Prof. dr. Husein Muratović

Bužim, 17.11.2019. godine

Ključno pitanje koje se danas postavlja pred probosansko političko rukovodstvo jeste: dokle će politikom reakcije parirati domaćim i inostranim rasturačima Države? Pri tome, reakcijom se obično nastoje „popeglati“ propusti koje je učinila vodeća bošnjačka stranka (SDA), što ovu politiku još više čini neuvjerljivom! S’ obzirom da nema jasnog i nedvosmislenog odgovora na ovo pitanje, podsjećam naše sadašnje rukovodioce da smo na referendum o nezavisnosti BiH 1992. godine izašli sa jasnim stavom da hoćemo nezavisnu i samostalu državu tri ravnopravna naroda i ostalih, odnosno ravnopravnu državu građana BiH, ne osvrćući se na bilo čije mišljenje i stavove. Za ovo se izjasnilo blizu 2/3 stanovnika BiH. Tada nismo obraćali pažnju šta će reći Srbija, Hrvatska ili bilo koja druga država. S tim u vezi, danas se postavlja nekoliko pitanja.

Prvo pitanje je zašto bi sada pokorno prihvatili stav entiteta RS i tvrdili „da BiH neće u NATO dok to ne prihvate Srbi“ (Izetbegović). Ovim Izetbegović pokazuje da  nije dosljedan političar i da brzo zaboravlja da su upravo on i njegova Stranka instalirali princip koordinacije, gdje o vanjskoj politici odlučuju ne samo  entiteti, već i kantoni. Isto tako,  ne znam kako misli da će provesti bilo koju odluku na nivou BiH koja ne bude po volji Dodika i Čovića, jer im je njegova Stranka omogućila da od pet Srba, odnosno pet Hrvata, imaju po četiri poslanika u Domu  naroda BiH i da mogu blokirati svaku odluku. „Zaboravlja“ da je u ZE-DO kantonu glasovima SDA u Dom naroda BiH izabran kandidat HDZ-a, a ne SDP-a, te kandidat SNSD-a, umjesto kandidata PDP-a. Sve ovo učinjeno je da bi se minimizirao uticaj drugih stranaka, odnosno prihvatio obrazac Dodika i Čovića da i kod bošnjačkog naroda ne bude ozbiljne opozicije. Tada se nije mislilo na interese Države već Stranke. Stoga promotore ove politike običan čovjek mora pitati: 1. zašto je dalo instrumente Dodiku i Čoviću da preko Doma naroda mogu blokirati bilo koje pitanje kad god požele; 2. ko je mentor, gdje se kreira i ko vodi politiku BiH i 3. dokle mislite da će opstati penzioni i drugi socijalni fondovi kada je odnos zaposlenih i penzionera 1,2:1, s tendencijom daljnjeg pogoršanja, jer mladi masovno odlaze van Države i pri tome ostavljaju negativne eksternalije?!

Drugo pitanje odnosi se na to zašto pridavati toliku pažnju Makronovoj izjavi o BiH kao „tempiranoj bombi“. Jednostavno mu predsjedavajući Predsjedništva BiH (Komšić) treba reći da je njegova izjava nova Miteranova podvala i da Predsjedavajući kao ozbiljan čovjek i državnik traži da se ovakve drske i zlonamjerne izjave potkrijepe argumentima. U protivnom, Makron se ovim dovodi u kategoriju nivoa jedne Kitarovićke ili Dodika i ne zaslužuje da se ozbiljno tretira ne samo kao državnik, nego i kao čovjek. Usput, treba ga podsjetiti da on ima probleme sa svojim „žutim prslucima“, da je iz Francuske u Siriju otišlo oko dvije hiljade džihadista, te da se prema muslimanima odnosi sa više poštovanja jer ih u njegovoj zemlji ima oko šest miliona ili oko 12% od ukupnog stanovništva. Na kraju, treba mu jasno staviti do znanja da „njegova izjava ne predstavlja snagu i mudrost, nego da je on siva masa“ (D. Janjić). Prema tome, mali Makron ne može da bude Napoleon, već jeftini prodavač magle, da bi se Srbiji odužio zbog njihove kupovine francuskog oružja. Dakle, već viđeno!

