Sead Alić

Spominjući povremeno Židove u zapisima svog Dnevnika pisca iz 1873. godine., Fjodor Mihailovič Dostojevski naišao je na nerazumijevanje od strane židovskih intelektualnih krugova u Rusiji. Morao se osvrnuti na temu o kojoj se i šutjelo i govorilo, koja je opterećivala rusko društvo na način koji je bio poznat i prije Rusije, a koji se nastavio i u drugim sredinama i vremenima koja će tek doći.

Doživio je napade koje nije očekivao. Dostojevski je humanist i moralno propitivanje odnosa između pojedinaca ili naroda jedan je od njegovih bitnih interesa. Ulazeći pak u problem ‘židovskog pitanja‘ u Rusiji, dirnuo je u problem koji je postojao u mnogim drugim sredinama/državama, a koji postoji i danas.

Naravno, Dostojevski se u početku ogradio da i ne misli temeljito govoriti o nečemu poput ‘židovskog pitanja‘ jer je za to potrebno i vremena i snage. Pa ipak nije mogao ne ulaziti povremeno u maglu odnosa između Rusa i Židova. Kao humanist, pisac, intelektualac, čovjek svijeta – morao je odgovoriti na jedno od velikih (i za sada još uvijek neriješenih/trajnih) pitanja odnosa između velikih jednobožačkih religija, karaktera ljudi i nacija  koji su oblikovani od tih religija i o političkim konzekvencama koje su proizlazile iz sučeljavanja takvih politički ustrojenih karaktera proizašlih iz temeljnih religijskih odrednica.

Interesantno je da napadi na Dostojevskog nisu uslijedili zbog piščevih stavova o mogućem lihvarskom, eksploatatorskom odnosu Židova prema ruskom seljaku (premda je Dostojevski o tome najviše pisao). Napadi su, krivo i neargumentirano, zamatani u celofan osude Judine prodaje Krista. Velikog se pisca htjelo utopiti u rijeku površne mržnje kršćana koji su na Židove gledali kao na one koji su izdali Isusa Krista i koji su krivi za njegovo raspeće. Time su se htjela izbjeći i ona dublja, a danas vidimo zapravo presudna pitanja.

To je  pokazivalo površnost, ali i lukavstvo tih napada. No, nama je u kontekstu analize bešćutnosti cionističkih doseljenika u Palestinu i njihovog zločinačkog genocidnog ponašanja ionako važniji stav Dostojevskog, njegovo shvaćanje židovstva i njegovo detektiranje korijena problema, odnosno nesporazuma između Židova i ‘ostatka svijeta‘.

 

Dostojevski pokušava razumjeti zašto su ga Židovi uvrstili među svoje neprijatelje. „Teško je – bilježi Dostojevski –  naći nešto pedantnije, nešto što više pogađa nego što je obrazovani Jevrejin!“[1]  Istovremeno, analizirajući odnose, Dostojevski uviđa da je ta ‘pedantnost‘ uvijek usmjerena u jednom smjeru. Oštro joj je sječivo kada napada a u povlačenju se pretvara u žrtvu.

Biti žrtva koja udara i osvaja princip je koji je ‘eskalirao‘ u stvarnosti Palestine, posebno u njenim ostacima, na Zapadnoj obali i u Gazi.

Dostojevski naravno odbija svaku pomisao da bi on u svom srcu osjećao mržnju prema Židovima. O tome bi, kako kaže, mogli svjedočiti njegovi prijatelji iz židovskog naroda. No očigledno da je veliki pisac zapeo za oko pojedincima iz židovske nacije. Odgovarajući na njihova pisma i njihove teze Dostojevski pokušava shvatiti što se krije iza tih napada, koji je izvor nesporazuma i kako je  nesporazume između ruske većine i židovske manjine u Rusiji moguće izmiriti.

Iz današnje perspektive to izgleda kao da netko pokušava smiriti industriju holokausta u njenom napadu na europske banke, u osvajanju kapitala koji će najmanjim dijelom ići žrtvama holokausta a najvaćim dijelom institucijama koje će operacionalizirati načelo: budi žrtva, pucaj i ubij, osvoji i budi i dalje žrtva. To je nažalost još jedno ubijanje žrtava holokausta, još jedno dovođenje Židova u nezavidnu situaciju. Pitanje je samo vremena kad će se javno mnijenje probuditi užasnuto svojom vlastitom šutnjom i prevarom koju mu je serviralo klupko medija, politika i industrije rata.

