Od Begove  čorbe i hurmašica do  političke „rehabilitacije“ 

Piše: Midhat Dedić

Kada naletite na tekst u kome „istraživački novinar“ objavi tekst u kome pokušava da trajno stigmatizira čovjeka koji služi kaznu zatvora, jer se, zaBogamiloga, tokom legalnog dopusta kući krajem Ramazana i u danima Bajrama, na iftaru sastao sa prijateljima od kojih su neki aktivni krajiški političari, treba malo pretresti sve aspekte ovog „dramatičnog“ događaja koji je, „uzdrmao i potresao“ Krajinu gore nego cijeli  dunjaluk  rat Trampa i Netanjahua protiv Irana.

Floskulizacija i ubijanje novinarstva

Mislim, sramno je baviti se niskokaloričnim novinarskim populizmom, provokativno glumatajući „medijsku veličinu“ iza koje nema minulog rada i novinarske valorizacije i po o svaku cijenu, inkliniran uglavnom prema kritici vlasti (što samo po sebi ne mora biti loše, dapače) momački „hrabro“, naivno i površno upuštati se u „presuđivanje“ osuđenom i nespornoj činjenici da se tokom zakonskog dopusta u vrijeme značajnih vjerskih dana i obreda sastao sa ljudima čija je društvena uloga i višeznačnost brutalno apstrahirana na „apriorno begativno“- da su političari, i da u takvoj činjeničnoj konstelaciji (osuđenik na zatvorskom dopustu sastaje se sa aktivnim političarima) treba ispitati „moralni kompas ovih izabranih predstavnika“, jer „susreti poput ovog spadaju u sferu političke odgovornosti i standarda javnog ponašanja koji su pod budnim okom građana i medija“.

U očajnoj floskulizaciji novinarskog narativa i teatralnom frazeološkom maniru koji po uvjerenju autora ove analize korespondira sa očitim asistencijama vještačke inteligencije, jer analizirana tekstualna kupusara od zluradog etičko–političkog  preispitivanja  uloge i motiva dvojice aktivnih političara da prilikom iftara sjede sa čovjekom koga je pravosudni aparat sankcionirao i koji trpi tu sankciju u skladu sa zakonskim normama, nije ništa drugo nego isprazno budalasto laprdanje administrativno-političkim vokabularom koji tako vjerno podsjeća na AI asistenta, da se eventualno na slučajnog čitaoca ove „etiičke“ baljezgarije i „moralnog“  zapitkivanja ostavi utisak raskošne intelektualne supremacije autora. Kratko lično poznanstvo sa „istraživačkim novinarom“ zbog čega trajno žalim i njegova „erudicija“ mediokrteta uvjerava me da sam u pravu.

Iz analiziranog poltičkog kvazieseja nakrckanog frazetinama administrativne provenijencije i ispraznim moraliziranjem nazire se autorova politička ucjena i stigmatizacija ne samo osuđenika koji se takođe bavi politikom nego i moralno-poltička ucjena njegovih ahbaba sa iftara i to sa višesmjernim porukama, preispitivanjima i „presudama“.

Ako sjedite sa osuđenikom, vi onda podržavate krivično djelo koje je on počinio. Ako na iftar pozovete prijatelje koji se bave politikom, a izdržavate kaznu za krivično djelo, vi javnosti šaljete poruku kako ste „štićena vrsta“.

Ako se ne izjasnite što ste bili na iftaru sa osuđenikom bez obzira što je njegov zakonski dopust legalan, onda podrivate svoj politički kredibilitet i narušavate integritet institucija.

Bez obzira što vi političri privatno sjedite na iftaru sa čovjekom koji je osuđen za krivično djelo, vi kroz taj susret i „sjedeljku“ rehabilitirate i na neki način minimalizirate njegovu krivičnu odgovornost.

Vi indirektno na ovaj način podržavate kriminal, jer osuđenik ne zaslužuje društvo političara koji su časni i pošteni.

Poluprivatnom sjedeljkom sa osuđenikom vi javnosti kao političari šaljete poruku kako  kriminal nije ništa strašno i da je imanentan politici kao njegova „produžena ruka“ i neophodni alat za uspjeh u životu…etc.., etc.

Političar –nije čovjek

U stvari u ovom žalosnom i tragičnom tekstuljku „nezavisnog“ autora radi se o  beskarakternom atentatu kako na osuđenika koji se „drznuo“ da na iftar pozove prijatelje, nego i na „prijatelje“ kojima se  ta privatnost pa u krajnjoj instanci i ljudsko pravo da ponekad budu „samo ljudi“ ukida čak i na iftaru jer su oni zaBogamilog isključivo i samo političari. A političar – nije čovjek. Na stranu činjenice koje je istraživačko novinarstvo već podastrlo da je osuđenik H.B. u stvari žrtva pravosuđa, da je njegova kriminalizacija miješana salata karijernih ambicija tužitelja, snažne podrške oca, kantonalnog sudije, osuđenikovog političkog angažmana u „pogrešnoj“ političkoj opciji u tom trenuku, selektivnog pristupa tužilačkim predmetima sa epilogom neshvatljive visine sankcije pri čemu uopće nije dokazano da je ikome, državi, banci, pojedincu, nanesena šteta.

