„Nisam napustio Demokratsku stranku. Demokratska stranka je napustila mene, a napustila je i vas.”  (Ronald Reagan)

Nedžad Bašić

Ovim riječima je bivši republikanski predsjednik USA Ronald Regan uspio da privuče visok procent srednje (radničke) klase, koja svoj glas tradicionalno daje demokratskoj stranci, da podrži njegov izbor za Predsjednika USA. To se ponovilo nedavno u američki predsjedničkim izborima kada je visok procenat srednje klase dao svoj glas autokratskom republikanskom predsjedniku Trampu. Dakle, ništa se nije desilo ni nevjerovatno ni istorijsko, kako su to republikanci u svojoj pobjedničkoj euforiji označili.

Širenje autoritarnih populističkih režima na samom početku ovog stoljeća proisteklo je iz dugogodišnjeg političkog propadanja demokratije. U brojnim demokratskim zemljama evidentan je uspon krajnje desničarskih populističkih stranaka koje svoju političku snagu crpe iz rasprostranjene zabrinutost stanovništva oko imigracija, frustracija zbog ekonomskih uticaja globalizacije i osećanja da je vladajuća politička klasa napustila siromašne i ruralne birače. „Postoje velike pukotine u demokratskom zidu, jer imamo veliki dio birača koji se osjećaju otuđeno, napušteno, ignorirano. I ne mislim da će ovaj bijes uskoro nestati“, kaže Nicole Bacharan, istoričarka na  univerzitetu Sciences Po u Parizu.

Danas je uspon autoritarnog populizma simptom duboke strukturalne krize koja se širi globalnim demokratijama. Ono što je dugo vremena bilo očekivano sad je samo postalo vidljivije i jasnije. Nezadovoljstvo dugotrajnim iščekivanjem promjena koje bi mogle da pokrenu i dinamiziraju multi-etničku, multi-rasnu, multi-kulturnu srednju (radničku) klasu samo je eksplodiralo iznutra. To nije nikakav refleks progresivnosti autoritarne desnice, već više izraz dubokih padova na demokratskoj platformi. To čini sudbinu čovječanstva u ovom stoljeću još sumornijom i neizvjesnijom.

Decenijama se očekivalo da se trasiraju  nove destinacije za generacije s demokratskom provenijencijom, da se otvore širi prostori za afirmaciju i jednakost „obojenih“, doseljeničkih i marginaliziranih grupa, da se obezbjedi dostojanstvo žena, da se zaustave krvava orgijanja u brojnim zemljama Azije, Afrike i Evrope, da se zaustave stalne prijetnje i ucjene apokalipsom čovječanstva. Sa velikom nadom cijelo demokratsko čovječanstvo pritajeno ili otvoreno je čekalo da se zaustavi korupcija i nepotizam u redovima liberalne demokaracije, da se zaustave protjerivanja i ubijanja onih koji su ostali na margini ovog svijeta. Kako ta očekivanja nisu ispunjena to je vodilo u očekivanu globalnu „izdaju“ uvjerenja i emocija srednje (radničke) klase. I što je najveći apsurd ta klasa počela je otvoreno inklinirati ka krajnje desničarskim krugovima koji već decenijama izazivaju i podstiču upravo te nerede.  Šta je u pitanju: Da li je u pitanju nemoć demokratskih režima da sami sebe ideološki rekonstruktuiraju i da zaustave dalji pad čovjeka u bezdan siromaštva i nepravde?  Da li je u pitanju samo prolazna slabost demokratije da razazna prirodu promjena čovječanstva koje se dugo vremena naziru na vidiku, iz čega proističu brojni problemi na koje demokratija još uvijek ne može da odgovori? Ili je definitivno izgubljeno povjerenje srednje (radničke) klase u liberalni koncept demokratskog društva, što bi značilo i kraj liberalne demokracije?

Teško je pretpostaviti da je u pitanju trajno povjerenje srednje (radničke) klase u autoritarnu desničarsku ideologiju i koncept društva koji ova ideologija zagovara. Vjerovatno ima tu i straha od sterilne budućnosti koja se podastire čovjeku dugo vremena i nepovjerenja prema već istrošenoj ideologiji neoliberalizma. Ima tu i značajna uloga harizmatičnih autoritarnih populističkih lidera koji olako nude zavodljive vizije budućnosti čovječanstva kada je srednja klasa u nevolji. Na drugoj strani ima i nagomilanog nepovjerenja i odbojnosti prema političkim liderima u demokratskim zemljama koji predugo obitavaju na političkoj sceni bez ikakvih promjena i nade da bi svijet mogli pokrenuti ka novoj boljoj destinaciji.