No, već samo postavljanje ‘židovskog pitanja‘ u Rusiji i odluka Dostojevskog da komentira odnose između Židova i Rusa, govori o svojevrsnom kontinuitetu. U sklopu pitanja odnosa Židova prema ostalim vjerama, pa i nacijama, očigledno postoji neki nukleus do kojega se mišljenje mora probiti da bi se uzroci bolesti odstranili. Veliki Dostojevski sluti određene proturječnosti u karakternom sklopu Židova pojedinaca, židovstva kao vjere, odnosno politika koje iz njih proizlaze.

„Nešto je trulo…“ pjevao je svojevremeno Shakespeare. Na mišljenju je secirati trulež i otkriti izvorište zaraze. Pritom se ne treba osvrtati na naljepnice i presude plaćenika. Mišljenju je uvijek bilo suđeno nositi teret svog promišljanja na nezaštićenim ramenima.

Mogući razlog napada na sebe Dostojevski vidi u eventualnom korištenju pojmova kao što su ‘Židov‘. ‘židovština‘, ‘židovsko carstvo‘… Postoji dakle bitna razlika između židovske religije i njenih manifestacija u stvarnom životu. Ili je možda stvar u tome da je u židovskim svetim spisima nukleus nerazumijevanja koji je na površinu izlazio kroz cijelu povijest i kao proble rastao. U svakom slučaju još uvijek je bilo moguće raditi razliku između Židova koji vjeruje, odnosno njegove vjere i svojevrsnog bankarsko-lihvarskog zanata na koji su Židovi dijelom bili osuđeni, ali od kojega nisu odustali kada su se i ostale vjere priključiče tom obliku poslovanja.

U odnosima Židova i Rusa Dostojevski prepoznaje svjetovne probleme. On ih poput Marxa spušta s neba na zemlju. Pokušava  detektirati temeljne probleme tadašnjeg društva i vidi ih u ekonomskim odnosima koji su jedne činili sve bogatijim a ostale sve siromašnijim. Dostojevski je povezao s fenomenom židovstva sa situacijom u kojoj se našao ruski seljak. Pokušao je sugerirati kako taj seljak tolerira posebnost vjere i običaja Židova, ali kako od strane Židova ne doživljava slično razumijevanje. Osjetio je da je u pitanjima izrabljivanja siromašnih sadržana dimenzija koju ne prepoznaje u kršćanskom nauku, a koja proizlazi iz nekih stavova židovskog nauka.

Pokušao je i objasniti: “Možda mi takvu »mržnju« pripisuju zato što ponekad Jevrejina nazivam »žid«, Judej. Ali, prvo, koliko ja znam, to nije posebno uvredljivo, a drugo, koliko se sećam, upotrebljavao sam reč »Judej« samo kao reč koja označava izvesnu ideju: »Judej, judaizam, judejsko carstvo — i slično«. Tako se označava određeni pojam, tendencija, jedna karakteristika veka.“[2]. Upravo je ta ‘karakteristika stoljeća‘ nešto što će se razviti u globalnu snagu i što danas upravlja svim segmentima umreženoga društva. Pitanje eksploatacije duboko je dakle uronjeno u biblijski tekst, u zapovijedi koje su religijskog karaktera, u odluku da Židov ne može lihvariti svog brata ali može one druge. U tom je stavu korijen. Tom uputom Židovi su se isključili iz bratstva naroda i odlučili ostale promatrati kao ‘neljude‘. Jer, ako smo svi od jednoga Boga, a neki ti nisu braća, onda to samo znači da neka božja plemena nisu plemena ljudi nego ‘neljudi‘ odnosno životinja.

To pak baca svjetlo na ponašanje dresiranih cionističkih uniformi u Gazi. Ti plaćenici koji se igraju sa čitavim jednim narodom ne samo da ubijaju, oni se iživljavaju, oni muče, siluju, zatvaraju. Oni se prema palestincima ponašaju kao prema životinjama. Kao i u svim ranijim zločinima svih imperijalnih sila, svi koji su ubijani prvo su morali biti ‘prekvalificirani‘ u niža bića. Bio je to način da se izađe na kraj s ostacima vlastitog morala.

