BIRMINGHAM – Nedavno je odjeknula priča o dječaku iz Sirije kojeg su kolege zlostavljali u školi. Ta vijest  šokirala je ne samo Veliku Britaniju već i širi region. Međutim, činjenica je da su se slične situacije dešavale mnogoj djeci iz Bosne i Hercegovine koja su tokom rata pronašli utočište u različitim Evropskim zemljama. Jedno od te djece je Mirsad Solaković, rođen 1978. godine u Kozarcu, tek je završio sedmi razred Osnovne škole „Bratstvo Trnopolje“, kada se zaratilo početkom 1992. godine. Spletom okolnosti putem organizacije Human Appeal, iz koncentracionog logora Trnopolje odlazi u Englesku sa svojom užom familijom gdje nastavlja osnovnu školu. No, priča nije tek tako jednostavna. Preko noći, taj dječak je morao sazriti i postati odrasla osoba. Tretiran je na način koji je i za odrasle težak i užasan; mučen pred svojim ocem, postavljen je na mjesto pogubljenja sa dvije ručne bombe od strane svog učitelja. Uslijed mučenja dječak nije ništa rekao. Čulo se samo jecanje majke. Nakon toga nastao je muk.

Prognan, izvučen  iz svog korijena, porodice, sela i svega što je znao, sa samo svojih trinaest godina taj dječak je došao na Ostvro, u Birmingham. Umjesto igre, radosti sa novim prijateljima i škole, zbog posljedica posttraumatskog stresa izgradio je zid oko sebe. To je bio zid izolacije, tišine, i noćnih mora. Državno zdravstvo, NHS, je Mirsada poslalo na kratkotrajno liječenje. No, ubrzo se pokazalo neuspješnim. Samo njegova majka je vjerovala u njega i njegov oporavak. Njegovo ponašanje pravdala je sa izgovorima da  je stidan i da ne priča mnogo.

Traumatiziran i bez poznavanja engleskog jezika, dječak Mirsad je sa očima ispunjenim suzama i strahom bio savršena žrtva za nasilnike, naročite kolege nasilnike u školi. Ubrzo je škola postala njegova noćna mora i mjesto ponovne patnje i mučenja. -Zvali su me ludo dijete koje nikada nije pričalo. Bio sam sam. Danju sam dobivao batine od djece, a noću imao noćne more. Moja komunikacija je zaista bila loša. Polako sam učio da napišem par riječi i  da razvijam svoj riječnik. U roku od dvije godine, napisao sam pet sveski punih novih riječi koje su se polako pretvorile u poeziju. Jedan od učitelja je primijetio kako se krijem i pokušao mi pristupiti. Odvodio bi me u školsku teretanu gdje bi svakodnevno vježbali. Polako sam ostvarivao komunikaciju sa svojim učiteljom, a kasnije i sa ostalima, rekao je Solaković.

Za Mirsada je trening u teretani postao način života i imao terapeutsko dejstvo. Uzori su mu postali Arnold Schwarzeneger i rođak Fikret Hodžić, višestruki svjetski prvak u bodybuildingu, koji je nažalost ubijen za vrijeme rata. I dalje nije mnogo pričao, ali je dizao sve teže tegove i već počeo formirati svoje mišiće. Djeca su  primijetila promjenu na njemu. Jednog dana, učitelj mu je pristupio sa idejom da održi govor u školi o svojim ratnim iskustvima, kako bi mu pomoglo protiv nasilnika. Pričajući svoju priču slabim engleskim jezikom uspio je izmamiti suze prisutnih. Od tog dana sve se promijenilo. Dječak koji ništa nije pričao, odjednom je spoznao snagu izgovorene i napisane riječi. -Jedan od nasilnika mi je prišao i rekao da ja sada njega mogu zlostavljati jer sam jači od njega. Odgovorio sam da nikada ne želim zlostavljati nekoga kao što su mene, da nikada neću držati niti oružje niti nož u ruci, ali ukoliko me neko napadne sa istim da ću se braniti. Taj dan je bio značajan za mene jer sam tada prepoznat kao osoba koja će se boriti protiv nasilja te savjetnik i pomoć zlostavljanim, rekao je Mirsad.                                                                                   Vremenom sve je postajalo lakše za Mirsada. Učenje engleskog jezika, te druženje i upoznavanje sa različitm ljudima. Bodybuilding postaje sport u kojem uživa, ali i svakodnevna radna obaveza s obzirom da se mlad zaposlio u sportskom centru. Uspješno upisuje srednju školu, smjer glume. Sa uspješnim rezultatima završava srednju školu i dobija mjesto na „Coventry University“, prestižnom fakultetu, smjer „Theatre studies and professional practise“. Prolazi sa vrlo dobrim ocjenama koje mu omugućavaju put prema „Akademiji dramskih umjetnosti” u Birminghamu, gdje specijalizira glumu i magistrira. Poslije „Akademije dramskih umjetnosti” vanredno pohađa kurs za predavanje glume. Radio je kao nastavnik više od osam godina. Ostvario se i kao glumac u Britanskim filmovima, dokumentarcima, Bollywoodskim filmovima i jednom Holivudskom filmu. Svog uzora Arnolda Schwarzenegera je imao priliku upoznati i sa njim popričati u tri navrata.

Mnogi danas Mirsada poznaju kao dragog mladog bosanca i kao vrijednog volontera bosanskohercegovačke zajednice u Velikoj Britaniji. Nedavno, na svečanom otvorenju Bosanske kuće u Birminghamu kojem je prisustvovao i Lord Bourne of Aberystwyth, Ministar za vjere u vladi premijerke Terese May, veliki interes prisutnih i medija izazvao je govor Solakovića. Svojim iskrenim riječima i sa glumačkim darom uspio je emotivno dotaknuti publiku.

Ove godine je u suradnji sa  izdavačkom kućom „John Blake Publishing Ltd” izdao svoju autobiografiju „The Boy Who Said Nothing” (Dječak koji ništa nije rekao). „The Boy Who Said Nothing” autobiografija je u relativno kratkom vremenu postala prodajna knjiga. Riječ  je o inspirativnoj priči jednog dječaka koji je morao proći ne samo turneju preživljavanja ratnih grozota već i turneju prilagođavanja iskušenjima u novoj sredini. Knjiga priča o posvećenim i simpatičnim učiteljima koji su dali sve od sebe da jedan dječak izraste u zdravog i posvećenog  odraslog muškarca, o trudu i naporima dječaka da se obrazuje i postane primjer drugima. Mirsad je pozvan u više navrata da svojim govorima inspiriše učenike po britanskim školama. –Moj najveći san je da svoju autobiografsku knjigu pretvorim u film, rekao je Solaković. (Bosnia UK Network)