Tužilaštvo – domar bio svjestan i ubijao u okviru direktnog umišljaja, odbrana – bio „lud“, odnosno bitno smanjeno uračunljiv

Piše: Midhat DEDIĆ

Krivično vijeće Kantonalnog suda u Bihaću u ponedjeljak 17. novembra objaviće presudu protiv Mehemeda Vukalića iz Sanskog Mosta koji  je 21. avgusta prošle godine u  zajedničkom školskom objektu Srednje mješovite škole i Gimnazije automatskom puškom tipa kalašnjilkov egiaptske proizvodnje „Maadi“ ustrijelio troje svojih radnih kolega:  direktora Nijaza Halilovića, sekratara Nisvetu Kljunić i profesoricu engleskog jezika Gordanu Midžan. Svako od troje žrtava Vukalić je „ovjerio“ sa više projektila, a u  direktora Halilovića je pucao dva puta vrativši se u njegovu kancelariju gdje ga je čuo da jauče. Ubica Vukalić tokom 10-to mjesečnog suđenja kao ni njegovi advokati nije sporio da je ubio troje kolega, a potvrdili su to i  materijalni dokazi patologa, balističara,  mehanoskopa, video snimci iz škole i 14 svjedoka, zaposlenika škole.

Lud, zbunjen, normalan

Ono u čemu su tešku „rovovsku” borbu  vodili optužba  i odbrana, a to i jeste ključna stvar, da li je ubica  zločin napravio  u okviru direktnog umišljaja kako tvrdi Tužilaštvo USK-a ili je bio bitno smanjeno uračunljiv. Odbrana je pokušala nemoguće – ubijediti  sudsko vijeće da je Vukalić  odjednom „trenutno poludio” i ubio troje prosvjetara, a  za takvo „uvjerenje” poslužili su vještaci psihijatri Slobodan Stanković i Ratko Kovačević i psiholog Tatjana Popović. Tužilaštvo im je suprostavilo vještake psihijatrijske i psihološke struke Mirjanu Mišković i Tatjanu Dragišić koje su utvrdile upravo suprotno – da Vukalić nije imao elemenata privremene ili trajne duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Ubica je bio u reaktivnom depresivnom stanju svjestan značaja radnji koje čini i sposoban da kontrolira  svoje postupke tokom zločinačkog pohoda.

O njegovoj svijesti i razumu tog 21. avgusta 2024. godine govore prilično ubjedljivo brojne činjenice. Vukalić je služio vojni rok, znao  šta znači automatska puška i  šta na ljudskom tijelu čini pucanje iz neposredne blizine. Sve ubijene je pogodio u vitalne dijelove, nije  pucao nasumice, a kod Nijaza Halilovića čak se vratio da ga „dokrajči”. Tako ne postupa „ludak” ili neko ko je bitno smanjeno uračunljiv. Nema ni dokaza da je do tog dana imao psihičke, psihijatrijske ili druge mentalne probleme, a njegova odbrana  je našla „utočište” u kontradiktornom pokušaju da ga prikaže kao osobu koja je tokom ubijanja dobio duševni poremećaj koji je trajao taman toliko da završi krvavi čin. Kontradiktornost ove tvrdnje makar je obrazlagali iskusni psihijatri Stanković i Kovačević, koji su „slavu” stekli braneći optužene za ratni zločin u BiH skoro na isti način, ogleda se u dinamici i načinu izvršenja trostrukog ubistva koji negiraju psihijatrijsku tezu o Vukalićevoj bitno smanjenoj uračunljvosti. Optuženi je sa napunjenom puškom koju je donio od kuće  kako  bi izvršio ubistva i sakrio ispod odjeće prilikom ulaska u školu, što govori o njegovoj jasnoj svijesti, potom veoma racionalno i sa kontrolom obilazio unutrašnjost škole tražio one koji su mu se najviše zamjerili i upravo njih i usmrtio. Direktora Halilovića jer mu je dao javnu opomenu pred otkaz, sekretarku Kljunić kao nadređenu koja nije podržavala njegovo ponašanje, profesoricu Midžan, jer je bila u Školskom odboru i takođe bila protiv njegovog ponašanja. Optuženi je prilikom suđenja  i priznao da je sa njima imao probleme i da su mu oni činili nepravdu.