Karakteristika stoljeća – to zvuči i snažno i provokativno. Pokazat će se da Dostojevski nije jedini koji je tako razmišljao. Pokazat će se također da je takvo detektiranje problema poslužilo Židovima da oblikuju pojmove kojima su sami sebe proizvodili u žrtve. Istina boli, a kada se ona glasno izgovara boli još više. Ta istina može izazvati revolt, pa i zločine. Ti zločini ničim se ne mogu opravdati, ali i oni traže da se razumiju korijeni svih zala.

Tako su nacisti počinili strašne zločine prema Židovima. Genocid. Holokaust. Učinjeno je ono što će povijesno zaustaviti propitivanje razloga rasta neprihvaćanja Židova. Nakon Holokausta svako je propitivanje židovstva i njegovog odnosa prema lihvarenju/kamatarenju, akumuliranju kapitala, preuzimanju medija i kulture, preuzimanju ‘moralne verikale‘ – biti zaustavljeno. Nad Židovima je učinjen holokaust i svi će od tada šutjeti osim Židova

No tom će se velikom nepravdom prema židovskom narodu kasnije manipulirati. Činjenica je da se ‘židovsko pitanje‘ pokušalo u Europi riješiti zločinom prema židovskom narodu. I to je krivnja zbog koje se danas Europa posipa pepelom i ne može donijeti pravedne odluke u odnosu cionista prema Palestincima. Učinjen je strašan zločin prema židovskom narodu. No još jednom se pokazalo da žrtva sadista ako ne osvijesti svoju situaciju lako upada u zamku da i sama postane sadist, a to je ono što se upravo događa u Palestini.

Holokaust nas ne bi kao slobodne intelektualce smio spriječiti u  promišljanju  povijesnog razvoja ‘mržnje‘ koju su Židovi osjećali prema sebi kroz povijesti. To nam štoviše nameće obvezu razumjeti stavove autora, posebno ako su za svjetsku kulturnu povijest veliki i značajni poput Dostojevskog. Ne treba također smetnuti s uma da je Židovima potrebno samoosvjertenje vlastite religijsko-ekonomske platforme koja je danas osovina zla. Ta osovina ima svoj izložbeni prostor u Palestini.

Svako oslobađanje svijeta danas mora početi sa samooslobađanjem samosvijesti Židova.

Svojim tezama u Dnevniku pisca, Dostojevski je očigledno dirnuo u nešto u što se valjda nije smjelo dirati. A takvih tema za intelektualca ne bi smjelo biti. Rana je otvorena i iz nje je potekla zla krv. Da se o toj rani više razgovaralo danas ne bi tekli potoci krvi u Palestini. Da su ozbiljno shvaćene analize Dostojevskog, Karla Marxa ili Wilhelma Marra, ne bi svijetu danas prijetio Treći svjetski rat. A on je tu. Veliki igrači su za kockarskim stolom. Gledaju se i pokušavaju otkriti tko blefira.

Autor jednog od pisama u kojemu se Dostojevskog osuđuje da mrzi Židove postavlja naizgled logično pitanje: „…zašto ustajete protiv Židova, a ne protiv eksploatatora uopće… ja nikad neću dopustiti tvrdnju da u krvi te nacije živi nesavjesni eksploatator“.[3]

Interpretirajući napad Dostojevski se prije svega čudi žestini tog napada dodatno objašnjavajući da u njegovim dnevnicima uopće nije bilo povoda za takav napad. No detektira svojevrstan ‘govor s visine‘ prispjelog židovskog prigovora, i to onda kada se govori o ruskom narodu. Ako tako piše intelektualac, pojednostavimo misao Dostojevskog, što očekivati od neobazovanog Židova. Završavajući prvi dio reakcije Dostojevski zaključuje da zasigurno ima grešaka i s Ruske i Židovske strane, ali da je pitanje na čijoj strani su greške veće.