Tekst koji na prvi pogled nastoji da ispoštuje standard da se čuje druga strana je i sa odgovorom druge strane i bez njega alatka snažne stigmatizacije i žigosanja kako osuđenika „krininalca“ tako i njegovih prijatelja, pardon političara koji „podržavaju kriminal“ i samim tim što su odbili da odgovore na strupidna pitanja u stvari su se samoetiketirali kao „prijatelji kriminala“ čime šalju jasnu poruku javnosti o svojoj političkoj i ljudskoj etici.

„Istraživački novinar“ svjesno je ignorisao kontraverznost ne samo istrage i optužnice nego i  presude o kojoj su mediiji mjesecima izvještavali, njemu je bilo dovoljna formalna etiketa „osuđenik“ što jeste tačno, ali istovremeno za dobre poznavaoce ovog slučaja formalna „ambalaža“ služi da se u potpunositi zamagli i zanemari ovaj predmet koji će zasigurno stići i do Strazbura, a da  se već sankcionirani osuđenik zajedno sa svojim prjateljima-političarima dodatno diskreditira, jer je vjerski čin, iftar, zloupotrebio i družeći se sa njima!??

Osuđenik je pritom nasmijan dok pravi selfi sa prijateljima, pardon, političarima, što je takođe neoprostivo, pije kafu sa rahatlokumom, izgleda dostojanstveno, što nije fino od njega jer je on „samo kriminalac“ u očima autora, a sigurno, „istraživački novinar“ to zna, i u poštenim očima naroda. Ovakve slike u stvari plaše „jadni“ narod, jer se ovako proizvodi narativ straha kada „kriminalac“ izađe na slobodu, jer već ima podršku akutelnih političara koji su se na iftaru lažno predstavljali kao prijatelji. Po naraciji ovog bezobraznog teksta osuđenik zaslužuje doživotno žigosanje i trajno targetiranje, jer i kada odsluži kaznu, već je kroz ovaj ovakav i slične „atentatorske“ narative kreirana strateška atmosfera – jednom osuđenik, uvijek osuđenik. Drugim riječima, diskreditacija je već pripremljena i „uračunata“ i izlaskom iz zatvora. Štaviše, autor moguće nevjesno, osim ako nesvjestica prilikom pisanja nije njegovo trajno stanje, kao da zaziva i pritišče upravu KPZ-a da u konkretnom slučaju budu daleko strožiji, jer osuđenik nepopravljivo čak ni iftar ne može realizirati bez političkih poruka javnosti (!!?) pri čemu mu, takođe zloupotrebljavajući vjeru pomažu Ziki i Šuki. Slika „nenormalnog“ iftara osuđenika H.B. sa prijateljima od kojih su za hastalom bila i dva političara navodno su moralno zgrozila Kanton i zabetonirala krivicu svetrojice. I kako se niko više nikada ne bi usudio prespitivati suštinu nepravedne presude „reformiranog“ pravosuđa.

Lažna kritika kao etički paradoks  

Ovdje treba ukazati i na jedan drugi ne manje značajan aspekt ovog slučaja-pitanje ne etike političara koji su privatno sjedili sa svojim prijateljem tokom vjerskog blagdana i na neki način mu kroz razgovore i druženje olakšali tegobe izdržavanja zatvorske kazne, nego osnova novinarske etike (mada se autor na nju i ne mora pozivati, jer to po struci i nije, pa mu to dođe kao olakšavajuća okolnost), javne odgovornosti i društvenih normi kao i profesionalne procjene da li u ovako specifičnom slučaju (vjerski praznik, privatnost, odsustvo javne sfere, nepolitički skup)  treba biti „pas čuvar“ društva.

Kako će autor „ubijediti“ javnost da je ovo privatno druženje politički utjecaj i stvaranje atmosfere podrške korupciji i ikriminalu? Da li je osuđenik preko iftara i fotografije u velikom društvu među kojima su bili i dva aktivna političara pokazao veliki politički upliv ne samo na aktuelne događaje u Kantonu, nego i najavio  svoj povratak u sferu politike, kada će „mnogima j…ti mater“. ? Zašto autor nije imao snage i  pronicljivosti da jedan u osnovi vjerski i intimmni i privatni trenutak ne podvrgne kritici kao nesumnjivom političkom događaju (jer privanti iftar to nije)? Zašto se lažna medijska kritika, kao etički paradoks, koristi kao navodni alat javnost i (autor se papagajski poziva na janost, transparentnost, odgovornost) navodna brana javnosti protiv „normalizacije“ nezakonitog ponašanja dvojice političara koji su, je li, zloupotrebili ramazan, mjesec poštenja i duhovnosti, da, Božemeoprosti, rehabilitraju  narušeni imidž osuđenka, koji samim činom presude, po narativu ovog tekstuljka, ne može više biti ničiji prijatelj, pa čak ni na iftaru!?