Kako bilo da bilo, ovo je ipak neka vrsta dugo očekivane pobune protiv neinventivne i trome demokracije i korumpiranih vlada u zemljama koje pretendiraju zvati se demokratskim, što dugo vremena guši čovjeka gurajući ga sve bliže „pobuni“ protiv ideologije „demokratskog“ svijeta. Da li se radi o izdaji ideologije srednje (radničke) klase, ili se radi o kažnjavanju neučinkovitih korumpiranih birokratskih vlada u demokratskim zemljama? Ili se radi o dobro iskorišćenom taimingu desničarske ideologije da popuni slobodan prostor nastao zbunjenošću i neodlučnošću demokratske države pred novim promjenama koje su uvjetovane fascinantnim razvojem umjetne inteligencije (AI), kompjuterskih algoritama, kvantnog računarstva. Ili je u pitanju zbunjenost i neodlučnost demokratske države usljed velikih političkih tektonskih promjena nastalih ruskom agresijom na Ukrajinu, ili surovom demonstracijom nasilnog gušenja i eksterminacije palestinskog naroda, što je dovelo do velikih poremećaja na globalnoj ekonomskoj, sigurnosnoj, pravnoj i moralnoj platformi, što je tražilo promjenu i u samoj ideološkoj orjentaciji demokratskog svijeta. Da li se ta promjena na ideološkoj platformi očituje u definitivnom odbacivanju vjerovanja ljevice, da je nemoguća neka nova „obojena“ tehnopopulistička desnica, koja će biti u stanju da pridobije nove segmente birača koji dolaze sa neki novih još uvijek nedovoljno vidljivih političkih platformi, ostaje da se vidi.

Promjene koje su nastupile u brzom tehnološkom razvoju dovele su do masovnog  pomjeranja stanovništva (velike migracije), do promjena u globalnoj proizvodnji, do promjena socijalne, obrazovne i starosne strukture društva, što je tražilo novo razumjevanje nacije, naroda, religije, pola, kulture, što je vodilo inklinaciji ka novim uvjerenjima i novim društvenim potrebama. To je dovelo i do urgentne potrebe stvaranja nove globalne demokratske vizije sa promjenjenim političkim, pravnim, ideološkim i moralnim sistemom vrijednosti, što troma i neinventivna ideologija neoliberalne demokracije očigledno nije mogla ponuditi  u datom trenutku.

U toj nemoći neoliberalalna demokracija postala je kruća, korumpiranija i neodređenija prema novim potrebama čovjeka, istovremeno pomjerajući svoj vokabular o identitetu, suverenitetu i migracijama sve više udesno da bi se održala u političkoj igri, što ju je sve više približavalo autoritarnoj populističkoj (neliberalnoj) retorici. To je u najmanju ruku bilo zbunjujuće za srednju (radničku) klasu u demokratskim zemljama. Ta inklinacija pomjeranja retorike neoliberalnih demokrata ka retorici autokratskih populista, sve više je gurala autoritarni desničarski populizam u okvire „inkluzivnog populizma“, čineći ga prihvatljivim i za lijeve političke opcije, što će razlike između demokracije i autoritarizma učiniti sve zamagljenijim i nejasnijim. Ta zamagljenost velikim djelom će kompromitovati i zanemariti suštinske razlike između ljevice i desnice, što će učiniti birače iz srednje (radničke) klase da se osjećaju manje nekomfornim u političkim programima krajnje autoritarne desnice. Ovim pristajanjem demokratskih stranaka da se sasvim približe retorici auroritarnih krajnje desnih populista definitivno će biti omogućen blagi prelaz ksenofobičnog krajnje desnog populizma u „inkluzivni populizam“, koji će krajnju desnu konzervativnu elitu doživljavati kao progresivnu elitu, čime se otvara prostor za definitivno razaranje demokratskih iluzija. (*)