Osvrćući se na nadmeni ton pisma koje je dobio Dostojevski jednostavno konstatira da Židovi mogu biti „potišteni, namučeni i poniženi“, ali da ruski seljak na svojim leđima nosi mnogo veći teret. Dostojevski dopušta da i na ruskoj strani postoje greške koje se moraju ispraviti. No cionistički neokolonijalizam ne priznaje greške. Ne priznaje niti Ujedinjene nacije. Ne priznaje Zakon. Ne priznaje pravila ratovanja. Ne priznaje prava Palestinaca za koje želi reći da žive u njegovoj državi. ‘Govor s visine‘ o kojemu piše Dostojevski usavršen je pozicijom židovskog kapitala u svijetu. ‘Govor s visine‘ danas je govor Netanjahua i njegove vlade koja izaziva i sponzorski usmjereni kupljeni Zapad. „Novac je u našim rukama“ kao da kaže Netanjahu i dok je tako nema zaustavljanja rata, ubijanja, nepravde, iseljavanja palestinskog naroda iz njegove zemlje. ‘Govor s visoka‘ govor je vlasnika kapitala, vlasnika ili upravitelja najsnažnijih korporacija na svijetu. Cionistička tvorevina u Palestini samo je startni poligon za zadnju fazu kapitalizma – otvoreno porobljavanje nežidovskog dijela svijeta.

Za razumijevanje stavova Dostojevskog, a i njegovog indikativnog detektiranja pozicije Židova, dosta je bitan stav  teksta Pro et contra, posebno početak: „Slažem se, veoma je teško upoznati četrdesetvekovnu istoriju takvog naroda kao što su Jevreji, ali prvo — sigurno znam da na svetu nema ni jednog drugog naroda koji se toliko žali na svoju sudbinu, koji uvek toliko jadikuje, svakog trenutka i u svakoj reči, zbog svoje poniženosti, patnje i mučeništva. Pomislio bi čovjek da u Evropi, ne vladaju oni, da ne drže u rukama berze pa, prema tome, i unutrašnju politiku, moral države. …“[4]

Paralela koja se može povući između teksta Dostojevskog i situacije u Gazi vidljiva je i u inače potpuno opravdanom stavu židovskog sugovornika. Naime u njegovu pismu među ostalim stoji: »Pre svega, neophodno je da im se daju sva prava (Jevrejima), sva građanska prava (pomislite samo — sve dosad oni su lišeni osnovnog prava, a to je da mogu slobodno da biraju mjesto svog boravka, iz čega proističu mnoge nevolje koje pogađaju svu masu Jevreja) kakva imaju svi drugi članovi i predstavnici tuđih nacionalnosti u Rusiji, i da se tek posle toga od njih zahtjeva da ispunjavaju svoje obaveze prema državi i njenim rođenim podanicima, Rusima«“[5]

Ako povučemo paralelu i prenesemo situaciju u Gazu onda bi riječi židovskog sugovornika mogle zvučati ovako:  »Pre svega, neophodno je da im se daju sva prava (Palestincima), sva građanska prava (pomislite samo — sve dosad oni su lišeni osnovnog prava, a to je da mogu slobodno da biraju mjesto svog boravka, iz čega proističu mnoge nevolje koje pogađaju svu masu Palestinaca) kakva imaju svi drugi članovi i predstavnici tuđih nacionalnosti u Palestini…«“[6]

Naravno, situacija u Gazi je neizmjerno gora za ‘današnje, aktualne Židove‘ – Palestince. Oni ne samo da su stješnjeni na malom prostoru, ne samo da nemaju gotovo nikakva građanska prava – njih se svakodnevno ubija, tjera ih se u takozvana ‘sigurna područja‘ radeći zapravo cijelo vrijeme na tome da ih se istjera iz Gaze, odnosno Palestine. Mali povratak u blisku prošlost otkriva laž ulaska u sjeverni pojas Gaze i zahtjev da se Palestinci povuku južnije. Slijedio je novi zahtjev da se ide još južnije, DOK Palestinci nisu došli do egipatske granice. Je li plan cionista uništiti ih glađu ili dovesti Egipat u situaciju da primi Palestince jer će ih inače židovski medijski lobi proglasiti krivim za izumiranje Palestinaca pred njihovim vratima, teško je reći. No činjenica je da je borba protiv Hamasa laž kojoj je prethodilo zbivanje koje je još uvijek neistraženo i u kojemu su osim hamasovaca sudjelovale i cionističke snage (s jedne strane dopuštanjem Hamasu da se probije kroz najzaštićenije logorske zidove svijeta, zidove Gaze, s druge strane zakašnjelom intervencijom, a treće pucanjem u objekte u kojim je bilo i Židova, a sa četvrte lažima koje su odmah preuzeli mediji i političari zapadnog svijeta).