Teškom emocionalnom manipulacijom javnosti „istraživački novinar“ je nagrdio i vjerska osjećanja ne samo osuđenika i „društva za stolom“ nego  zasigurno i drugih građana . Stvorena je slika  kako osuđenik  ne može da se tretira  kao obični insan ni na privatnom druženju kao ni da njegovi prijatelji ma ko oni bili, trebaju da ga izbjegavaju ne samo na iftaru, nego i na svim drugim društvenim događajima, jer zaBoga, tako drastično slabi povjerenje u pravosudni sistem i pravnu državu!?

Niko ne spori da mediji i novinari imaju pravo i obavezu da kritikuju kojekakve susrete, ako profesionalno procijene da takvi susreti narušavaju ugled javnih institucija ili promoviraju pogrešne društvene vrijednosti.

Stvarno, „opasan“ iftar

Ali, od iftara prijatelja, ma ko oni bili, unaprijed projicirati politički kontekst i kroz taj lažni narativ napadati integritet dva čovjeka koji nisu na iftar došli sa političkim bedževima svoje stranke, jeste moralna horizontala autora. Ne možeš, druže, privatni susret pogotovo u ozračju velikog vjerskog praznika, kada se ljudi međusubno posjećuju, tumačiti kao politički grijeh!? Pa, nije osuđenik pobjegao iz zatovra pa se sastao sa dvojicom ljudi iz sfere politike, a oni mu činom susreta dali legitimitet „odabranog“ i „privilegiranog“!? Ispade da  njih dvojica, Zike i Šuki, zbog privatnog druženja sa osuđenikom  H. B. podrivaju institucije države, sudsku, izvršnu i zakonodavnu vlast. Doista, jedan opasan iftar kao lažna kulisa za rehabilitaciju  osuđenika i pokušaj izazivanja simpatija kod naroda, što se mora drastično i dramatski hitno spriječiti. Eto, tako su Ramazan i Bajram pretvoreni u politički štit i mač za zaštitu čovjeka koji  izdržava kaznu zatvora, a Ziki i Šuki su to i „priznali“ odbijanjem da odgovore „istraživačkom novinaru“ na njegova pitanja.

Drugim riječima, grijeh je biti prijatelj i podrška nekome u teškim trenucima, jer ti kao političar „nisi čovjek“, barem tako „kaže“ „istraživački novinar“, niti susret na iftaru može i smije biti čin podrške, po svojoj prilici, nepravedno osuđenom. Budući da si odbio da se javno izjasniš čemu iftar sa osuđenikom, time si se solidalizirao sa  čovjekom osuđenim za kriminal!? Čak i kada osuđenik tokom zakonskog dopusta  sjednu u krugu, primarno, prijatelja, da se malo opusti i da oduška, što sve ima normalni pečat ljudskosti i prijateljske lojalnosti, ogroman je „grijeh“ u vrijeme kada društvene mreže zanagljuju sferu privatnog, što se na fotografiji sa desetak lica vide i dvojica kojima „na čelu piše“ da su političari. Time privatna uspomena postaje javni akt i politički čin, a iftar vjerska kulisa kojom se emocionalno boji navodna politička skrb za osuđenika kada jednoga dana izađe iz zatvora.

Ostaje otvoreno pitanje zašto je „istraživački novinar“ jednu privatnu večeru deklarirao kao politički čin i pokušao mobilizirati javnost, koja o tome, ustvari, ništa i ne zna, da osudi osuđenika i njegove prijatelje–političare? Zbog toga ovaj pamflet više podsjeća na javno saopćenje konkurentske političke stranke, Transparency Internationala, Centralne izborne komisije ili njenog Odbora za etiku a najmanje ili skoro nikako na novinarski uradak, dok je  istovremeno javni šamar svetrojici – Haliju, Zikiju i Šukiju.

Zaključak – prijateljstvo sa nekim prestaje biti sa činom presude i taj čovjek mora biti „raspet“ odnosno „razapet“ od strane „nezavisnih“ medija!?! Mada je osuđenik karakterno i humanistički, što bi bila posebna tema, Dalaj Lama za mnoge od vas. Odavno nije bilo ovako  sramno intoniranog i dehumanizirajućeg štiva. Fotografija koja je trebala da bude izraz nečije ljudske sreće, postala je „politička provokacija“!? Zbog toga odlučno odbijam čak i da napišem ime autora ove skalamerije od teksta, jer mi je i mrska pomisao na njega. (*)