Kada institucije sistema zakažu u ulozi očuvanja kulture i tradicije bošnjačkog naroda, ko može odgovoriti na taj zahtjevni zadatak? Da li je to porodica iscrpljena ratnim i poratnim dešavanjima, vječnim procesom tranzicije, a sada i na udaru kulturološkog segmenta hibridnog rata? Kako se u to sve uklapa promocija jednog književnog djela u malom gradiću na obali Une i nova generacija?
Piše: Samir JAŠARAGIĆ, mag. oec.
Prije nekoliko godina imao sam čast da kao gost budem pozvan na naučni skup „Odgovornost za očuvanje kulture bošnjačkog naroda“ od strane inicijatora skupa, prof. dr. Huseina Muratovića. Skup u formi naučnog simpozijuma i zanimljiva tema obrađena od strane vrhunskih intelektualaca poput akademika Muhameda Filipovića, prof. dr. Šaćira Filandre, prof. dr. Seada Alića i drugih uvaženih intelektualaca urodio je i prigodnim Zbornikom radova. Tretirani problem u kontekstu šireg problema očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta malih, ali i islamskih naroda, u globaliziranom svijetu suštinski je i za opstanak nas Krajišnika, ali i Bošnjaka općenito.
Nakon viševjekovnog genocida nad nama ušli smo u istorijsku fazu kada se ratovi više ne vode konvencionalnim načinom ratovanja, nego se radi o tzv. „hibridnom ratovanju“ koje podrazumjeva korištenje propagande, dezinformacija, hakerskih napada i informacijskog ratovanja da bi se ostvario neki strateški politički, ekonomski i drugi cilj. Također, hibridni rat nije vojni, nego državni koncept ratovanja, u kojem je moguće angažovati sve društvene potencijale države agresora, sa namjerom da se napadnu svi društveni resursi države žrtve. Mnogi eksperti odavno iznose činjenice u prilog teze da je BiH izložena hibridnom ratu kao poligon za borbu i nadmetanje uticaja velikih geopolitičkih igrača, ali i susjednih velikodržavnih ambicija, te da smo trenutno laka meta za ovakve napade, posebno jer institucije sistema ne pridaju dovoljno važnosti ovom problemu. Poseban aspekt hibridnog rata je onaj koji se vodi na području kulture. Kultura je oduvijek važno borbeno polje, pa Philip Curtin kolonijalizam definiše i kao „vladavinu od strane naroda koji pripadaju drugačijoj kulturi“. Efikasna doktrina kolonijalnog podčinjavanja jednog naroda sastoji se u prethodnom sistematskom razaranju njegove kulture. Svjedoci smo „bombardovanju“ tuđom, nerijetko i kvazikulturom, posebno putem medija. O tome je bilo riječi i na navedenom simpozijumu.
Iako su svi izlagači mudro i nadahnuto govorili, posebnu pažnju privuklo je izlaganje prof. dr. Seada Alića, priznatog filozofa i teoretičara medija iz Zagreba. On je kao ilustrativan primjer naveo urušavanje skoro svih uspješnih i plodnih bošnjačkih kulturnih društava u Hrvatskoj nakon infiltriranja politike, odnosno politikanstva u njima. U razorenim društvima na Balkanu ne postoje dovoljno snažne institucije koje će štititi interese zajednice, građana i društva, a kamoli kulture, te on tu ulogu prenosi na porodicu kao osnovni stub i ćeliju društva. Težak zadatak za porodicu koja je ionako preopterećena izazovima globalizacije u tranzicijskom društvu. Zar još i to breme da nosi na svojim plećima?
Odgovor na ovo pitanje dobio sam početkom ovog mjeseca na jednom lijepom kulturnom događanju u Bosanskoj Krupi, odnosno na promociji zbirke poezije i kratkih priča Atine Mušić, posvećenih svom rodnom gradu, njegovim ljudima, rijeci Uni i ljubavi prema njima, pod nazivom „I ja sam Una“. Ukratko, Atina je uz tehničku podršku Centra za kulturu, obrazovanje i informisanje Bosanska Krupa uspješno i profesionalno predstavila svoju zbirku u jednom toplom i intimnom ozračju za mnogobrojne posjetioce koje ni COVID-19, ni kiša nisu odvratili od dolaska u Dom kulture. Promotorica Azra Ičanović i recenzentica Alma Taletović kontemplirale su nad ovim djelom na nivou Envera Kazaza. Kroz cijeli događaj nas je na sebi svojstven i šarmantan način vodila Dževada Štancl predstavljajući djelo, ali i mlade izvođače muzike, pjesme, recitacija i plesa. Ambijent je prigodno ukrašen izložbom umjetničkih slika talentovanog umjetnika Melisa Mašića. Sve u svemu bila je to jedna eksplozija procvjetalih talenata mladosti odrasle na obalama Une. Posebnost ove promocije i sadržana je u sinergiji svih učesnika, starijih iskusnijih i svih ovih mladih umjetnika koji su upotpunili ovaj kulturni događaj svojim izvedbama, oduševljavajući prisutne svojom energijom i talentima. BiH ne može poželjeti bolje promotore od mladosti čija kultura je živa, energična i u snažnom usponu.
Ekonomska teorija smatra da naš sistem ne optimizira upotrebu resursa, ni prirodnih ni ljudskih, jer nemamo efikasnu državu, organizaciju, institucije, ambijent u kome se nešto može napraviti, ali evo, takoreći samo od sebe dešava se buđenje kulture mladih koji se trude, vrijedno uče, rade i postižu rezultate na ponos svojih roditelja i nastavnika. Možda smo mi koji smo se u posljednjem ratu borili za slobodu neopravdano skeptični prema snazi mladih novog vijeka? Navodno je Goethe izjavio da nikada ne smije čovjek, niti narod misliti da je došao kraj, jer gubitak posjeda se lako nadoknadi, a za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo – ako narod sam digne ruke od sebe. Nakon svega rečenog, uvjeren sam da je zaključak uvaženog prof. Alića ispravan i da je u nedostaku drugih institucija porodica ta koja ima snagu i mudrost da, ponekad i nesvjesno, nosi odgovornost za očuvanje kulture i tradicije bošnjačkog naroda, a time i opstanka BiH. Dok je ovakve mladosti ima i nade… https://samirjasaragic.blogspot.com