Dakle kad su Židovi u pitanju, oni su žrtve jer nemaju sva građanska prava. Kad su Palestinci u pitanju, opet su žrtve Židovi, točnije cionisti. Dakle cionisti protjeruju, ubijaju, izgladnjuju i cijelo su vrijeme žrtve terorizma. Cionisti su došli u tuđu državu, ponovno im je malo mjesta i sada žele izbaciti narod jedne zemlje s njenog tla. Ako su Židovi u Rusiji bili stiješnjeni i nisu imali sva građanska prava, kako nazvati situaciju u kojoj se danas nalaze Palestinci?

Količina laži kojom mainstream mediji zasipaju svijet je veća od količine laži koja je proizvođena za vrijeme pandemije. Pobjednički osmjesi zločinca Netanjahua prkose zdravom razumu građana cijeloga svijeta. Njegova borba ‘protiv terorizma‘ borba je terorizma protiv domorodaca Palestine. Njegova bezočnost i beskrupuloznost upravo je ono što je globalnim igračima kapitala potrebno. Svijet treba dovesti u situaciju globalnog rata iz kojega će kao pobjednici izaći samo oni koji neće ići na bojište, a to su naravno najbogatiji (skriveni u novosagrađenim podzemnim skloništima).

Dostojevski govori o dvadeset i tri milijuna Rusa koji su pod veleposjednicima bili poput roblja. Retorički pita da li su ih Židovi žalili i odmah odgovara – sumnjam. Na zapadu i jugu Rusije, zapisao je Dostojevski moglo se čuti samo to da su se Židovi i dalje samo žalili na svoju poziciju mučenika.

Dana 03. ožujka 1861. Rusija ukida feudalnu vladavinu nad kmetovima. Kako se to reflektira na siromašne kmetove i kako se u novonastaloj situaciji ponašaju Židovi? Dostojevski se retorički pita: „…ko se prvi bacio na taj narod kao na žrtvu, ko je počeo da se koristi njegovim porocima, ko je taj narod prvi smotao u vječne mreže zlata i profita, ko se odmah našao tamo gdje su dotad bili spahije koje su, istina, eksploatisale narod, ali koje su se trudile da ga ne unište sasvim, spahije su čuvale svoje seljake jer im je bilo stalo do radne snage — a Jevrejin se nije mnogo brinuo za tu radnu snagu, on je uzimao svoje i odlazio!…“[7]

Iz pozicije žrtve u poziciju tlačitelja. Zvuči poznato?

Dostojevski se poziva i na  izviješće koje je pročitao u Vjesniku Europe: „da su Jevreji u Americi, u njenim južnim državama, već masovno nagrnuli na mnogomilionske mase oslobođenih Crnaca i da su ih već dograbili u svoje ruke, kako samo oni znaju, da su ih opseli svojom večnom »zlatnom trgovinom«, koristeći pri tom odsustvo iskustva i poroke kojih ima u tih eksploatisanih plemena. Imajte na umu, ja sam se, pročitavši sve ovo, sjetio kako mi je, još pre pet godina, padalo na pamet da Crnci koje su oslobodili od vlasti robovlasnika neće moći da se održe upravo i zato što će na njih, kao na bespomoćne žrtve, odmah navaliti Jevreji kojih ima mnogo u svijetu“[8]

Zanimljivo je i ironiziranje Dostojevskog u govoru o novinstvu. Njegova kratka uputa za one koji žele nešto saznati o Židovima da ne moraju ići u knjižnice i čitati knjige. Dovoljno je posegnuti za novinama koje su na dohvat ruke i sigurno će na drugoj ili trećoj strani biti nešto pozitivno napisano o Židovima. Mediji su, sugerira Dostojevski, u rukama židovske logike iza koje stoje Židovi.

