaze. Da li su neki novi frizeri potrebni ovom gradu?
Možda, s obzirom da kladuško stanovništvo već frizira negdje po Evropi. Ovdje dođu, ni manje ni više nego na frizuru koja je nešto jeftinija od one evropske.
I tako živimo u svijetu u kojem jedni imaju pravo da traže sreću gdje god da žele, dok drugi i kad je iznenada pronađu (kao Šemso u BiH) nailaze na prepreke zbog kojih će možda biti vraćeni tamo odakle su pobjegli.
Vidite, nisu svi koji bježe izbjeglice. Neke zovemo ekonomskim migrantima, a takvi ne mogu u Evropu jer, za razliku od naših ekonomskih migranata, nisu dovoljno Evropljani (čitaj: bijeli).
Pri tome, i mi se usuđujemo lijepiti etikete – izbjeglica ili migrant – mi, odabrana šačica čistokrvnih izbjeglica iz prošloga rata, dali smo sebi pravo da drugima uskraćujemo prava. Drugima koji nisu čistokrvne izbjeglice. Zapitajmo se na trenutak šta to govori o nama kad tražimo specifične sastojke u izbjegličkoj ambalaži.
Pa hajde naredni put, u kampu ili na ulici, koloni mentalno i fizički osakaćenih ljudi, kažite da nisu dovoljno jadni da se zadrže u našoj dreamland Bosni i Hercegovini ili da nisu dovoljno dostojni da idu u neku drugu zemlju. Ustvari, ti Saide jesi. Ti ostani. Fatima, Šemso i Ali, vi bi se trebali vratiti nazad. Svijet se izgradio na migracijama i tako će nastaviti i dalje. To je prirodna dinamika našeg kosmosa, a posebno kada te u vlastitoj zemlji šišaju frizurom koju nisi tražio. Zato je sasvim normalno da pola moje familije polaže višu medicinsku i mijenja kateter dedi u Njemačkoj, dok Šemso u njihovoj zemlji pravi frizure.
Ekonomski migrant Šemso nije manje čovjek, ako nije iz Sirije, sa demoliranom kućom i bez pola porodice. Nije manje čovjek i jednako ima pravo na pristojan život. Šta tu ima toliko čudno?
Migracije su budućnost. Trebamo početi silaziti sa svojih pijedestala čistokrvnih izbjeglica, nacija, humanitaraca, vjernika, eksperata za svjetske migracije, azilanata; jer smo puni emulgatora i pojačivača okusa, a od čistokrvnosti jedino imamo zemlje u kojima se u 21. stoljeću i dalje prolijeva čista, ljudska krv.
Nisam ekspertica za migracijske tokove, ekonomiju ili integracije. Pokušavam da ispričam ljudske priče. Da u pričama ljudi koji su sada oko nas pronađem onaj suštinski, ljudski dodir. Cilj „Izbjegličkih priča“ je upravo to – priča koja na bilo koji način služi čovječanstvu. Ne priča o ratu, već o životu. Ljudskom životu. Naposljetku, radi se o ljudima. Počnimo od toga.
Autor: Edina ČOVIĆ
Video: Edis KADRIĆ