Kontrolirano ubijanje po planu

Da je Vukalić znao šta radi 21. avgusta govore i činjenice da je na putu do kabineta direktora Halilovića  pozdravio svjedoke Suadu Delić i Edinu Kuburić, mahnuo svjedoku Amiru Crnkiću, a onda na spratu ustrijelio Halilovića i Kljunićku, vrativši se da direktora Halilovića dokrajči i pritom ne puca u svjedoka Saida Talića. U prizemlju  Gimnazije prođe pored kabineta biologije, hemije, matematike, i kabineta pomoćnog osoblja, i u posljednjem kabinetu pronalazi profesoricu Gordanu Midžan i brutalno je ubija, dok u profesora Asima Crnkića ne puca koji je svjedok ovog zločina. Jasno je da Vukalić svjesno ubija one koji su mu učinili nepravdu i svjesno oprašta život onima sa kojima je bio dobar. Osim toga Vukalić tako precizno gađa puškom da žrtve dobijaju smrtonosne hice u vitalne dijelove tijela, a da pritom ne povređuje desetine svjedoka koji se nalaze u školi, iz čega se može zaključiti da ne puca nasumično nego vrlo koncentrirano  i svjesno pogađa zadate ciljeve. Neko ko ima psihičke problem ili je bitno smanjeno uračunljiv ne bi mogao da bude tako priseban.

Vukalić je tokom smrtnosnog pohoda vršio šokantne hladnokrvne egzekucije kakva je bila ponovno pucanje u potpuno nemoćnog direktora Halilovića ili u profesoricu Midžan u koju ponovo puca iako je već bila mrtva. Iz ovih primjera kako je tvrdilo i Tužilaštvo potpuno je jasno da je Vukalić znao šta čini i nije gubio koncentraciju i sposobnost da dovrši ono što je planirao-ubijanje onih koju su mu, kako je vjerovao, činili nepravdu.

„Rat” vještaka Tužilaštva i odbrane

Sudski vještaci Tužilaštva USK-a u vrlo stručnom vještačenju ukazali su sudu da je optuženi Vukalić u vrijeme kada je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret bio u stanju da shvati značaj radnji koje je poduzimao i da je bio sposoban da kontroliše svoje postupke. Ono što je takođe značajno nalazi vještaka odbrane nisu dovedeni u pitanje ili sumnju kroz uknakrsno ispitivanje od strane branitelja optuženog. Istovremeno, sudski vještaci odbrane su bez znanja Tužilaštva i suda, dakle bez izdane naredbe suda, u KPZ Luke razgovarali sa optuženim duže od tri sata i na nezakoniti način se upoznali sa  sadržajem sudskog spisa, iskazima i zdravstvenim stanjem optuženog. Ostaje sporno kako će sud ovaj čin sudskih vještaka tretirati u procesnom smislu, jer su naredbu za vještačenje Vukalića dobili kasnije, pa ostaje kontradiktornost i kompromitirana činjenica  da li  mogu dva puta vještačiti u istom postupku. Naprosto, nalaz i mišljenje Vukalićevih sudskih vještaka izveden je na osnovu dva pregleda i intervjua, od kojih je prvi zasigurno bio nezakonit. Iz nalaza ovih vještaka, kako tvrdi Tužilaštvo USK-a, vidljivo je da su svoje tvrdnje zasnovali skoro isključivo na onom što im je ispričao Vukalić. No, u svom iskazu  Vukalić je tvrdio da je vidio samo siluete troje ljudi koje je ubio, da nije video ni profesora Asima Crnkića, dok su njegovi vještaci tvrdili da ih je on vidio jer je bio „djelimično orijentisan”, pa je sudu vjerovatno ostalo nejasno kako su vještaci svoje mišljenje zasnovali na iskazu Vukalića ako tvrdi drugačije od njih.

