Piše: Prof. dr. Husein Muratović
Opšte je poznato da svaka država ima prioritete razvoja za određeni vremenski period i da je politika razvoja u suštini politika prioriteta. Jer, i najbogatije zemlje svijeta nemaju dovoljno sredstava da bi u jednom vremenskom periodu realizovale sve prioritete. Stoga čak i one imaju tri, maksimalno četiri prioriteta razvoja za određeni vremenski period. To su obično stabilno rastući razvoj, zaposlenost, uravnoteženje bilansa vanjskotrgovinske razmjene, te povećanje dohotka i opšteg društvenog blagostanja. I kada normalan čovjek sluša bh političare i kvazi ekonomske analitičare da će se u narednom vremenskom periodu (obično četiri godine) realizovati mnoštvo prioriteta, onda je jasno da oni ne znaju (li neće da znaju) da se radi o običnom populizmu i prodavanje magle narodu.
Nužnost određivanje realno ostvarivih prioriteta posebno je neophodno za siromašnije države, koje pri odabiru prioriteta moraju pristupiti baš kao i porodica sa ograničenim sredstvima. Budući da je BiH mala i siromašna država sa mnoštvom realnih materijalnih, političkih i drugih problema, ona pri određivanju prioriteta razvoja treba pristupiti baš kao i siromašnija porodica. Sve dok to ne shvatimo (i prihvatimo) svaka priča o prihvatljivom razvoju je samo populistička i svodi se na političko lešinarenje. Ključno pitanje je: zašto se to već decenijama događa u BiH? Odgovor je: nema ko da disciplinira bh političare. Jer, pri izborima postoji ogromna masa uhljeba koja u javnim ustanovama i javnim preduzećima uživa u solidno plaćenoj hladovini. Za uzvrat, ona mora biti poslušna i glasati za onoga ko je drži u štrangama, budući da je lako zamjenjiva i da stranačke filijale za zapošljavanje čekaju kao zapete puške da na ta i/ili novo izmišljena mjesta uskoče njihovi „kadrovi“. Dakle, u kadrovskom domenu prvi prioritet morao bi biti svođenje administracije na realno potrebni nivo u javnim institucijama i u javnim preduzećima, budući da su ona rak-rana bh privrede. Prema proračunima koje je autor ovoga teksta izvršio obrađujući udžbenik „Javni dug, poluga savremenih finansija“ utvrdio sam da se u BiH javni dug i javna potrošnja (dominantno ona ličnog karaktera) kreću u istom procentu u odnosu na DBP, pa proizlazi da je javni dug dominantno u funkciji finansiranja javne lične (neproduktivne) potrošnje i da se ona mora rezati u naredne tri godine za 20%. Neophodna reforma javne uprave može se izvršiti na način da se dio zaposlenih preusmjeri u privatni biznis putem planskih i korektno i transparentno usmjerenih bespovratnih subvencija. Jer, dosadašnje subvencije ciljano su davane određenim firmama i kategorijama, gdje su najproduktivniji bili korupcija i kriminal. Dakle, prvi prioritet u BiH morao bi biti svođenje javne potrošnje u prihvatljive okvire, odnosno na nivo ishodišta kvaliteta njenih realnih učinaka, a ne po željama stranaka, bilo u poziciji ili u opoziciji, jer je ljudima već dosadilo slušati kako nešto ne valja, ali ne čuti i kako to riješiti. Da bih skratio priču kako reformisati javna preduzeća, jednostavno treba primjeniti tzv. „Finski model“, čija suština je u činjenici da su ova preduzeća bez bilo kakvog stranačkog upliva, da su ključni kriteriji stručnost i sposobnost, da većina njih posluje po tržišnim principima, da su u mnogim domenima uspješnija od privatnih, da njihove menadžerske strukture podnose javne godišnje izvještaje o (ne)uspješnosti poslovanja, gdje na Skupštini ravnopravno kao dionici učestvuju i građani, kao korisnici usluga. Ako Skupština prihvati Izvještaj o poslovanju, rukovodstva nastavljaju voditi dato javno preduzueće i u narednoj godini. Ako je poslovanje bilo neracionalno, smjene rukovodstva slijede odmah. Dakle, model za disciplinovanje javnih preduzeća postoji. Pitanje je da li je bilo koja stranka u BiH spremna i da pomisli na primjenu navedenih kriterija. Budući da je odgovor negativan, onda se sva priča o uspješnom, budućem razvoju, svodi na običnu demagogiju.