U prirodi je kapitala njegovo umnažanje. Bez rasta i oplođivanja kapital gubi svoju vrijednost i njegov utjecaj prestaje. Gomilanje kapitala kroz stoljeća rezultiralo je njegovim uplitanjem u sve sfere život. Mediji su bili među prvima na udaru. Mnogo je tekstova i komentar ljudi na društvenim mrežama koji ukazuju na tu židovsku dimenziju vlasnišva svjetskih medija. Iz ovog teksta Dostojevskog, a i iz tekstova koje ćemo tek analizirati, jasno je da su mediji odigrali bitnu ulogu u stvaranju ideologije medijske laži koja je sveprisutna, a koja je gotovo pa i svemoguća.

Dostojevski dopušta mogućnost da neki ljudi mrze Židove, ali se pita postoji li razlog zbog kojega Židovi tvrde da ih baš svi mrze. Ako je mržnja sveopća, koji je njen izvor? Kako bi Židovi odgovorili na to? Dostojevski negira takvu mržnju. Odbija pomisao da bi čitav pravoslavni ruski narod mrzio Židove zbog mišljenja da je Juda izdao Krista. Dostojevski vlastitim iskustvom svjedoči da je većina ruskog naroda prihvaćala Židove, ali da i onda kada bi bili prihvaćeni, Židovi su bili ti koji su se držali na distanci.

Tu dolazimo do bitne poveznice između stavova Dostojevskog i aktualnih genocidnih namjera cionista u Gazi. Dostojevski se naime pita: „Ponekad mi je na um padala ludost da se pitam: a šta bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a da je Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od tih Rusa i kako bi Židovi prema njima postupali? Da li bi dopustili da se Rusi izjednače s njima u pravima? Da li bi im dopustili da se slobodno mole? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore! Ne bi li im i kožu skinuli? Ne bi li ih sasvim iskorijenili, konačno upropastili, kao što su radili s drugim narodima u staro doba, u početku svoje historije?

Palestina je odgovor na ova pitanja Dostojevskog. Gaza je potvrda da su ta pitanja morala biti izgovorena i da se o njima na vrijeme moralo razmišljati. Genocid koji cionisti trenutno rade nad Palestincima jasan je znak da je uloga žrtve bila kostim za pretvaranje distance u potpuno odbijanje drugih (ako nisu od koristi); da je mržnja koju pripisuju drugima zapravo osjećaj koji se razvijao u vlastitim njedrima; da je prva situacija koja je dovela do toga da ih bude više na nekoj teritoriji razvila ideju etničkog čišćenja onih drugih. Pa čak i kada to nije bila većina, (jer su cionisti  izopćili iz demokratskih procesa Palestince Gaze i Zapadne obale) oružje, mediji i zelenaški kapital bili su u njihovim rukama. Židovstvo je oslobodilo cionizam kao oružano zlo ideje istrebljenja naroda jedne zemlje.

Korijen problema Dostojevski vidi u poziciji koju su Židovi razvijali u svijetu a to je Status in statu. Osnovne oznake te pozicije za Dostojevskog su sljedeće: „dobrovoljna segregacija koja je podignuta na stepen religiozne dogme, odbijanje da se bilo s kim mešaju, vera da na svetu postoji samo jedna nacionalnost — jevrejska, i da druge, naravno, postoje, ali valja smatrati da one kao i da ne postoje na svetu. Izdvojite se među plemenima i pokažite sebe, i znajte da ste zasad jedini narod Božji, a sve druge ili istrebite, ili u robove pretvorite, ili ih eksploatišite. Verujte u svoju pobjedu nad svim narodima sveta, vjerujte da će vam se svi pokoriti. Gnušajte se svih ostalih, i po svom načinu života ne mješajte se s drugima. I čak i onda kad budeš lišen svoje zemlje i svoje političke individualnosti, čak i onda kada budeš rasut po licu zemljinom i otjeran među druga plemena — svejedno — vjeruj u sve ono što ti je obećano jednom i zauvijek, vjeruj da će se sve to zbiti što je obećano — a zasad gnušaj se svih, tuđi se od svih i eksploatiši sve i — čekaj i jedino čekaj…!“[9]