Siluete i halucinacije kao strategija odbrane 

U Vukalićevom iskazu sve je kontradiktorno – dok puca u troje radnih kolega vidi siluete, ima halucinacije, a kada odluči da se ubije tada je potpuno svjestan šta je uradio i  svjesno odlučuje da puca u sebe?!  Istovremeno, njegovi vještaci tvrde suprotno?! Čini se da će se krivično vijeće dobro namučiti da u mišljenju Vukalićevih advokata ustanove kada je kod njega nastupila duševna bolest usljed koje je počinio trostruko ubistvo i pucao u sebe. Iz toga nalaza je nejasno kada se i kako ta duševna bolest pojavila jer je nema ni u kakvoj ranijoj medicinskoj dokumentaciji optuženog. Moglo bi se lački zaključiti da je navodno „ludilo” kod Vukalića u stvari produkt pripremljene strategije njegove odbrane, a ne  stvarna psihosomatska, neurološka i psihijatrijska činjenica zasnovana na medicinskim nalazima. Treba istaći da su porodice žrtava bile zgrožene nalazima sudskih vještaka optuženog Vukalića. Takođe je zanimljivo da je supruga optuženog Vukalića, Sutka, za razliku od njegovih vještaka koji su tvrdili da je on tokom rada u školi ispoljavao sumanute ideje, ispričala da je njegovo ponašanje bilo uobičajeno, da je normalno funkcionirao u  životnoj sredini i na poslu, ali da je iskazivao određeni vid nezadovoljstva u radnom okruženju zbog čega je prema njenim navodima bio neshvaćen. Zanimljivo je i da vještak nije znao sudu objasniti zašto je Vukalić pucao u nenaoružane osobe, a istovremeno tvrdi da ima dijagnozu F 22, zbog čega bi se onda očekivalo da puca nasumično u svakoga koga vidi a ne u tačno odabrane osobe. Vukalić je prema dinamici kretanja i ponašanja toga jutra 21. avgusta znao tačno šta čini iz čega bi se moglo zaključiti da zaključak njegovog vještaka negira stvarnost  u sanskoj Gimnaziji toga 21. avgusta 2024. godine.

Tužilaštvo USK-a traži  od suda da izrekne kaznu dugotrajnog zatvora u najdužem trajanju navodeći pritom brojne otežavajuće okolnosti – ubistva su počinjena u javnoj ustanovi,  u školi su tada bila i djeca, žrtve su ubijene tokom radnog vremena, ubica je prilikom zločina pokazao potpuno odsustvo empatije, ubijao radne kolege hladnokrvno kao da ubija životinje pucajući u njih više puta, a zločin počinio u prisustvu drugih zaposlenika. Nisveta Kljunić ubijena je za radnim stolom dok je doručkovala, profesoricu Midžan kojoj je 21. avgust bio posljednji radni dan prije odlaska u penziju Vukalić je usmrtio hicima u glavu iz neposredne blizine bukvalno joj raznio kosti lubanje, a onda pucao i u njeno mrtvo tijelo. Direktora Halilovića ubica je usmrtio na brutalan način vraćajući se do njega kada je čuo njegove jauke od prvog ranjavanja, da ga dokrajči.

Prema onom šta se događalo tokom suđenja samo se jednom čulo Vukalićevo kajanje i izvinjenje porodicama žrtava zbog monstruoznog čina, ali stekao se dojam da su mu to prije sugerirali branioci nego što je on to stvarno mislio i želio. No, da šok bude veći,  prilikom završnih riječi Mehemed Vukalić se osvrnuo na podignutu spomen ploču za troje ubijenih prosvjetara u prostoru Gimnazije rekavši kako i on zaslužuje spomen ploču jer je godinama trpio nepravdu koju su mu nanijeli oni koje je kaznio tako što im je oduzeo život. Takvu grotesku u stvarnom životu teško je zamisliti – da društvo i neka zajednica  žali nevine žrtve i da istovremeno slavi brutalnog ubicu.