Treće pitanje odnosi se na to zašto ne pokazati odvažnost da smo dorasli državi BiH i da svoje stavove ne podešavamo prema bilo kom subjektu čija je namjera da je ruši. Iskustvo nas uči da ta tzv. demokratska Evropa priznaje samo drskost, a ne kolebljivost i finoću. Moramo konačno shvatiti da je u vrijeme najgrubljeg neoliberalizma u međunarodnim odnosima neproduktivno primjenjivati finoću. Jer, ovo je vrijeme kada čovjek (radi profita) ujeda psa, a ne obrnuto! Dakle, Bosanci moraju ostati uspravni stećak koji se nikom ne klanja!

Četvrto pitanje odnosi se na to da mi Bosanci imamo moralno i svako drugo pravo zahtijevati da BiH bude uređena po mjeri evropskih normi i standarda i da ne dopuštamo da nam mjerilo vrijednosti budu oni koje rade na štetu i sopstvenog naroda. Naime, stalno dizanje tenzija i prijetnji (otcjepljenjem, trećim entitetom), direktno potkopava i ono malo pozitivne investicione klime, kao ključnog kriterija za inostrana ulaganja u BiH. Dakle, politički pobratimi Dodik i Čović direktno rade i protiv sopstvenog naroda. Praksa je pokazala da je uslov svih uslova obezbijediti narodu bar egzistencijalni minimum, što oni ne čine. S obzirom da ni toga nema, onda slijede masovni odlasci van Zemlje. I kada se ovi prostori isprazne od produktivne populacije, onda neće biti nikakve koristi od saznanja da je Dodikova vika služila samo njemu i bagri oko njega, Čovićeva priča o jednakopravnosti njega i njegovih, niti Izetbegovićeva da sačekamo šta će uraditi Srbi! Do tada će tri jahača magle da njeguju kulturu nerada, dogovarajući se već drugu godinu s jasnim ciljem da se što kasnije dogovore. Ovakva politika, na žalost, odgovara i parlamentarcima BiH i FBiH, koji sramno, ali uredno primaju i do sedam hiljada maraka mjesečno po kojekakvim osnovama, a da baš ništa ne rade. S tim u vezi, postavlja se pitanje: imaju li ti poslanici bar malo stida ili smatraju da je dovoljno da recikliraju stare fraze o odgovornosti?! ČIJOJ?

Peto pitanje odnosi na to šta trebaju učiniti probosanske snage da bi se odbranila Država, a bošnjački narod ostao dostojanstven. Odgovor na ovo pitanje postoji. Prvo se mora interes Države staviti ispred interesa svake stranke. Ako toga ne bude, onda je sve ostalo šuplja priča. Ova teza podrazumijeva da se interes Države može odbraniti političkom voljom i intelektualnom bistrinom, a bez iskrivljene ideologije i korektnom kadrovskom politikom, posebno u javnim preduzećima i ustanovama, jer su ona(i) rak rana BiH. To, nadalje, podrazumijeva da ova preduzeća (ustanove) ne smiju biti izborni plijen i mjesto uhljebljenja stranačkih ljudi. Upravne i menadžerske strukture u njima moraju se birati kao u Finskoj, gdje su isključivi kriteriji dotadašnja referentnost i poslovna uspješnost. Dakle, stranke moraju ići van ovih preduzeća. Neproduktivna javna potrošnja u BiH mora biti u nivou ishodišta kvalitete njenih učinaka, odnosno rezana za 30%. Jer, ovolika neproduktivna javna potrošnja je neodrživa. Do sada se ona finansirala na račun velikog opterećenja sektora privrede, rasprodajom javnih dobara i zaduživanjem. Kako ovi izvori finansiranja imaju svoje granice, ova potrošnja mora se rezati prije nego što bude kasno, odnosno prije bankrota cijele ekonomije. U većini javnih preduzeća koncentrisano je sve što ne valja: prekomjerna zaposlenost, javašluk, nekvalitetan rad, rasipništvo, neplaćanja poreza i doprinosa i zaduživanje bez bilo kakve odgovornosti (dug ovih preduzeća premašio je osam milijardi KM). Kadrovska politika, kao politika svih politika, mora biti pravilno primjenjivana u javnim preduzećima i u javno-pravnim kolektivitetima od nivoa općine do nivoa Države. Jer, kako će racionalno definisati i provoditi ovu politiku ljudi koji nisu dorasli zadatku, odnosno koji od svih potrebnih kvalifikativa imaju uglavnom onaj stranačke podobnosti i na brzinu sklepane diplome. Dakle, ovi ljudi ne znaju tehnologiju posla, pa nije onda normalno očekivati da znaju tehnologiju upravljanja i rukovođenja. (*)