Nemere hajvan biti insan, ali insan more biti hajvan

Listajući malo arhivu ReprezenT-a pronalazimo ovu zanimljivu priču autora, rahmetli Ibrahima Ibrage Topića, iz Ćoralića kod Cazina. Ibraga, intelektualac i izuzetno cijenjeni građanim Cazina i USK-a preminuo je 22. aprila prošle godine. Često je ovakvim i sličnim zapisima znao „obradovati“ Redakciju ReprezenT-a i poboljšati njegov sadržaj. Ovom zanimljivom kratkom pričom „iz njegova života svakodnevnog“ započinjemo jedan serijal u kojem ćemo objaviti podosta toga što je objavljeno u novinama ReprezenT a prilagodljivo je, prihvatljivo i još uvijek aktuelno za objavu i na ovom Portalu.

Nas djecu uveseljavao je Šaban sa svojim međedom

Čim bi ustao posljednji snijeg, bare ispod naših kuća uz Radetinu, od jutra do mraka, bile su pune blaga. Sve je to bilo sitno, mršavo, i gladno, sa mjestimično opalom dugom zimskog dlakom, pa se činilo da velik broj te stoke boluje od šuge. Najjadnije su izgledali konji. Duga zima sa škrtim obrocima muljavnog sijena i slame učinila je od njih samo kost i kožu. Dešavalo se počesto da takvo kljuse padne i ne može samo ustati. Stariji su mu prilazili sa prljevima u rukama, podvlačili prljave ispod polumrtvog konjčeta, podizali ga i pomagali mu da stane na drhtave, nesigurne noge. Među tim blagom na barama nalazila se i Mehina Zekulja. Bila je to sitna kravica koja se, naoko, ni po čemu, osim po tamnijoj boji, nije razlikovala od ostalih krava. Ali, to je bila najpametnija krava na našim barama, a vjerovatno i dalje. Bilo je dovoljno da se odnekud pojavi komšija Meho, da glasno vikne: „Daa-ga“ i ispruži ruku, pa da Zekulja dotrči do njega i poljubi ga u ruku. To i nije bilo baš ljubljenje. Više je to bilo lizanje. Ali svi su govorili: „Eno Zekulja ljubi Mehu u ruku“. Ono, jes’ Meho počesto u džepu nosio po koji grumenčić soli i davao ga Zekulji. Ali, ona je „ljubila“ ruku i kad je bila prazna. „Ta jes ti Meho, brate, pametna Zekulja. K’o insan“, govorili su mu. „Nemere hajvan biti insan, al’ insan more biti hajvan“, bio je najčešći Mehin komentar na te pohvale. Mi, djeca, nismo baš razumjeli šta to Meho govori. Posebno ono da insan more biti hajvan.

Nas djecu veselio je Šaban sa svojim međedom

Često su, s’ proljeća, cestom ispod naših kuća prolazile ciganske čerge. Obično su to bila dvoja-troja zaprežna kola, ponekad čak natkrivena ceradom, prepuna žena i djece. Gotovo redovito su zastajali na Križu pozdravljajući se srdačno s mještanima kao sa starim znancima i dobrim prijateljima. Žene bi se brzo razmilile po selu te gatanjem ili upornim moljakanjem dobivale hrg brašna, komad kruha, a ponekad, za dobar haber i živu kokoš. Djeca su izvodila razne vragolije nastojeći na bilo koji način zaraditi koji dinar. Nas, djecu, najviše je veselilo kad naiđe stari Šaban sa svojim međedom. Čim bismo se mi okupili oko njegovih kola, on bi skinuo lanac sa halke koja je prolazila kroz medin nos, a za nju privezao duži i malo jači štap. Vodeći međeda na prostor ispred kola Šaban je udarao rukom u stari bubanj i počinjao da pjeva. Međed se odmah uspravljao na zadnje noge i počinjao da igra u ritmu Šabanovog bubnja. „Kako cura lice mije“? „Kako medo vodu pije“, pjevao je Šaban promuklim, jednoličnim glasom udarajući u bubanj. Medo je poskakivao u ritmu bubnja, a prednjim nogama činio pokrete koji su mogli biti odgovori na Šabanova pitanja. Ulaznice za ove predstave bile su po pravilu „daj šta daš“. Davali smo po kocku šećera, komadić kruha, a oni koji su imali sreće da neopaženo ukradu jaje iz vlastitog ćumesa, bili su najbolje platiše.

Šaban je znao kako se međed uči da igra

Kada sam, desetak godina kasnije, učio o refleksima kao automatskom odgovoru organizma na podražaje, sjetio sam se ponovo Mehine Zekulje i Šabanovog međeda. Uvjetovanje, kao postupak kojim se stječu uvjetovane reakcije, je zapravo najjednostavniji mehanizam učenja. Ni Meho ni Šaban, zasiguno nikad nisu čuli za ruskog fiziologa Pavlova koji je i eksperimentalno dokazao nastanak uvjetnog refleksa, ili Skinnera, koji je utvrdio da, ukoliko podražaji izostanu duže vrijeme, rezultati „naučenog“ se gube. Ali u „praksi“ su se ponašali kao dobri znalci. Zbog toga je Meho počesto u džepu i imao soli, onako u rinfuzi, pa i kad džep ostane prazan, ruka ipak bude malo slana. A i Šaban je znao kako se međed nauči da igra. Morao je, jadni medo, stajati na vrućem plehu, što ga je prisiljavalo da skače s noge na nogu, dok je „učitelj“ udarao u bubanj i pjevao. Kasnije je bilo dovoljno da medo čuje bubanj i pjesmu pa da počne da igra.

Mehina Zekulja i Šabanov međed

Mehine Zekulje i Šabanovog međeda sjetim se veoma često i u ovim teškim vremenima. Podsjete me na njih velike gomile insana koji hrle prema ispruženoj ruci za koju misle da je slama. Hrle prema toj ruci potpuno izobličeni i želeći biti prvi, ruše i gaze sve oko sebe, gromoglasno kličući onome čiju ruku žele poljubiti. Podsjete me na njih i gomile uplašenih i gladnih koji cupkaju u ritmu nekih bubnjeva koje samo oni razumiju, kličući usput, pameti i poštenja bubnjara. „Mi smo najpametniji“, kažu ulični bubnjari. „Tako je“, odgovaraju oni što igraju. „Mi smo najpošteniji“, dernjaju se bubnjari. „Tako je“ potvrđuju igrači gromoglasno. Ima nešto u ovom uvjetovanom ponašanju što se ne slaže sa znanstvenim teorijama. Iako su bezuvjetni podražaji (sol, vrući pleh), poodavno nestali, naučeno ponašanje ne jenjava. One koji zapaze te promjene i upozore na njih, gomile sa mržnjom, ali i strahom, rastrgaju i zgaze u blato. Čini mi se da tek danas razumijem šta je moj komšija Meho htio da kaže govoreći: „Nemere hajvan biti insan. ali insan more biti hajvan“.

OBJAŠNJENE MANJE POZNATIH RIJEČI

Blago; (ovdje) stoka

Ćumes; (ćumez) kokošinjac

Haber; vijest

Hajvan; životinja, stoka

Halka; obruč (od metala ili drugog materijala)

Hrg; vrsta (posuda od pečene polovine misirače

Insan; čovjek, ljudsko biće

Križ; raskrsnica puteva (ovdje zaseok)

More (nemere); može (nemože)

Muljavan; pomuljen (sijeno sa poplavljene livade)

Prlj; malo jači i duži kolac

Šuga; kožna bolest posebno kod stoke.