Drugi makroekonomski prioritet trebala bi biti domaća poljoprivredna proizvodnja i ustanovljenje tzv. međusektorske analize odnosa poljoprivreda-trgovina, a eliminisanje ili svođenje uvoznih lobija na minimum. Pri definisanju strategije razvoja poljoprivrede, prvi korak morao bi biti na poreskoj politici, odnosno da se oporezuju vlasnici obradivog poljoprivrednog zemljišta kojeg ne obrađuju. U tom slučaju oni bi ga obrađivali ili dali na obradu onim domaćinstima koja to hoće. Usto, podsticaji poljoprivredi morali bi biti neuporedivo veći nega sada, primjenjeni prelevmani i više carinske stope za uvozne, iznadprosječno subvencionirane inostrane proizvode, koje omogućava CEFTA sporazum. Suština međusektorskih odnosa svodila bi se na to da trgovinski lanci finansiraju sjetvu i otkupljuju proizvode u vrijeme žetve, odnosno berbe, po tržišnim cijenama. Ovaj model morao bi biti stimulisan. U njegovu primjenu morali bi biti uključeni svi trgovinski lanci, kako domaći, tako i inostrani. Eventualni prigovori da se ne poštuju tržišni principi, bili bi neutralisani kontra pitanjem: koja (i čija) to poljoprivreda nije zaštićena i stimulisana i u kojoj to djelatnosti, osim poljoprivredne, postoji tzv. „lažna socijalna vrijednost“ (K. Marks)? Drugi argument bi bio u činjenici da se u budžetu Evropske unije za podsticanje poljoprivredne proizvodnje izdvaja godišnje između 45-48% ukupnog budžeta Unije. S obzirom da je na primjer litar mlijeka u zemljama EU stimulisan neuporedivo više neg bh proizvođača, kako domaći proizvođač može biti konkurentan?! Usto, silno otvaranje inostranih trgovinskih lanaca i priča da će oni zaposliti domaću radnu snagu, prilično je deplasirana sa makroekonomskog stanovišta. Jer, ovi lanci se otvaraju iskljuičivo zbog njihovog, vlastitog interesa i sa ciljem da prvenstveno plasiraju robe proizvedene u njihovim zemljama. U slučaju da i oni ne prihvate navedeni međusektorski odnos, politika bi javno trebala da pozove potrošače na bojkot njihovih roba i da im pri odobravanju dozvola nametne to kao obavezu. Iako sam svjestan da će ovoj tezi biti prigovora da se ne poštuju tržišni principi, postavljam im kontra pitanje: zašto se onda ne poštuju ovi principi i kod energenata i ključnih berzanskih proizvoda u turbulentnim okolnostima i odnosima između zemalja koje su u sukobu ili onih čiji su interesi ugroženi?! Tada se na principe lesefera niko ne poziva.
Treći makroekonomski prioritet morala bi biti energetika. S tim u vezi, pored solara, trebalo bi izgraditi bar jednu veliku hidrocentralu. Jer, u narednom periodu na globalnom nivou poljoprivreda i energetika biće ključne djelatnosti svake odgovorne države. S obzirom da je BiH zapustila rudnike (dvije elektrane u RS su pred kolapsom jer za njih nema rude, ali ima za ruskog tajkuna Serdarova, ugljenokopi u Zenici su pred zatvaranjem), da su mini privatne hidrocentrale nanijele više štete nego koristi, da se solari grade neplanski, onda nije ni čudo da postajemo zavisni od uvoza energenta (struje) koja je bila jedan od važnih izvoznih autputa i da energetika ima najveće multiplikativne efekte na cjelokupnu privredu i stanovništvo zemlje.