Dostojevski smatra da Status in statu, ta pozicija koje se drže Židovi ne postoji i nije postojala zbog potrebe za održanjem. Njegova slutnja je crna, a naše vrijeme kao da je vrijeme u kojemu će se taj status rasvijetliti. Naime Dostojevski piše: „Glavni razlog nije samo u toj potrebi za samoodržanjem, postoji tu nekakva druga ideja koja pokreće i vodi, nešto posebno duboko što je ukorjenjeno u samoj tajni svijeta, o čemu ljudi sve do danas nisu u stanju da kažu neku konačnu riječ“[10]

Presudnim u toj ideji Dostojevski vidi religioznu dimenziju. Taj osjećaj ‘odabranosti‘, posebnosti naroda kojemu se sam Bog obratio, rezultirao je ohološću, nedodirljivošću, distancom, ogradama, zidovima. „Ne može se Židova zamisliti bez Boga“ bilježi Dostojevski i dolazi do ključnog mjesta svoje interpretacije.

Naime, sve na što se pozivamo određuje nas ponekad i snažnije nego što mislimo. Ponekad nas određuje i na neočekivan način. Židovi koji su se osjećali ‘odabranim narodom‘ nikad nisu uspjeli uspostaviti konstruktivan odnos s ostatkom svijeta. Povjerovavši u priče prikupljane kroz tisuću godina i skrojene prema potrebama političkih hijerarhija, Židovi su se pretvorili u autističke zagovornike pripovijednih istina Starog zavjeta. Sve bi dobro bilo da je ostalo na razini osluškivanja, metafore, vjere, ispovijedi, duhovnosti. Nažalost. Tekst Starog zavjeta i to onaj dio koji poziva na ubijanje i istrebljenje drugog naroda, postao je politički program cionističke politike. Palestinci su narod koji treba biti istrebljen onako kako su nekada istrebljeni Amaleci. Dostojevski naravno ne može ići tako daleko, ali vidi dubinu religijske ostrašćenosti židovskog čovjeka. Vidi problematičnost ideje odabranog naroda. Vidi konzekvence. Jedna od njih je prikupljanje zlata kako bi nevezani za strance i njihovu zemlju bili spremni krenuti na poziv Mesije kamo god bude trebalo.

Problem koji Dostojevski tu vidi mogao bi se sažeti u nekoliko rečenica. Naime ako su Židovi tako i toliko posebni, ako na tome inzistiraju, ako se ograđuju i ne prihvaćaju druga, a istovremeno žele sva prava koja imaju ljudi zemalja u kojima žive (među ostalim i Rusiji), ne bi li oni tada, pita se Dostojevski, dobili i više nego što zaslužuju.

Ključ za razumijevanje ovog ograđivanja Dostojevskog je riječ za koju on misli da bi njome Rusi ocrtali karakter Židova, odnosno da običan Ruski čovjek ponajviše osjeća njihovu  – ‘nemilosrdnost‘. „Pitajte u našoj provinciji tamošnje stanovnike: šta je to što pokreće Jevreje, šta je to što ih je pokretalo u toku tolikih vjekova? Dobićete jednodušan odgovor: nemilosrdnost, »samo ih je pokretala ta nemilosrdnost prema nama, i vječna žeđ da se napiju naše krvi i našeg znoja«. I, stvarno, cijela aktivnost Jevreja u našim provincijama svodila se jedino na to da što je mogućno više podjarme tamošnje stanovništvo, da ga stave u položaj potpune zavisnosti.“[11]

Dostojevski želi reći da su traženja jednakosti koja dolaze sa židovske strane zapravo jednostrana i licemjerna. Tamo gdje su Židovi dominirali tamo ruski čovjek nije prosperirao. Židovi žele istovremeno očuvati svoju posebnost, ali i koristiti se zakonodavstvom države kao polugom za razvijanje i očuvanje te posebnosti. Kad bi ta posebnost bila posebnost rituala ili kulture, običaja, folklora ili nečega tomu sličnost to naravno ne bi bio problem. No ovdje je riječ o  „…onom duhu koji diše mržnjom prema svakome ko nije Jevrejin, u duhu one nemilosrdnosti koja se osjeća u njihovom odnosu prema svakome i prema svemu što nije jevrejsko — prema svakom drugom biću, plemenu ili narodu“.[12]

Kratka povijest cionističkog neokolonijalističkog osvajanja tla Palestine, genocidni pokušaj da se istrijebe domorodci, Palestinci, pozivanje na svoje pravo ‘povratka‘ u svetu zemlju i istovremeno kršenje svih prava Palestinaca ali i rezolucija Ujedinjenih nacija – govore nam o tome da je Dostojevski dobro naslutio problem koji će i Židove skupo koštati.

