Piše: prof. dr. Husein Muratović

U Sarajevu je 19. marta potpisana Bošnjačka deklaracija o osudi islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i državi BiH. S tim u vezi, postavlja se pitanje: kako Deklaraciju posmatrati i šta učiniti nakon njenog potpisivanja, s obzirom da je u njoj navedena osuda islamofobije, govora mržnje, te mnoštvo lažnih narativa o Bošnjacima i državi BiH. Deklaracija bi trebala da ima veliku težinu, budući da su je potpisale 33 ugledne osobe iz sfere politike, nauke, kulture i vjerske zajednice. Potpisnici Deklaracije su Bošnjaci muslimani s jasnim ciljem: da se pošalje poruka o našem jedinstvu u odbrani našeg identiteta i borbi protiv različitih šovinističkih zloupotreba i narativa, koji su  ciljano usmjereni na rušenje države BiH.

Sama činjenica da su se na jednom mjestu i važnim povodom okupile značajne osobe iz više sfera našeg društvenog bitisanja, dovoljno govori da se radi o važnom činu. Istina, Deklaracija bi imala veću vrijednost da ju je potpisalo i više probosanskih osoba drugih nacionalnosti, a koji imaju uticaja na društvena kretanja unutar Države, ali i u međunarodnim okvirima. Budući da se to nije desilo, dolazimo do važnog pitanja: šta nakon potpisivanja Izjave (Deklaracije) o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bosni i Bošnjacima? U jednom dijelu Deklaracije navodi se da će se odgovorni dužnosnici u državnim i civilnim institucijama suprotstaviti svim politikama koje su usmjerene na državu Bosnu i Hercegovinu i na bošnjački narod, odnosno da će se odlučno suprotstaviti svim politikama koje su u oblandi vjerskih sukoba, odnosno koje imaju očigledan cilj  prikazati da se u BiH radi o sukobu „civilizacija“ i da su Bošnjaci muslimani nepoželjno tkivo u kršćanskoj Evropi.

S obzirom da su Bošnjaci muslimani većinski narod u državi BiH i da su konačno i politički narod, po shvatanjima promotora „sukoba civilizacija“, njih  (i državu BiH) treba dezavuisati. Da bi to i ostvarili, prvi korak ka tom cilju je ne samo BiH prikazati kao nemoguću državu, već i dodatno podijeliti bošnjački narod. Dodatni, potencijalni problem je da Deklaracija ostane samo „mrtvo slovo“ na papiru. U tom slučaju ona neće imati značajnu upotrebnu vrijednost. Usto, cijenim da će biti najveći problem za Državu Bosnu i Hercegovinu ako potpisi zvaničnika budu samo (ili dominantno) deklarativne prirode. Nažalost, ubrzo se pokazalo da je ova bojazan opravdana, jer:

  • potpisnici Deklaracije ubrzo, nakon njenog objavljivanja, počeli su da se glože oko mnogih stvari,
  • kontrola i utočište u javnim preduzećima povećanog su intenziteta i mađusobnih optužbi,
  • zloupotrebe u Cestama Federacije i Namjenskoj industriji naveliko izlaze na vidjelo,
  • različiti stravovi oko pomoći (spašavanju) Nove željezare u Zenici, što će, uz probleme Željezare u Prijedoru, imati katastrofalne posljedice za željeznice, ne samo za one u RS-u, već i u FBiH,
  • državna imovina i dalje se različito tretira, što zavisi od činjenice čiji su interesi u pitanju,
  • za korupciju se optužuju oni drugi i za period kada su bili na vlasti, dok se vlastite zloupotrebe prešućuju i/ili guraju pod tepih,
  • poreska presija i dalje se nastavlja, posebno u domenu prehrane, pri čemi nijedna stranka i ne pomišlja da primjeni odredbe Mastriških kriterija konvergencie, po kojima je dopušteno da se na 5% snize stope PDV-a na tri do četiri artikla, a među prvima je sektor prehrane,
  • različiti stavovi o smanjenju akciza na gorivo samo potvrđuju stav javnosti da je važno napuniti budžet bar na očiti teret sirotinje,
  • jedni idu razgovarati sa Dodikom i plaše narod sa onima što će se dogoditi, pri tome ne navodeći što je to „strašno“, dok to drugi negiraju. Dakle, razlozi zabrinutosti za „odbranu“ Države se kriju od naroda, dok drugi tu „opasnost“ negiraju, što je van pameti i pristojnosti. O državotvornosti da se i ne govori, jer je ona u ovim, međusobnim nadmudrivanjima, u drugom planu,
  • o ukidanju ili bar smanjenju akciza na energente, nema ni približno jedinstvenog stava,

enormno podizanje plata poslanicima, profesionalnim uhljebima, različitih nivoa od kantona pa naviše, gle čuda, nema baš nikakvih neslaganja. Dakle, kada su u pitanju lični interesi, onda nema nesporazuma. Da bi se skrenula pažnja naroda sa te teme, u igru se ubacuju teme iostranog karaktera na koje Bosna i Hercegovinja nema baš nikakvog uticaja,

  • prljava predizborna kampanja samo se pojačava, umjesto da se bar podnošljivo stabilizuje nakon što je potpisana navedena Deklaracija. Stoga, normalan, običan čovjek, mora da se zapita: kome uopšte vjerovati, odnosno koja to institucija i/ili stranka zaslužuje da se bar pristojno tretira.

O nepovlačenju već odobrenih sredstava iz fondova Evropske unije i zbog toga plaćanja interkalarnih kamata, nema ni govora. Nadalje, baš niko nije potencirao formiranje Ekspertnih timova za izradu investiciono-razvojnih projekata i povlačenju sredstava iz ovih (evropskih) fondova. Stoga se bojim da je opaska Zlatka Lagumdžije „da smo sami sebi najopasniji“ tačna i da odražava srž problema. Jer, imati dvotrećinsku populacijsku većinu u Državi, a biti u podređenom položaju, zaista je racionalno ne samo nedopustivo, već i neobjašnjivo. Umjesto da zbijemo redove i da inzistiramo samo na jednakopravnosti, mi Bošnjaci se i dalje dijelimo ne samo formiranjem novih stranaka, već i cijepanjem postojećih. Nakon rečenog, objektivno se postavlja pitanje: da li navedena Deklaracija ima bilo kakvu vrijednost, a posebno upotrebnu  vrijednost, koja bi bila od koristi bošnjačkoj sirotinji?! (*)