Četvrti makroekonomski prioritet je zaposlenost. Ovaj prioritet kompleksan je sa više aspekata, pa ga je potrebno razmotriti sa svakog od njih, s obzirom da je on demografski, socijalni, sigurnosni, psihološki, itd., odnosno u krajnjoj liniji faktor opstanka određene države. U BiH demografski sunovrat prisutan je u negativnom prirodnom priraštaju, masovnom odlasku stanovništva u inostranstvo, a sve je to uzrokovano lošom ekonmomskom (niskim primanjima zaposlenih i sigurnost) i demografskom politikom, koja se manifestuje kroz ravnodušnost vlasti na masovni odlazak mladih i obrazovanih (uz konstataciju: oni ionako nisu naši glasači!), u čije obrazovanje su uložena ogromna sredstva, tako da stranci dobivaju mlade i obrazovane, a da u njihovo obrazovanje nisu uložili ni eura. Ovo je najbolji primjer negativnih eksternalija.
Budući da ovaj prioritet (zaposlenost) u sebe inkorporira mnoge druge elemente i da bi trebalo puno više prostora da se on detaljno obradi, ovaj put samo dijelom ću se fokusirati na danas najaktuelnije pitanje: odrediti minimalnu neto platu u iznosu od 1.000 KM ili ne? Vjerujem da je svaki dobronamjerni stanovnik FBiH stava da minimalna neto plata zaposlenog bude jednaka bar sindikalnoj potrošačkoj korpi. Ali, za to je potrebno odrediti gdje rezati javnu potrošnju (to su javna preduzeća i javne ustanove), kako suzbiti korupciju i stranačko mešetarenje (u zapošljavanju podobnih i pri javnim nabavkama), pa tek onda krenuti u peglanje nenormalnih razlika. Da bi se to i učinilo, potrebno je imati daleko više intelektualne bistrine (znanja i sposobnosti, a ne kupljenih diploma), političke odgovornosti (a ne političkog lešinarenja), gdje moraju biti eliminisani lični i uskostranački interesi donosilaca maskroekonomskih odluka. S tim u vezi postavlja se ključno pitanje: ko će ih natjerati na ovo?
Da bi se bar dijelom naveli argumenti koji opravdavaju minimalnu neto platu od 1.000 KM, smatram da je potrebo poći od stava da je odluka o ovom iznosu neto plate razumljiva i opravdana, ali ne i o bruto iznosu, odnosno iznosu poreza i doprinosa na plate, koji su u Federaciji najviši u Evropi. Prostor za njihovo smanjenje, odnosno svođenje u realne okvire, vidim u rezanju neproduktivne (lične) javne potrošnje, koja, preko povećane tražnje, dodatno povećava negativan saldo vanjskotregovinske razmjene, budući da se ona (tražnja) dominantno podmiruje uvoznim robama i nema uticaja na povećanje domaće proizvodnje, već javnih prihoda preko uvoznih dadžbina, PDV-a i sl. Dakle, prioritet mora biti privreda u kojoj se stvaraju dodatne vrijednosti, a ne neproduktivna javna potrošnja. To, nadalje, podrazumijeva da je opravdano podići minimalac pod uslovom da se smanje porezi i doprinosi na plate. Istina, poseban problem mogu predstavljati niskoakumulativne grane privrede i mali biznisi. Priča da će oni biti zaštićeni subvencijama lijepo zvuči, ali dosadašnje iskustvo govori da se preko ovih i sličnih subvencija vršila najveća korupcija i da ju je samo dijelom okrznuo najviši nivo pravosuđa BiH, ali ne i niži nivoi pravosuđa, koje je ju zagrljaju s aktuelnom politikom.