Naime zločini koje čine cionisti u Palestini oslanjaju se na Boga. Kao i u slučaju zločina u Bosni i Hercegovini (gdje se u ime Boga ubijalo uglavnom muslimane) i ovdje se bez pozivanja na Boga ne bi moglo prisiliti ljude/vojnike na takve zločine. Bog je taj koji im daje upute kako i koliko treba ubijati. Bog im daje sugestiju da se ništa živo (palestinsko) ne ostavi na životu. Bog je židovski svjedok da mogu istovremeno biti i posebni ljudi i zločinci.

Židovski Bog ili nije Bog ili su sveti tekstovi tako krivotvoreni da traže od Židova da istovremeno i slijedi Boga i ubija.

Dostojevski vidi i nadmoć Židova nad Europom njegova vremena. No dok je u Europi riječ o narodima razvijenih kultura, pa uspostavljanje židovske ideologije ide malo teže, Rusija kao da je stvorena za židovsku podvojenost.

Materijalizam i novac sredstvo su židovskog rastakanja vrijednosti na kojima su se temeljile društvene zajednice do devetnaestog stoljeća. Dostojevski Židove vidi kao svojevrsne vlasnike Europe, one koji su materijalističke principe uzdigli neprihvatljivo visoko, one koji upravljaju bankama, burzama, financijskim tokovima europskih društava… on ih vidi kao ‘bogove međunarodne politike‘.

Dostojevski bilježi: „Prema tome, nije slučajno što tamo Jevreji vladaju na berzama, nije slučajno što oni drže kapital, nije slučajno što su oni vlasnici kreditnih ustanova, i nije slučajno, ponavljam to — što oni vladaju u međunarodnoj politici, a šta će biti dalje, to znaju već i sami Jevreji: bliži se njihovo carstvo, potpuno njihovo carstvo! Nastupa potpuni trijumf ideja kojima će potamniti osjećanje čovekoljublja, žeđ za istinom i pravdom, pred kojima će se ugasiti osjećanje hrišćanske, nacionalne i narodne gordosti evropskih naroda. Nastupa materijalizam kao oličenje slijepe sladostrasne žeđi za ličnim materijalnim obezbjeđenjem, kao oličenje žeđi za gomilanjem i skupljanjem novaca po svaku cijenu — i to je sve što se priznaje kao uzvišeni cilj, kao razum i sloboda, umjesto ideje spasenja koja počiva na sve većem moralnom i bratskom sjedinjenju ljudi.“[13]

Danas polako svijet postaje svjestan da to financijsko upravljanje svijetom pretvoreno u političku snagu partnera iz političkog svijeta birokratiziranih i kupljenih vlada – vodi svijet u Treći svjetski rat. Postaje jasno da se kritika židovstva kao materijalističkog pogleda na svijet (Karl Marx) prizemljila u realne političke odnose koji prijete kataklizmom.

Realno, logična konzekvenca spajanja biblijskog mita, igranja uloge žrtve, kumuliranja bogatstva kroz stoljeća, upravljanje bankama, burzama, financijskim tokovima novca, kupovanja i upravljanja medijima a pomoću njih i političarima na globalnoj i regionalnim razinama – sve zapravo postaje puno jasnije. Gaza je kraj početka ili početak kraj. Gaza je mjesto koje bi čovječanstvu moralo otvoriti oči. Ubijanje jednog naroda u ‘direktnim prijenosima‘ na društvenim mrežama, uz blagoslov najsnažnijih država američkog i europskog kontinenta, sve to mora biti raskrinkano u analizama koje će iznova promatrati i povijest i religijsku povijest, pa i povijest morala, mišljenja, društvenih odnosa. U konačnici i povijest pojmova pomoću kojih smo pokušavali misliti svijet. (*)