Šta je to kajanje, skrušenost i saosjećanje

Da li zato što nema takvu crtu u karakteru ili ko zna zašto, Mehemed Vukalić  tokom deset mjeseci krivičnog postupka nije pokazao pokajanje, nije izrazio žaljenje, nije zatražio oprost od porodica žrtava, nije pokazao skrušenost i susjećanje, nego je žalio samo sebe.  Doduše, osim na samom kraju. U takvom stanju je dočekao kraj ovog procesa. Njega su sudski vještaci Tužilaštva okarakterizirali kao narcisoidnu osobu sa potpunim odsustvom empatije kada opisuje okolnosti pod kojim izvršio zločin. Vukalić je bio poprilično aktivan u sudnici, prigovarao je, pozivao se i na Ženevsku konvenciju jer je smatrao da mu sud uskraćuje pravo govora. Na kraju se izvinio svojoj porodici koja je bila uz njega tokom cijelog postupka, rekavši da je to očekivano jer je bio uzoran suprug i otac. Rekao je i da želi biti prisutan izricanju presude.

A da li sud kod Vukalića može pronaći olakšavajuće okolnosti? Ne znam – možda što je već u godinama, što nije kažnjavan do tada, što je malo i bolestan, pri čemu ove „alibi” okolnosti djeluju trivijalno i potpuno beznačajno u porođenju sa strašnim činom koji je počinio i traumatičnim posljedicama tog zločina.

„Edukativni sat” advokata odbrane

Nije naodmet istaknuti  kako su Vukalićevi  advokati bili veoma inspirativni i „edukativni” da oštro iskritikuju ustanove poput Gimnazije koja nije pravovremeno prepoznala ubicu u svom okruženju i nije ga spriječila da počini brutalna ubistva. I da je, valjda, sramno što niko od uposlenika nije ni pokušao da spriječi ubicu u njegovom pohodu na žrtve. Iz čega bi se možda i moglo zaključiti da bi oni, da su bili na licu mjesta, spriječili svog kasnijeg klijenta da uradi šta je uradio. Možda je doduše pogrešno i neetički zaključiti kako su ova obrazovna ustanova i njeni zaposlenici krivi više nego Mehemed Vukalić što ga nisu spriječili da u školu uđe sa automatskom puškom i  ubija svoje radne kolege.

Nezahvalno je, međutim, prognozirati  sudsku odluku o visini sankcije za trostrukog ubicu iz Sanskog Mosta. Tok suđenja, izvedeni dokazi , ponašanje  optuženog, težina  i okolnosti ovog zločina te sudska praksa kod ovakvih slučajeva ukazuju da bi krivično vijeće moglo biti krajnje nemilosrdno prema optuženom. To bi značilo da je mnogo bliže dugotrajnom zatvoru, nego što želi on i prepostavljaju njegovi advokati. Ako ne „maksimali” od 45, onda onom od 40 godina.  Mada ima procjena pravnih stručnjaka, doduše oni su rijetki, da će se krivično vijeće „zadržati” u rasponu između 35-40 godina. Neko će možda pomisliti kako je strahovito mnogo provesti u zatvoru 30-40 godina, ali zar nije daleko strašnije i monstroznije oduzeti neproživljene godine  Nijazu Haliloviću, Gordani Midžan i Nisveti Kljunić, možda i više od 100 godina života koji su mogli živjeti sa svojim porodicama!?  Sutra, u ponedjeljak 17. novembra u 09 sati sutkinja Jasmina Lipovača će sa sudijama Jasminom Muslićem i Fikretom Hadžićem eliminirati sve pretpostavke i predviđanja kako tužitelja, tako  odbrane, porodica žrtava i ubice te javnosti i izreći sud države u ovom krivičnom predmetu. (*)