Subvencije će imati efekta tek onda kada se silna administracija smanji, kada se javna uprava transformiše u skladu sa preuzetim obavezama Evropske unije i obezbijeđenim sredstvima od USAID-a i kada se tačno budu znali uslovi transfera sredstava određenim djelatnostima i kada oni budu potpuno transparentni. Do tada, priča o reformisanju javne uprave biće i dalje prodavanje magle narodu. Rezanje neproduktivne javne (lične) potrošnje zahtijevaće i udovoljavanju povećanja primanja za produktivnu radnu snagu, neophodnu privredi, a koja već sada nedostaje na tržištu rada. Dodatni problem biće neophodnost udsklađivanja plata u javnim preduzećima.
Rješenje problema oko minimalca, udovoljavanju produktivnim, a na tržištu nedostajućim i traženim proizvodnim radnicima, niskoakumulativnim granama i malom biznisu, može biti uspješno riješeno rezanjem neproduktivne javne (lične) potrošnje, smanjivanjem poreza i doprinosa na plate i povećanjem neoporezivog dijela plate. Međutim, ako bi porast plata (na 1.000 KM) rezultirao povećanjem cijena, onda ti radnici neće imati posebne koristi, pogotovo jer BiH ne koristi mogućnost povlaštenih poreskih stopa (PDV-a) u iznosu 5% na 3-4 osnovne životne namirnice koji su predviđeni i Mastriškim kriterijima konvergencije i koje primjenjuju i najrazvijenije zemlje Evropske unije. Da javnih prihoda ima dovoljno potvrđuje i činjenica da su prihodi od indirektnih poreza u BiH u 2024. godini iznosili 11 milijardi i 541 milion i da su veći u odnosu na 2023. godinu za 901 milion ili 8,47%. Neto prihodi (nakon povrata PDV-a privredi) iznosili su 9,449 milijardi i veći su u odnosu na prethodnu, 2023. godinu za 1,015 milijardi KM. Sada se samo postavlja ključno pitanje: da li su oni upotrebljeni u prioritetne produktivne namjene ili nisu? Stoga nisam pristalica da se samo kritikuju privrednici zbog otpora predviđenom minimalcu, ali ne i političari zbog enormno visoke neproduktivne javne potrošnje, odnosno njihove izborne baze, a koji pritom nemaju baš nikakav rizik u vezi poslovanja privrede, već samo rizik u vrijeme izbora, kada koriste javna sredstva za lične i uskostranačke interese. Usto, najglasniji političari u BiH čak ne znaju koliko je stanovništva u apsolutnom, a koliko u relativnom siromaštvu, što je ne samo nedopustivo, već i sramno.
Na osnovu naprijed iznesenog, zaključujem da je odluka o minimalcu u iznosu od 1.000 KM prihvatljiva pod uslovima koje sam naveo. Usto, u cilju ujednačavanja uslova poslovanja na cijelom prostoru Države, potrebno bi bilo izjednačiti poreze i doprinose na plate. To neće iziskivati čak ni političke nesuglasice između entiteta, budući da su porezi i doprinosi na plate niži u entitetu RS nego u FBiH. Nadalje, ovo izjednačavanje pozitivno bi uticalo i na prilkiv inostranog kapitala. Jer, ako su ujednačeni indifrektni porezi i porez na dobit, ne vidim nikakav razlog zašto ne bi bili ujednačeni i porezi i doprinosi na plate i na identičan način usklađen rad trgovine nedjeljom i praznicima. Time bi poslovni prostor sa poreskog aspekta bio identično uređen na području cijele BiH i bio dat pozitivan signal inostranim investitorima. Dakle, načina i sredstava ima sasvim dovoljno da se isplaćuje minimalac od 1.000 KM pod uslovima koji su navedeni u ovom tekstu. Pitanje je samo da li ima dovoljno političke volje i obraza da se to i uradi ili će se fokus preusmjeriti na političko lešinarenje. (*)